DOKUMENTARNI PROGRAM
Zaledila sam sliku dokumentarnog programa
kada je polarni medvjed pokušao
da ulovi nedužnu foku
Spriječila sam u svojoj glavi scenarij
cijepanja tog glatkog tijela
I otapanje arktičkog leda pod
toplim mlazom nedužne krvi
Otpustila sam uzdah ispred ekrana
otišao je u hladnu polarnu noć
zamaglio se zadnji sloj tog leda pod nogama
gdje nijeme ribe konačno izgube i svoj lik
Okrenula sam još jednom daljinski
i vratila se po još jedan slijed polarne noći
Sunce je ionako na podu zaglavljenog globusa
Zatvorenih očiju zaustavila sam nadiranje
otrova na koralni greben
podignutom haljinom zarobila okean
podlakticom čuvam oseku za povrataka
arktičkih mladunaca iz zatvorene konzerve
i rumenilo za izbijeljene korale.
SUDBINA NEIZGOVORENIH RIJEČI
Tragična sudbina neizgovorenih riječi
proporcionalna je nagomilanoj masnoći na
bedrima zaboravljene starlete
gdje mnogo ruku prepliće prste sa
necenzurisanim psovkama
Svaka neizgovorena postala je kovrdžav pramen
na kojem se ljuljaju nevidljivi gremlini
kvare mogućnost polijetanja
čak i pred naletom olujenog vjetra
Dijelim sudbinu svake neizgovorene
a one dijele razum na nepremostive oranice
u koje se nasijavaju uvjerenja
da nisam zgrizla dovoljno prvi zalogaj na udici
Svaka neizgovorena tereoriše želudac gladju
а kada sam pokušala da se ugojim za cijelu rečenicu
prerasli smo u pohlepu za redovima vojnički preslaganih slova
koja vješto izbjegavaju podrugljive refrene
Neizgovorene su gorke kendle sa slatkim malinama
morfijum za glupost koju dišu hipnostisani
nemaju uzvičnik ni glavu kostura na limenoj tabli
Bez upozorenja one po stoje
tek kao detonacija zaboravljene eksplozije.
O ČEMU RAZGOVARAJU LJUDI KOJI ĆUTE
Rekla si kadа si plakala na rođenju
da će to biti dugo i divno putovanje
Тaman tako upakovana u pelene već si propustila
tramvaje koji nikada nisu imali liniju za taj smjer
Rekla si da ćeš gutati bajke
da su tako naivne odrednice za bezbrižno djetinjstvo
i kada si se nakupila zaliha
za sve naredne umiruće dane
njihova je sadržina sledila žile prodičnog stabla
Rekla si da su sva vrata otvorena
kao korice na knjigama iz kojih više ne izlazimo isti
a zaboravila si na prazne stranice i ljude koji u njima žive
da negdje doduše i postoje dugi redovi riječi
bez smisla i značenja
ukoliko nisu ilustrovane šarenom lepezom boja
Rekla si da je svako rađanje bolno
ideju misao razrađen plan rađaju
vreće kostiju i nešto krvi i mesa
da i nebo krvari nad umirućim danima
dok pravi mjesto za neke nove
Rekla si da je dovoljno
dugo i jako gledati nebo noću
i da su gore odgovori i na nepostojeća pitanja
i tako oslijepljena
hodaš lišena svih saznanja nakon što su
loši moreplovci preplivali tvoje sazviježđe.
