Cukar
Svakim zalogajem osjećam poglede drugih, za koje vjeruju da ih ne vidim, u smjeru tangenti koje kače moju glavu, mada gledam u tanjir. Sigurno misle: evo je, opet jede. Pitanje je ko neće izdržati. Nekad se kladim sama sa sobom: koliko će vremena proći prije nego li neko progovori? Šta će reći je, s druge strane, uvijek isto. Obično varira od: a dijeta, ništa? do kako bi bila lijepa, samo da smršaš! (ah!) ili pak ljetos nisi tako izgledala, zar ne? Omiljeno mi je: OPET si se nagrdila. Ne znaju da i ja progovorim, daleko ranije od njih.
Moj se rad ne vidi, kao ni trud. Vide se jedino šlaufi mase koju drugi trpaju u fioke različitih veličina, u zavisnosti od onoga kako su me premjerili. Nikako da shvate da, koju god fioku da izaberu, ostaće da vire, od neuspjelog zatvaranja, krvava noga, zglob, prst ili nos. Zguljena će se koža lijepiti za jeftinu ivericu i, usirena, nepovratno nagristi drvo.
Dok mi šećer prodire u krv, kroz desni, moje je tijelo naslikano u kubističkom stilu u očima drugih, iako ne znaju za Žorža Braka. Žao mi ih je, naravno. Međutim, ne toliko koliko mi je žao sebe.
***
Što bi rekao Gabrijele Bonči: vrijedio je koliko je bio težak.
***
Srećom, koža se cijepa uzduž.
Strah od smrti
Pijesak morskog dna ogleda se kroz vodu kao mermer nadgrobnih ploča bogatih porodica. Oči erodiraju, obrazi su hladni. Duša viri između rebara. Čini se da duva nos.
***
Dvije ravne betonske ploče poput stepenika pokrivaju grob koji je obrastao sitnom travom i pečatima tamnozelene mahovine. Spomenik na tatinom i strikovom grobu nije napravljen. Ni oni za života nisu stavili spomenik svojim roditeljima. Mi, sad, imamo da upišemo dvije generacije, na nekom čvrstom materijalu, po izboru iz kataloga. (Ja, primerice, volim kamen). Drugi su se čudili našem nemaru, neki se čak i ljutili, jer, to je, zaboga, nekoliko slova i začas se to uradi. Pomagali nisu.
S druge strane, možda i pisanjem ogradim spomenik. Ko zna.
***Kamen. Papir. Makaze.
