Postoje knjige koje nastaju iz potrebe da se nešto kaže, i one koje nastaju iz nemogućnosti da se ćuti. Mali svakodnevni padovi, druga zbirka poezije bosanskohercegovačkog novinara, urednika i književnog kritičara Đorđa Krajišnika, pripada ovim drugim. To je poezija odsustva sigurnosti, poezija padova i rezova, pisana jezikom onoga ko u sve sumnja. Ovaj razgovor dotiče upravo ta mjesta: odnos prema jeziku, vremenu, prema vlastitoj biografiji i svijetu u kojem se stalno negdje kasnimo – za sobom, za drugima, za svijetom.
IVANA GOLIJANIN
Prošle su četiri godine između tvoje prve zbirke i Malih svakodnevnih padova. Kako je ta distanca od pisanja poezije uticala na tvoj odnos prema jeziku, na odabir tema?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Imajući na umu te četiri protekle godine, iako su one za mene iz ove perspektive cijela jedna vječnost, mogao bih se pozvati na ono što je svojevremeno rekao veliki učitelj Danilo Kiš, da pišem kada osjećam odustvo gađenje prema literaturi. Ta njegova misao za mene je duboko istinita, jer nikad nije lako naći ono suštinsko uporište zašto nešto pretvoriti u knjigu, bilo kakvu formu teksta. Jer, zašto baš ja, zašto u oceanima knjiga koje se objavljuju još jedna koja je moja. Nisam od onih autora koji pišu lako i po svaku cijenu. Ne znam kako pišem, nemam plan, nemam namjeru. Naravno, uvijek postoji želja, ona unutarnja potreba da se nešto uobliči u izraz, potom u knjigu, ali bez obzira na to često mi se glibi snaga, jer me moja kritičarska, novinarska, čitalačka, svakodnevica melje u onom najdoslovnijem prekarnom smislu, pa je ta autorska potreba uvijek negdje prikučena i reži. Tu je, nastoji da se ovaploti, ali biva kontaminirana i potisnuta potrebom da se piše iz najgrubljih potreba egzistencije. Mora se jesti, moraju se platiti račini. Sa druge strane, postoji i ona neprestana sumnja u to da li je misao koju izrazim u književnosti dovoljno dobra, i zašto je baš meni dato da nešto kažem, iako nosim cijele ropotarnice potrebe da se izrazim nikad nisam siguran da sam postigao onu nit uobličenja koja zaslužuje milost da je neko drugi pročita. Ova knjiga je imala tri verzije iz kojih nije ušla nijedna pjesma, jer nisam bio siguran da sam dosegao ono što sam osjećao i mislio, što se kao klupko koje bih htio ispljunutu poput mačije dlake skupilo u meni. Pa i sada, kada je ova knjiga među ljudima, ja ne znam da li mogu reći za nju da sam to ispunio. Neprestano vjerujem da prave knjige tek dolaze, ili je to samo moja uobrazilja i stid pred ovim svijetom. Jedno jesam naučio, od pisaca koji su me oblikovali, da je važnije ono što baciš, nego ono što uneseš u knjigu. Mora se neprestano voditi računa o tome, biti na stalnom oprezu, ne pristati da knjiga bude imperativ ili taština. Ona traži da je njome obuhvaćeno sve što jesi, bez laži, bez bilo kakve poze i unaprijed zamišljenih lovorika.
