MIRIS STRAHA
1.
Budio se satima. Već cijelu malu vječnost boravio je u graničnom svijetu između blagoslovljenog samozaborava, koji ljudi uživaju u snu, i budnog stanja, uz koje obavezno idu sjećanja, tijelo i svijest o tome da je čovjeka stigao još jedan dan, ali i svijest toga čovjeka da on sam, taj čovjek, nema razloga i nema izlaza, pa zato ni ovaj dan za njega ne može imati smisla i razloga. Nije mogao ocijeniti kad je to počelo, jer nije otvarao oči, nije imao razloga da ih otvori, a pritom se nadao da će ga opet prihvatiti san, sretna mala smrt u kojoj smo bez tijela i sjećanja. Ali bi se zakleo da je počelo dugo prije svanuća. Uporno je žmirio, u ludoj nadi da će se nekako mimoići s danom koji nadolazi, i potiskivao, trudio se da potisne, sjećanja i svijest o tijelu koje se ne da poreći, o sebi i danu, ali mu je od svega što je želio uraditi polazilo za rukom samo to da žmiri. “Bilo bi pošteno da te zaobiđe dan koji sigurno nije svanuo tebi, ili da bar dopusti da ti njega izbjegneš”, napola je mislio a cijelim bićem osjećao Omar Hajjam, još uvijek žmireći i dobro znajući da će mu i ovaj put biti uskraćeno ono što on smatra poštenim. A njemu neće svanuti ni u ovom danu, koji sigurno nije svanuo radi njega, jer ništa na svijetu nije radi njega još od onog isfahanskog sumraka od prije četrdesetak godina, kad je našao svoju ženu Sukajnu s licem na podu njihove kuće. Od toga dana nijednom nije osjetio da je nešto, bilo šta, njemu ili radi njega – niti je njemu ili radi njega svanulo, niti je plod na stablu neke voćke sazrio radi njega, niti je neko radi njega i njemu nešto skuhao, niti je neka riječ izgovorena radi njega i upućena zaista njemu…
Kad se pomirio s neizbježnim, otvorio je oči i osjetio jake bolove u njima, kao da su ih sunčane zrake doslovno probile. Zatreptao je, ali su bolovi ostali, možda se čak pojačali. Kao da je na očnim kapcima s unutrašnje strane imao bodlje koje su mu poderale očnu jabučicu. Zatvorio je ponovo oči i pomislio da je budala. Zašto bi sebe prisiljavao da otvori oči ako mu to nanosi bol, on za to nema razloga, njega niko nigdje ne čeka. Ali je nelagoda ostala, ono neugodno osjećanje kakvo čovjek ima u očima od neispavanosti ili od premorenosti, osjećanje koje je uvijek imao kad bi noć probdio nad svojim ili tuđim spisima uz slabo svjetlo svijeće. Tada je, nakon tako provedene noći, cijelo jutro osjećao u očima ovakav bolni pritisak. Ali od čega ga i zašto osjeća sada? Prošle noći nije čak ni noćno nebo gledao predugo, iako mu već dugo samo ono donese malo utjehe. Glupa je situacija u kojoj se našao, mislio je – ili trpi bolove ako otvori oči, ili nelagodni i bolni pritisak ako ih zatvori. Između očiju i kapaka imao je jarko obojenu mrenu, koja je bila vatreno crvena kad je zatvorio oči, a onda se nekako kao ublažila i postala narančasta. Sada je još bila narančasta, ali je treperila kao i onda kad je bila crvena.
Malo je otvorio kapke, toliko malo da su trepavice još bile preklopljene ili prepletene pa se mrena obojila jarko žuto, kao sunce u dječijem pamćenju. Nije više bilo bolova u očima, samo neugodno grebanje neispavanih ili premorenih, možda prehlađenih očiju. Opet ih je otvorio i uvjerio se da može gledati, pa se uspravio u sjedeći položaj.