IVANA GOLIJANIN
Kako danas gledaš na svoj pjesnički prvijenac?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Moja prva knjiga „Zamisli zambezi iz riblje perspektive“ jeste bila potpuna suprematistička vizija bjeline, tu se bez skrivanja vidi ono što su Celan ili kod nas Nastasijević pokušali doseći u jeziku, da se sve svojim ispisivanjem zapravo poništava, ide unazad, u negovor, da bi se došlo do oblika koji najglasnije odjekuju u nama. Više je ono što nismo rekli, nego ono što se može izraziti. Otuda, jedina misao o drugoj knjizi jeste bila usmjerenje da se ni u kom smislu ne smije ponoviti isti postupak, odnosno da se mora rudariti u jeziku, kako bi se došlo do drugačijeg rakursa, ugla posmatranja koji će, naravno, sadržavati nešto prepoznatljivo, ali neće biti prelazak istog puta iznova. Poezija je umjetnost jezika – neprestana potraga za tonom, ritmom i skladom. Ona ne treba da banalizuje stvarnost niti da ponavlja ono što već vidimo; pjesma nije hronika ili prognoza, već prostor u kojem je moguće osjetiti više i zamisliti drugačije, iako smo uvijek utemeljeni u vlastitom vremenu. Teme su nam oduvijek iste, od Gilgameša do danas – razlikuje nas samo način na koji ih izgovaramo. Svi jesmo ljudi, ali je svaki čovjek jedinstveno ostrvo usamljeno u moru, pred gromovima i olujama, na korak od dna.
IVANA GOLIJANIN
U prvoj pjesmi, koja dijeli naslov sa novom zbirkom, pišeš: „uvijek se vraćam i zauvijek odlazim“. Koliko je taj osjećaj istovremenog odlaska i povratka zapravo strukturalni princip zbirke, a koliko detalj iz tvoje biografije?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Naravno da biografski detalji, bez obzira na autonomnost lirskog subjekta, jesu važna tačka svake, pa i ove knjige, ali oni nisu onaj prelomni momenat. Pitanje biografije je ambigvitetno, postoji ono što prikazujemo pred drugima, ono javno ja kakvim nas drugi vide, no pored toga tu je i ono skriveno ja, u mnogim prilikama neizgovorljivo, neuobličivo, izmičuće govoru. I tu, bar u mom slučaju, i dolaze suštinski razlozi za poeziju i pisanje, to je pokušaj da se sebi objasni sebe, da se iskaže ono što se ne može u bilo kakvom koloklvijalnom govoru i izlaganju emocija predstaviti. Baš tu se događa ono glasno izgovaranje onoga što se ćuti; to je ono pitanje pred ogledalom, koje mi se često dogodi, ko sam ja, kako povezati svoje lice u odrazu pred onim što nosim u sebi. Ili, kako je još Ujević pjevao: „Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi“. Otuda, odlasci i dolasci, kojima je premrežena cijela knjiga, jesu antinomija prisustva i odsustva pred neumitnošću vremena – borba za dah, izranjanje i ponovno uranjanje u vodu života. To je magistralna linija svakog mog pisanja, igla probodena kroz kičmu svake strukture.
IVANA GOLIJANIN
Još malo o biografskom u zbirci..U nekim stihovima djeluje kao da subjekt posmatra sebe kao tuđinca: „uljez, stranac, slučajan gost“. Koliko je taj osjećaj unutrašnje otuđenosti generacijski, a koliko iskustveno samo tvoj?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
To „uljez, stranac, slučajan gost“ je vrlo lično poimanje, jer nastojim misliti o sebi, neprestano analizirajući sve što nije, jeste ili bi trebalo biti. To nas vraća na onu priču o ogledalu s početka ovog razgovora, kad se pogledamo a ne znamo ko je taj čovjek u odrazu. Zašto jeste, i šta ovaj život uopšte znači? Kada gledam fotografije iz djetinjstva vidim lice nekog bezbrižnog dječaka, ali pokidala mi se opna koja me veže sa njim. To možda i dalje jesam ja, ali mi nije dato da saznam šta to ja zaista jeste. Jer je diskrepancija između onoga što istinski jesam (ako uopšte jesmo i možemo biti), onoga kako sam sebe vidim svojim egom, ali i onoga kako me drugi vide je tolika da nema mosta kojim se to može povezati. Htio bih da ga ima, ali ili ga nisam u stanju izgraditi ili se on kruni neprestano rastrzan između dvije obale. Bio bih i onaj dječak, i ovaj svjesni ja, a ostajem iznova negdje na razmeđu toga dvoga. Tri su sloja najmanje prisutna, tri lika, obličja, onaj iz arhetipske podsvijesti, onaj koji sada misli, ali i onaj koji je iznad toga svega, i često se smije dilemama i trvenjima ostale dvojice. Mada je i njegova stalnost uvijek na provjeri. Neko bi rekao, pa to je već dijagnoza, moguće je da jeste, ali da li bi bilo pjesnika bez toga?