Plahtu i deku, kojima se pokrio kad je legao spavati, zgurao je tokom noći u ćošak, tako da su sada bile jedna grudva. Zgužvala se i plahta na dušeku, pa se vidi i dobar dio dušeka, s dvije-tri žute mrlje, valjda od vune koja se nekad ovlažila, možda od njegova znoja, a nije se na vrijeme dobro osušila. Iako se halat u kojem je spavao malo spustio kad se uspravljao u sjedeći položaj, koljena i potkoljenice su ostali otkriveni. Svuda po koži vidio je velike tamnožute mrlje, koje možda i ne izgledaju prljavo, ali sigurno izgledaju odvratno i jesu takve. To bi se moglo bar ublažiti uljem od kunice, kad bi bilo vremena da se ono napravi i utrljava u kožu. Gležnjevi su na objema nogama bili jako natečeni, znak da tijelo zadržava vodu. Trebalo bi piti čajeve od koprive i maslačka, oni popravljaju izmokravanje. Ali bi trebalo uz to bar malo ubrzati srce, u njegovim godinama nije dovoljno samo bolje izmokravati. Mogao bi možda jesti više šafrana i đumbira, tada bi sigurno i čajevi za izmokravanje bolje djelovali, a on bi se manje umarao. Ako bi uz to uzimao vodu narančinog cvijeta i cikorija-vodu, ubrzao bi srce i ojačao ga, a i kožu bi bolje očistio, pa bi mu pogled na sebe bio manje odvratan. Šafran, a pogotovo đumbir, morali bi mu popraviti i probavu, koja je već dugo nešto gora od loše. Ako bi još za gležnjeve, ili bolje za cijele noge, pravio kupke od bokvice i stavljao obloge od jabukova sirćeta s bokvicom, mnogo bolje bi se čistio od otrova i tijelu ne bi trebalo da zadržava ovoliko vode, kojom se brani od vlastitih otrova. Za svaki problem su mu veliki učitelji ostavili neki lijek, ali mu ni oni nisu ostavili razlog da ga uzme.
S naporom se namjestio četveronoške, a onda se teško uspravio, oslanjajući se na zid kojim je krov bio ograđen. Tek sada je mogao vidjeti da je dan dobro odmakao, jer je sada mogao vidjeti sjene. Osjetio je kako mu se halat lijepi za leđa, znak da se znojio dok je spavao, ili sada, dok je ležao zatvorenih očiju i nastojao nagovoriti san da ga opet primi. Svukao je halat i prostro ga po postelji da se suši. Večeras će ga, kad legne spavati, miris znoja koji se zadržao u tkanini sigurno nervirati, na kraju vjerovatno izbezumiti, ali je lakše to podnijeti, nego sada oprati ovaj ili naći neki drugi halat. Nema, uostalom, ništa loše u probdjevenoj noći, ako se pritom može gledati veliki mir noćnog neba. Preplavila ga je tiha radost. “Hvala Ti, Gospodaru moj, što si stvorio noćno nebo i mene uputio da ga otkrijem”, mislilo je nešto u njemu dok se s naporom spuštao s krova u kuću. Teško je starom čovjeku penjati se uz stepenice, ali je spuštati se još teže. Silazio je okrenut licem prema zidu, držeći se za rukohvat i svako malo se odmarajući, oslonjen na zid leđima ili prednjom stranom tijela, ako nije bilo snage da se okrene. Tako je, dok se odmarao s desnom nogom na višoj i lijevom na nižoj stepenici, primijetio udno stomaka, već na prijelazu prema preponi, ožiljak koji nikad prije nije vidio.
To ga nije iznenadilo, već neko vrijeme su mu se na tijelu javljali ožiljci kojih prije nije bilo, i to na mjestima na kojima sigurno nikad nije imao posjekotinu ili neku drugu ozljedu. Je li to sjećanje tijela na povrede i uvrede koje je otrpjelo u djetinjstvu? Je li najava budućeg raspadanja? Jesu li to poruke iz nekog života koji je mogao, možda i trebao, proživjeti, ali eto nije? Ti ožiljci su, uostalom, nakon nekog vremena nestajali, pa nije imao razloga da se njima previše bavi.
Na dnu stepenica se morao malo duže odmarati. Nije to bio pravi umor, ali je morao predahnuti jer je ukočenom tijelu teško padalo da se kreće, pa se bunilo protiv svakog pokreta. Sad bi bilo najpametnije uzeti abdest i naknadno klanjati sabah-namaz, to bi ga ugrijalo i razgibalo, pa bi mnogo lakše podnosio život. Trebalo bi se i odjenuti, nema nimalo radosti od pogleda na sebe, ovako golog i prekrivenog tamnožutim flekama, sa džepovima prazne kože koji vise kao tkanina bez čvrstine. Tu su nekad bili mišići, to je bilo puno i živo, ali su se mišići vremenom istopili i sad visi koža koju su oni ispunjavali i zatezali. Protiv toga nema lijeka, kao ni protiv smrti, ali se može bar sakriti od pogleda, naprimjer tako da se čovjek odjene. Ni dok je bio mlađi i cijel čovjek, nije se ni sebi samome rado pokazivao ovako razgolićen. Ali bi se prije odijevanja morao oprati, a to je već cijeli poduhvat.
Dvije-tri sasušene smokve, malo hljeba, jedva tri zalogaja, tvrdog kao kamen, i komadići sira koji se već razmekšao, ležali su na trpezi. Od sinoć, od večere? Ne, nije večerao, kasno je sinoć došao i odmah se odvukao na krov da spava. Od jučerašnjeg doručka? Bog zna otkad je, u svakom slučaju se to više ne da jesti. A njemu se ne da ni tražiti nešto jestivo u kući u kojoj vjerovatno ionako ne bi ništa našao.
Pogled mu je pao na galabiju koja je visila niz vrata musandre, okačena o polugicu kojom se ta vrata zatvaraju. Prišao je, omirisao galabiju i uvjerio se da je čista. To je sigurno Taida, komšinica koja se pomalo brine o njemu, našla negdje u kući prljavu galabiju, oprala je i vratila ovdje da bi mu pala u oči kad bude tražio nešto za odjenuti. Obradovao se čistoj galabiji kao neočekivanom poklonu. Sišao je u podrum, oprao se, a onda se vratio u kuću i navukao ovu galabiju, pa bez zadržavanja i premišljanja krenuo iz kuće.
Nekoliko koraka od svoje kapije sjetio se da nije klanjao sabah, a malo nakon toga se naljutio na sebe i opsovao, jer je shvatio da se sabah-namaza sjetio samo zato što su ga ukočenost tijela i nespretnost pokreta podsjetile da je klanjajući namaz htio ugrijati i umekšati mišiće. Je li moguće da ga je i molitva ostavila? Ili je on izgubio sposobnost za nju? Bijesno je otpljunuo, nazvavši sebe budalom, pa nastavio put.
Udno brda na kojem je stajala njegova kuća susretala su se dva puta, od kojih je jedan vodio prema starom gradu, a drugi uzbrdo, prema selu udaljenom odavde nekih pola sata hoda. Stotinjak koraka od ovog raskršća, negdje na polovini brda, stajala je kuća njegovih komšija, oko koje se sada okupila velika gomila ljudi i očigledno nešto živo raspravljala. Krenuo je gore da vidi je li se to komšijama nešto dogodilo.
Nije njima, ali jeste njihovom psu. Neko mu je odrezao glavu i prikovao je na kapiju, a obezglavljeno tijelo ostavio da leži pored avlijskog zida. Kapija je bila širom otvorena, u avliji je komšinica sjedila na tlu i, odsutna duhom, udarala se dlanom po grudima nesvjesna onoga što radi, dok je njezin muž izgubljeno lunjao po dvorištu, kao da nešto traži. Neko od okupljenih je objasnio Hajjamu da su se jučer poslijepodne trojica momaka vukla oko kuće i nešto razgledala. Bili su odjeveni u bijelo, sa crvenim kaiševima preko grudi i crvenim čizmama na nogama. Iz toga su svi okupljeni izveli zaključak da je velika sreća što su samo ubili psa i odveli pet ovaca, jer oni u bijelim odorama i sa crvenim kaiševima inače pokolju kućnu čeljad ili bar jednog člana obitelji, uglavnom oca. Rijetka je sreća da se oni zadovolje time što odvedu nešto blaga, a sve ukućane i veći dio blaga ostave na miru.