IVANA GOLIJANIN
Koristiš slobodni stih s izrazito kratkim stihovima. Je li to prirodni odraz unutrašnje dinamike govora, ili ga radije vidiš kao poetsku formalnost koja služi da se emocija „dozira“?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Iako često repetativno i na široko solilokviram u sebi ja zapravo vidim u kratkim slikama, nekoj vrsti fleševa, bljeskova; odbljesci, posebno sjećanja, se nikada ne javljaju kao zaokružena priča, već su iskrzani, minimalizirani, sa upečatljivim tonovima i rezovima koji se stapaju jedini u druge. Jednako tako i kada bilježim neke utiske, ne pišem cijele rečenice, već ostavljam šumove koje kasnije nastojim tumačiti, naći im razloge i svrhu pojavljivanja. Sagledati iz kog grotla podsvijesti i zašto oni dolaze. Tako i sanjam, a oniričnost iz snova mnogo mi je važna, to je ona kafikijanska neurastenija izgubljenosti u prostoru i vremenu. Međutim, stvari se čini mi se mijenjaju, iz montaže Gaspara Noéa ili Larsa von Triera prelazim u zrcalnu nostalgiju Tarkovskog i duboku tišinu Antonioniove noći. Možda usporavanje na rubu tridesetih godina života donosi taj obrat, kako god da bilo ja to prihvatam, tražeći sebi približno viđenje koje mi prija. Pored toga, naravno, doziram, jer sve niti se treba, niti se može reći u poeziji. I tu opet dolazimo do onog banalnog, do svođenja pjesničke slike na to šta sam danas pojeo, koga sam sreo i koga sam ljubio. Koliko god ova podivljala rijaliti stvarnost od nas tražila neukusno prikazivanje svega za mene je i ovo što je u ovoj knjizi prisutno previše. Treba biti otporan na svaku vrstu ogoljavanja, nešto se mora sakriti, biti samo i neotuđivo naše.
IVANA GOLIJANIN
U pjesmama postoji jaka svijest o svakodnevnim, nevidljivim slomovima, mikro-pukotinama u jeziku, tijelu, identitetu. Da li si ove „male svakodnevne padove“ vidio samo kao poetsku temu ili kao stanje generacije kojoj pripadaš?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Postoji nešto beznadežno, istinski onespokojavajuće u ovom trenutku sada, nekakva teška raspršenost sa kojom smo suočeni. Naravno, to nije ništa vezano samo za nas i naše vrijeme, ali nam je blisko i prožima nas budući da nas se tiče prije svega ovo što živimo i osjećamo u prezentu, što direktno utiče na nas. Drugim riječima, ti svakodnevni slomovi jesu tereti koje ja nosim, sve te pukotine, procijepi, o smislu i mnogo češće besmislu svega što jesam i svega što radim. I u nekom trenutku sam se usudio vjerovati da su oni samo moje stanje, proizišlo iz pritisaka koje sobom osjećam. Koje jesam pokušao izraziti kroz stih, iako nisam posve siguran šta bi to bila poetska tema. Prije svega jer ne vidim pisanje kao bilo kakvu programsku djelatnost, ništa pamfletsko ne postoji u potrebi da se iskaže vlastiti doživljaj svijeta. Da, uvijek je tu i ta distanca lirskog subjekta, jer književnost nije svodiva ni na ispovijed na psihoanalitičkom kauču, ali dolazi kao potreba da se sažme kako sebe tako i ono što se vidi na mnogo širem horizontu. S vremenom sam shvatio da mnogi u ovoj knjizi prepoznaju vlastiti nemir i osjećaj stiješnjenosti. Tako se lično prirodno prelama u univerzalno. Iako ne volim generacijska svođenja, ovdje se javlja kolektivna izgubljenost – posebno kod nas rođenih krajem osamdesetih, između neproživljenih iluzija i brutalne realnosti u kojoj su zanosi i snivanja sve teže mogući.