Hajjam je odmahnuo rukom i pljunuo, pa se okrenuo i zaputio se niz brijeg prema starom gradu. Gubio je dah, na trenutke je osjećao kako mu ono što se u njemu uzburkalo steže grlo i navlači mu mrak na oči. Shvatio je šta se ovdje dogodilo čim su spomenuli momke u bijelom, s crvenim kaiševima preko grudi, čovjek koji je govorio nije ni završio rečenicu a Hajjamu je iz želuca krenulo ovo što mu sada koči zglobove i steže grlo. To se nekoliko sitnih lopova opremilo onako kako su opremljeni ljudi njegovog nekadašnjeg prijatelja Hasana Sabbaha i ukralo pet ovaca od ovih nesretnika. Znali su da niko neće ni pomisliti da progoni ljude Hasana Sabbaha, zato su se opremili kao oni i potrudili se da djeluju kao oni.
Kako je pomislio na Hasana, u Hajjamu je uskuhalo sve ono sa čim se bori već više od četrdeset godina – bol, bijes i očajanje, slutnja da je Hasan naložio Sukajnino umorstvo i želja da ta slutnja ne bude istinita. Ali je ovaj put tu bilo još nešto, već dugo njega podsjećanje na Hasana ne dovodi u ovo gotovo mahnito stanje. Izgubio je korak i posrnuo od bijesa kad mu je sinulo šta je to novo danas: njega vrijeđa to što su se Hasan i njegovi srozali do sredstva kojim sitni lopovi zastrašuju sirotinju po selima i predgrađima. “Jesam li stvarno postao tolika budala!?”, pomislio je. “Zar bi meni bilo lakše podnositi ovu pustinju od života da su oni ostali strašni i mračni!?” Još neko vrijeme se pravio da raspravlja sa sobom i tražio dokaze da se u njegovom životu ništa neće promijeniti, pogotovo ne nabolje, ma šta da se dogodi sa Hasanom i njegovima. A pritom je znao da se ovdje radi o sujeti, o onoj tužnoj potrebi unesrećenih ljudi da im propast donese neka velika snaga. Nije njemu lakše nositi nesreću ako ju je donijela velika sila svjetskog značaja, i on to dobro zna, ali se tada valjda lakše pomiri s njom.
Bio je udnu brijega kad mu je u sjećanju zazvonio Hasanov glas, koji sigurno nije poželio čuti. Govorio je o strahu, o kojem je često, rado i opširno govorio kad god je Hajjam bio voljan da ga sluša. “Čovjek je biće straha”, mudrovao je glas u sjećanju, “nema boljeg načina da čovjeka oblikuješ od upravljanja njegovim strahom. Možeš od njega napraviti junaka ili mudraca, pobožnog roba Božijeg ili živinu koja ništa ne priznaje, možeš napraviti šta god hoćeš i šta god ti treba – samo ako znaš upravljati njegovim strahom. Neki stari mudraci uče da je čovjek životinja bez krzna i perja, neki drugi da je to životinja koja govori i da je to njegova glavna posebnost. Objava nas uči da je čovjek jedino stvorenje koje nastoji saznati svog Stvoritelja, a mnogi naši učitelji vjeruju da je naša glavna posebnost u tome što znamo za svoju smrt i to znanje nosimo od malih nogu. Sve to je sigurno istina, ni budala ne bi posumnjala u to, ali ti ja tvrdim da je najvažnija čovjekova posebnost – njegov strah. Sigurno si primijetio da svaka normalna životinja bježi od onoga čega se boji, njima je strah razlog da se što prije udalje. Samo čovjeka privlači neodoljivom snagom ono što u njemu budi strah, uplašeni čovjek se poput grane na vjetru njiše i koleba između želje da pobjegne od onoga čega se boji i potrebe da mu priđe i možda se sjedini s njim. Zašto je to tako? Zato što čovjek svoj strah nosi u sebi, a u životinju on dospijeva izvana i nestane kad se životinja udalji od onoga što ga je izazvalo. Čovjek je jedino stvorenje koje od rođenja nosi u sebi strah, on svoj strah donese sa sobom na svijet onako kako donese svoje srce ili potrebu da diše. Strah određuje sve misli i osjećanja, postupke i ponašanje svog čovjeka. Od tvog straha zavisi kako ćeš se moliti Bogu i kako ćeš jesti, kako ćeš ići u borbu a kako čeznuti za ženama. Tvoj strah određuje šta će ti u životu biti važno i s kim ćeš se družiti, šta ćeš naučiti i o čemu ništa nećeš saznati. Reci mi kakav ti je strah i ja ću ti reći kakva će ti biti sudbina.