IVANA GOLIJANIN
Primjetno je da su neke pjesme vrlo lako zamislive, gotovo dokumentarne, dok su druge izrazito apstraktne. Kako si se odlučio na to koliko konkretna ili apstraktna jedna pjesma treba biti?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Ne želim pristati na doslovičnost govorenja u poeziji, nešto ću možda dati neogoljeno, ali ne mogu eventualnog čitaoca smatrati za idiota, pa mu poturati po svaku cijenu ono što mu je očito, lako probavljivo. Dosadašnji komentari na moju knjigu pokazuju mi da ona sa drugim komunicira na nivou osjećaja, uvođenja u svijet bliskosti, duh vremena, onoga što nas guši i kad nismo svjesni toga. I to su mi suštinski najvažnije tačke zbog kojih sam se uopšte odlučio štampati ovu knjigu. Zato što sam osjetio da ona izražava i nešto od one opšte slutnje i nemoći. Vjerujem da poezija, barem je ja tako čitam i doživljavam, ne mora da nam docira, već da nas izvede u apstrakciju koja će zaumno u nama odzvanjati, odjekivati na zaobilazan način, a opet biti istinski stvarnosna. Uvijek kada govorim o tome imam pred očima Danijela Dragojevića, to prisustvo života kod njega, a opet jednu uzdignutost na razinu višeg rede, one jabuke koja se nigdje ne jedu kao na ulici i trgu nekog stranog grada jesu pjesnički ideal, nešto tako blisko, a opet tako neuhvatljivo.
IVANA GOLIJANIN
Pri čitanju se stalno pojavljuje taj osjećaj da se cijela knjiga odvija na tankoj granici: između prisustva i nestanka, glasa i tišine, govora i nijemosti. Da li je pisanje bilo pokušaj da se ta granica pređe, ili da se, naprotiv, zadrži upravo na njoj?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Ona jeste, što se dojma sam vidi i u mojoj ranijim odgovorima, neprestano poput nekakve ponornice. Između moći i nemoći. Između htjeti i odustati. I potreba da se nešto zaista kaže, ali i želja da se ne izrazi, da se dođe do nekog beketovskog stanja negovora. Ovo jeste iz tog raloga i tek moja druga knjiga, gotovo svakog dana ja se nastojim izboriti sa time pitanjima, zašto i zbog čega. Koliko je iluzorno ili bespredmetno uopšte pokušati. Ne kažem da je to univerzalno pravilo, ali jeste moje. Želim doći do jezika koji će imati tačno onaj ton koji je potreban da bi se jedna kreacija duha, nutrina nemira iskazala. To što često ne uspijevam možda je samo moja prevelika strogost ili nerealno očekivanje od onoga što mi je dato. No, kako god, mislim da se za svoj jezik moramo neprestano boriti, on nije ono što je dato samo po sebi. Nužnost promjene perspektive, neprestano čitanje, istraživanje, redukcija, odbacivanje, sve to ulazi u tekst – posebno tišine i bjeline. One su od presudne važnosti. Znati prešutjeti, ostaviti prazninu, sputati govor, za mene su takođe vještine koje se pomno uče, sa kojima se valja trgati za svaku riječ. Privlače me ta granična stanja, mislim da se iz njih spoznaje mnogo dalekosežnije. Stoga, želim i preći iza, ali me nešto vuče da se iznova osvrćem unazad.
IVANA GOLIJANIN
»Svako kasni na nečiju sahranu«, stihovi su naslovne pjesme. Da li je to poetska slika o životu, ili realan osjećaj o državi u kojoj svi kasnimo za nečim i gdje se sve čini kao da dolazi prekasno?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Zakašnjenja su, čini se, naša nužnost. Ne znam da li bi ih baš mogao svesti na državu ili na neki određen geografski prostor. Svakako da se i to utisnulo u moje osjećanje svijeta. Jer ako više od trideset godina živite u istom društveno-kulturnom limbu, neprestanoj regresiji svega postojećeg, onda je sasvim očigledno da će se to odraziti na ono kako poimamo i kako vidimo. I to jeste istinski onespokojavajuće, ta fanatična repeticija narativa koji nas dave ne ostavlja mnogo prilike za optimizam i nadu. Ali pored toga to jeste osjećaj zakašnjenja u jednom metafizičkom smislu, metafora sveopšte nemoći svega ljudskog pred kosmosom koji teče nekim nama nesaznatljivim putanjama. Dakako, ne bih mogao reći da je to pesimizam, već prije svega realitet bivanja ovim što jesmo. Ili bar mislimo da jesmo.
IVANA GOLIJANIN
Govoreći o tome, zanimljivo je da se ovdje rijetko direktno pojavljuje društvena slika, a ipak se društveni kontekst čita između redova. Da li vjeruješ da je najbolja angažovana poezija ona koja kontekst ne imenuje, nego ga ostavlja da „izvire“ iz domena privatnog?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Ne vjerujem u kolektivne osjećaje društvenog konteksta. Laži o naciji i masovnom oduševljenju jesu ideološke matrice na koje pristajemo, ali one nestaju onog trenutka kada se nađemo pred zidom sopstva, u buci ili tišini vlastitih misli. Tada ostaje samo svijest i njeni odjeci u tamnim prostorima ljudskosti. Otuda, za mene je najbliža istini književnost koja sjenči, ne ona koja crta doslovičnost. Naravno da se okviri u kojima živimo prelamaju preko našeg književnog izraza, može se pisati o cvijeću i drveću, a da se bude jednako utemeljen u vremenu iz kog se govori. Nema potrebe da se nameće pogled po svaku cijenu, to onda prelazi u agitovanje, u propagandu. A književnost bi, želim vjerovati, morala da nam nježnim sugestijama ostavi prostor da domislimo šta je dobro a šta zlo, šta svjetlo a šta mrak. Često pominjem jedan primjer u tom smislu, Markezov roman „Ljubav u doba kolere“ koji je priča o stogodišnjem kolumbijskom ratu, ali taj se rat eksplicitno ne pominje ni jednom riječju, on sve vrijeme huči oko protagonista tog teksta, on je taj šum i distorzija koja ih iznutra žulja. Dakle, htjeli ili ne povijesni lomovi nas obilježavaju, ali nije ih nužno docirati po svaku cijenu, bosti njima u oči. Književnost se najprije treba ostvariti kao uvjerljiva estetska kategorija, svojim stilom, postupkom uobličavanja, iznalaženju rješenja kako nešto saopštiti, a tek potom ponuditi i značenja za širu upotrebu. U svom tekstu „Veronikin rubac“, već pomenuti, Danijel Dragojević je to pitanje angažmana sažeo na dojmljiv način. „U pasiji Krista, negdje pri kraju, kad je Krist već nekoliko puta pao pod križem, kad je već potpuno iscrpljen i umoran, jedna žena iz skupine žena sa strane, po imenu Veronika, odvaja se od njih, prilazi mu i daje rubac da obriše znoj s lica. On uzima rubac, briše svoje lice i vrača joj ga. Ali rubac nije samo mokar od znoja: na njemu ostaje lice Krista, njegov portret… Ta slika, taj rubac, znak je te uzajamnosti, znak ljubavi i vjere u čovjeka koji odlazi sa ovog svijeta i već se, tako reći, ne nalazi ovdje. Ali to nije, kao što vidimo, idilična ljubav, već ljubav nastala u patnji kojom Veronika sudjeluje u muci Krista. Tako je portret nastao u središtu ljubavi i muke. A ne znači li pasija i ljubav i muku istovremeno?“ Dakle, nije li Veronika koja, izdvajajući se iz ostrašćene svjetine, prilazi onome na koga bacaju kamenje i pljuju ga prva angažirana umjetnica, jer se usudula i smogla snage da vidi izmučena čovjeka pred sobom kome će ponuditi rubac. Sam taj čin je već ogroman simbol onoga što književnost jeste, sve drugo su naknadna tumačenja i konstrukcije.