Zato ti ja kažem da moć nad ljudima ima onaj ko upravlja njihovim strahovima. Ne bih rekao da danas postoji takav, mnogi su danas strahovi i mnogo je onih koji ih izazivaju, ali mi se čini da njima niko ne upravlja svjesno i s jasnom namjerom. Kažem ti da ću to sutra biti ja, jer sam ja prvi shvatio koliko je strah važan. Sutra će od mene strahovati sultani i veziri, jer će znati da ih moj bodež može stići usred njihova dvora, pod vodom i na vrhu brda, u ženskom zagrljaju, za trpezom i na sedždi. Od mene se neće moći skloniti, kao ni od ružne misli i svog straha, a što je najgore – to će dobro znati. Od mene će strahovati i siromasi, jer neće razumjeti ono što radim, pa će misliti da sam surov i možda lud. I moji ljudi će strahovati od mene, jer će misliti da se ničega ne bojim i da sam zato spreman i sposoban za sve. Ja ću, kako vidiš, određivati kako će se ko bojati i zato ću vladati svijetom. Ja ću upravljati strahovima ljudi, tako ću ih oblikovati i voditi prema istinitom saznanju.
Sigurno si primijetio da strah ima svoj prepoznatljiv, sasvim poseban miris. Zamisli svijet nad kojim, poput oblaka, lebdi taj miris, ili, još bolje, ispunjava ga, istovremeno izbija iz svakog od živih ljudi i okružuje ga. To će biti svijet mudre ozbiljnosti i truda oko posljednjih stvari, a ne ovaj vrckavi svijet površne cike i lažne radosti. Vjeruj da će to biti dobar svijet, a ja ću ga oblikovati, ja već znam kako.”
Počeo ga je oblikovati ni godinu nakon što je ovo povjerio svom prijatelju Hajjamu, umorstvom velikog vezira Nizamul-Mulka, a možda i ubistvom Hajjamove žene Sukajne. Krenuli su s namjerom da sve okrenu tumbe i stvore jedan novi svijet, tvrdeći da će tek tada svijet stajati na nogama, a ne na glavi, onako dakle kako treba. A evo dokle su došli. Je li ovo zaista najvažnija promjena svijeta koju je njegov nekadašnji prijatelj uspio izazvati? Je li ovo njegov novi svijet? Da se iza straha koji je on prosuo po svijetu sakrivaju kokošari i džeparoši? Lijepu je slavu postigao!
Je li se isplatilo radi toga poduzeti sve što su Hasan i njegovi poduzeli? Ubiti tolike ljude, toliko pustoši proširiti svijetom, opustošiti i život svog prijatelja Hajjama? Svijet, evo, miriše na strah, kao što je on svojevremeno želio, od svakog čovjeka s kojim je sad razgovarao osjetio se strah jasnije i jače nego znoj, ali šta se time dobilo?! Šta je dobio Hasan, šta svijet, šta njegovi sljedbenici? On se zakopao gore u Orlovom gnijezdu, osamio se i sakrio od ljudi, ubio, kako se čuje, oba sina, a ženu i kćeri udaljio od sebe… Dragi Bog najteže kažnjava budale time što im ispunjava želje. Sve to uraditi da bi kokošari, maskirani kao njegovi ljudi, nekažnjeno odnijeli nečiju kokoš! I da bi se njegov prijatelj Hajjam zakopao ovdje, u Nišaburu, sakriven od ljudi i od svijeta, ali nažalost ne i od sebe.