IVANA GOLIJANIN
Zanimljivo je kako u zbirci nema ni „velikih tema“ u klasičnom smislu, a opet je prisutna velika egzistencijalna težina. Da li vjeruješ da je svakodnevica najbolje mjesto sa kojeg treba krenuti u propitivanja sebe i drugih?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Volim maštu i fantastiku, ali mi je od prvih čitalačkih iskustava bliže ono što nastaje iz svakodnevnog realiteta, iz njegovih napuknuća koja nas ponekad dovedu pred osjećaj čuda. I mašta je, uostalom, ukotvljena u svakodnevnom. Sva transcendencija izvire iz onoga ljudskog u nama – promjena ugla gledanja otvara prostor nepoznatog i drugačijeg. Jer šta je uopšte stvarnost, evo već u trenutku kada sam izgovorio ovu rečenicu ona je prešla u prošlost. Već narednu sekundu ona postaje daleka fikcija, kao i svaki događaj, susret, u našem postojanju. Otuda sve jeste neprestana rekonstrukcija, sjećanje na sjećanje, san o snu. Nema kontakta između prošlosti i sadašnjosti, da parafraziram Crnjanskog, prošlost je jedna tamna provalija, ali i sadašnjost je ništa manje provalija. Sve su teme velike i male, one su irelevantne na koncu, pitanje je kako iznesemo onu suštinu na svjetlost dana, prije nego je mnemosinini demoni zauvijek progutaju. Ili, riječima iz knjige „Mali roman o tišini“ Semezdina Mehmedinovića koji u svojoj književosti na čudesan način sažima ovo pitanje: “Pisati o sebi znači pisati o svome snu. (…) San je uvijek naše sjećanje na san. (…) Šta je ja u autobiografskom tekstu? To je ja koje jako sliči meni, ali ono nikada nije sasvim ja. Pisati o sebi, opisivati stanje kojem smo prisustvovali, uvijek je odstupanje iz opisanog događaja. Prije svega zbog toga jer je sâm čin pisanja nagovor da mislimo u odnosu na prošlost. Meni iskustvo govori da iza svake slike postoji još jedna slika, i još jedna. U proteklih šezdeset godina, većina važnih događaja vraća me u prošlost do samog početka, do prvih sjećanja. A taj pokret unazad sliči snu. Zato je pisati o sebi – bavljenje vlastitim dvojnikom.”
IVANA GOLIJANIN
Kao književni kritičar s dugogodišnjim iskustvom, kako si se nosio s „kritičarem u sebi“ dok si radio na ovoj zbirci? Da li ti je taj dio profesionalne biografije pomagao ili odmogao?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
S kritičarem u sebi se jako teško nosim, da sam ovako nemilosrdan prema tekstovima drugih ne bi kamen na kamenu ostao, kod drugih mi se mnogo toga i dopadne, a u svom radu se provlačim kroz iglene uši i uvijek nešto zamijeram. Jer u nekom trenutku želim sve izbrisati, pa iznova, do u beskraj, podešavati optiku. Međutim, nekad se mora stati, nema savršene knjige, neke knjige su jednostavno produkt onoga koliko u datom trenutku možemo doseći. Ali vjerujem da to mora biti tako, ne sporim da neki ljudi pišu s lakoćom i punim ubjeđenjem u ono što rade, kod mene pak nema ništa lako i na prvu. Volio bih da mogu uvijek izraziti ono što želim i zamislim, to je dosta slično iskustvu fotografije, kad nešto vidiš okom i želiš to snimiti, ali kada snimiš doima ti se da se u tom posredovanju izgubilo mnogo od onoga što si zaista vidio. To u neku ruku i jeste bit stvaranja, klesanje svog izraza svaki put od početnog kamena da bi se došlo do nekog oblika približnog istini. Koliko god da se ulažem u sve svoje tekstove ipak je pisati kritiku i stvarati književnost drugačije iskustvo, u kritici se kriješ iza tuđeg teksta, pa daš malo i sebe, a u svojoj umjetnosti se nemaš iza čega sakriti već si izložen u potpunosti i doslovno.
IVANA GOLIJANIN
Zbirku je uredio Zvonko Karanović, poznat po izuzetnom uredničkom osjećaju za ritam i fluidnost poezije. Kakav je bio odnos između onoga što ti pišeš i njegovog uredničkog senzibiliteta? Je li te njegov stil čitanja usmjeravao ili je prije stvarao prostor u kojem je tvoj glas mogao postati jasniji?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Iskustvo rada sa Zvonkom Karanovićem je najprije bio proces učenja, i jako je važno da takvi urednici još uvijek postoje. Odnosno, da postoje osobe od kojih imaš šta naučiti, a koje to kao on nesebično dijele. Kojima je stalo do teksta, kojima nije teško vratiti se onoliko puta koliko je potrebno cijeloj knjizi. Knjiga nije nikad isisana iz prsta, ona je proces koji traje, sa kojim i ti kao autor traješ. Onog trenutka kada ona izađe „među svijet“ tu više ništa ne ovisi o tebi, ali dok ovisi važno je da se izbrusi svaki mogući detalj. Bez obzira na prethodno znanje i pročitano vrlo je važno da tekst bez sujete prepustiš nekome ko ima distancu, ko vidi ono što ti ne vidiš, jer si u tekstu do te mjere da ti se sužavaju neki vidici. To, mišljenja sam, mnogi autori ne žele priznati, pa je njihova riječ sveto slovo. A takav potom bude i konačni rezultat, manjkav. Urednik ne piše tvoju knjigu, ali pred njim se preslušavaš, tražiš načina da izoštriš autorski glas i svoju poetiku uskladiš u ukupnosti knjige. Prije svega, u pogledu Zvonka Karanovića, tu je senzibilitet pjesnika koji zna prepoznati i ono što nije vidljivo na prvu, a potom oštro oko urednika koji zna reći da nešto nije dobro, da remeti cijeli tok pjesme, da je prosto višak ili već rečeno. Čitajući ranije većinu knjiga koje je Karanović uredio ja sam stekao dojam da on nikad ne imputira svoju poetiku, preciznije da uvijek iz supstrata koji mu autor ponudi nastoji izvući ono najbolje, kako bi se kristalisao osoben pjesnički glas. Dakle, ne proizvodi epigone, nego potiče razvoj pjesnika. Što je rijetkost. To se ustalom vidi iz mnogih knjiga koje je izdavačka kuća PPM Enklava do sada objavila. U radu na ovoj knjizi sam se u to potpuno uvjerio. Ono što je Zvonko doprinio odnosilo se na pročišćavanje, na rezanja koja su mi bila ponuđena, a koja sam bez dileme prihvatio. Na prvom takvom rezanju sam jasno vidio u kolikoj mjeri pjesam zaista prodiše uz ono što sam izostavio, stoga nisam imao ni najmanju dilemu ili odsustvo povjerenja. Svjestan sam da su autorske sujete velike, ali ih kod sebe nastojim izbjeći ne zato što sumnjam u napisano, već jer znam da zbog emotivne uključenosti u vlastiti tekst nemam distancu kakvu imam prema tuđem. Kod drugih jasno vidim šta ne funkcioniše, kod sebe mnogo teže. U našem književnom prostoru sve je manje želje da se knjiga zaista stvara, da u njoj ostanu dileme i sumnje – prečesto se nude gotovi proizvodi, što nije dobro. Zato je urednik koji je posvećen tekstu dragocjen: ne onaj koji upisuje sebe, već onaj koji te prisili da pred sobom budeš bolji i pošteniji.
IVANA GOLIJANIN
Kako danas vidiš poziciju savremene poezije u postjugoslavenskom kulturnom prostoru, njene dominantne trendove? Da li se pjesnici čitaju više nego ranije, ili je poezija postala stvar uskog, posvećenog kruga?
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Dominacija romana i ispovjedne proze, često nazvane autofikcijom, diktat je vremena i želje da se iz književnosti sazna „šta se stvarno desilo“. Taj trend se preliva i na poeziju, ali krivica nije samo u duhu vremena, već i u pristanku autora da nude površne persiflaže kao književnost. To, međutim, nije novost – sud vremena je uvijek sačuvao samo ono što nadilazi trenutak i simplifikaciju. Zato se ne brinem previše: vrijeme nepogrešivo razdvoji važno od prolaznog. Ako se sjetimo da su pisci poput Singera ili Lea Perutza bili u svoje vrijeme smatrani za zabavnu-kiosk literaturu a danas su i dalje prisutni u svom širokom zamahu pričanja priča o ljudskoj drami onda je sve vrlo jasno. Tako je i sa poezijom. Ono što u sebi sadrži univerzalnu kategoriju ljudske borbe da se egzistira i dođe do sebe opstaće. Sretna je stvar da knjige postoje, a kad će doći njihovo vrijeme to, koliko god to možda bilo bolno za autore, je manje važna stvar. Sa druge strane, mi nikad precizno ne možemo znati kad nešto što smo napisali može onog čovjeka koji je na rubu da se baci sa mosta u ponor potaći da to ne uradi, da nastavi brojati svoje korake i nositi se sa usudom jedinstvenog postojanja koje ima. I mislim da u tome leži suštinska snaga književnosti, u toj mogućnosti da se prepoznamo sa drugim, da vidimo da ipak, uprkos svemu, nismo sami, nismo jedini koje nešto uznemirava i mori. Da li se nekad više čitalo nego danas, ne znam, još uvijek se pjesničke knjige objavljuju, još uvijek se pišu, dakle nešto u tome postoji, neko ih možda zaista čita. Pa i sve da je poezija ili književnost u ukupnosti stvar uskog, predanog kruga posvećenika, zar je i to malo? Jedan čovjek koji se oplemenio danas čitanjem već je jedna velika pobjeda. Ja ne poimam dan bez knjige, njoj sam zahvalan jer nisam poludio, jer mogu da se sakrijem od svega i kažem ovo je moje vrijeme, neotuđivo, ono što mi niko ne može ukrasti, a ono što sam pročitao u meni traje i nosim ga sa sobom ma gdje bio. Htio bih da tako i mnogi drugi misle, ali i ako ne misle znam da ipak postoji nekoliko sličnih „monaha“ i to mi je dovoljno. Dakle, poezija jeste susret sa sobom, možda najintimniji čin prepoznavanja u drugom, posvećenost koja nas rastavlja na sastavne elemente, da bi nas iznova pročišćene osposobila da i dalje živimo. Može biti da sam ja zanesenjak, ali i nisam, pred pjesmom koja je dobra zanijemiće i čovjek, i pas i mačka. Zato što u njoj ima nešto kosmičkog daha, nečega što prevazilazi naše pojmovno i svaku maglinu svakodnevne težine. Dominantni pravci jesu ono što sve vrijeme ovdje govorim, šta sam pio, šta sam jeo, koga sam ljubio… no ni to nije suštinski problem, ono što me danas više brine jeste odsustvo rada u jeziku: brzina objavljivanja, manjak samokritike i čitanja. Kao da postoji onaj banalni strah da se čitanjem ugrožava vlasiti glas, a njega nema bez drugih, mi se neprestano moramo okruživati tuđim iskustvima da bismo došli do svog glasa koji korenspondira sa cijelim književnim poljem. Ko je čitao T.S. Eliota zna u kakvom su srazu „tradicija i invidualni talenat“ i zašto je to važno. Književnost je neprestani rad u jeziku – jedinom alatu koji imamo – i ne smije se svesti na izvještaj poznatog. Potrebno je zakriviti optiku, oneobičiti, pokušati zamisliti nešto više od dnevne rutine.
Fotografija: Milomir Kovačević Strašni