Opet je odmahnuo rukom, pljunuo i ubrzao korak. On to ne može i ne želi znati, on se nakon Sukajnine smrti sklonio ovamo, u Nišabur, nadajući se da će se skloniti od svijeta, ali i od vlastitih sjećanja i pitanja. Saznavao je on i ovdje da nestaju države i nastaju nove, i to brzinom kojom su se nekada podizale i rušile kuće, ali je njemu uspijevalo da o tome sazna dovoljno malo da mu sve to ostane maglovito i daleko. Do njega su dospijevale i vijesti o neprekidnim ratovima, koji su znali u nekoliko mjeseci izbrisati cijele prastare gradove, on je to saznavao jer se nije dalo izbjeći, ali je to istog trena zaboravljao ili potiskivao na rub svijesti. Ali kako se sakriti od sebe samoga, kako sebe potisnuti na rub svijesti ili potpuno istisnuti iz sebe?! Čovjek se ne može sakriti niti izliječiti od sebe, ne može se otresti sjećanja kao što se ne može osloboditi od svoje kože. Možda zato što koža, kosti, unutrašnji organi, pamte bar onoliko koliko pamte svijest i duša? Već godinama on i nije ništa više nego niz sjećanja, uzdaha i slika, sve izvan toga je puko znanje. “A ono što je u meni, što je jedini stvarni ja, ne mora tražiti dozvolu da me podsjeti na sebe”, mislio je ogorčeno.
Uz Nišabur se, kao uz većinu perzijskih gradova, sterao stari grad, podignut u predislamsko doba. Nakon arapskog osvojenja Perzije, na rubu zatečenih gradova počela su nicati naselja koja su brzo rasla jer se u njima nastanjivala nova elita, uz koju su išla bogatstva od osvajanja, novih zanata, trgovine, dok je u starim gradovima ostajala živjela sirotinja i Zerduštovi sljedbenici, koji su ostajali u svojim kućama i na svojim posjedima. Pritom su se ti gradovi, lišeni prihoda i bogatstava, vremenom osipali, zapuštali, starili prebrzo i ružno. I u njima je sigurno rastao broj kuća i njihovih žitelja, ali su se po svemu drugome oni smanjivali, kao da novi dijelovi grada iz njih isisavaju snagu i život. Jedina živa mjesta i okupljališta ljudi u starim gradovima bili su hanovi za siromašnije putnike, koji sebi nisu mogli priuštiti boravak u boljim i uglednijim hanovima iz novih naselja, i krčme u kojima su starosjedioci otkrili dobar i siguran izvor zarade. Oni su, naime, nastavili proizvoditi i prodavati vino i druga opojna pića, koja muslimani nisu smjeli ni proizvoditi niti njima trgovati, a ako su bar dio svojih proizvoda mogli prodati u vlastitoj krčmi, obilat prihod bio im je gotovo siguran. U krčmama su se sastajali nemuslimani koji su živjeli u gradovima, siromašniji putnici koji su se u njima zatekli, muslimani skloni piću, takozvani slobodni mislioci, besposličari i doušnici, nesretnici koji su našli zaradu u tome da muslimanima iz novih dijelova grada tajno prodaju piće kupljeno ovdje, ali su navraćali i mnogi drugi. U krčme su, tako, redovno zalazili ljudi skloni slobodnom i razuzdanom razgovoru, jer se tu smjelo glasno reći ono što se na drugome mjestu ne bi reklo ni šapatom, zato što je protiv vlasti, pa je opasno po život, ili je protiv običaja, skaredno i nepristojno, pa čovjeku udara na obraz, ili je mahnito, pa dovodi u pitanje spas duše ili joj bar otežava put na onaj svijet. Dolazili su i oni koji se vole grubo našaliti ili gledati takve šale, jer je ovdje za njih uvijek bilo zabave i užitka. Bilo je, jer su se ovdje okupljali i nesretnici koji su spremni otrpjeti svaku uvredu, grubost i poniženje za čašu vina, ili čak i bez te plaće, radi nekog njihovog gorkog užitka u tome što su uvrijeđeni pred svjedocima. Redovno su naravno zalazili i ljudi željni ženskog društva koje ne obavezuje ni na šta, jer ne ostavlja ni tragove ni sjećanje, a ipak donosi neki čemerni užitak svakome ko je spreman da pristane na njega i zadovolji se njime. Već godinama je Hajjam ubijao dane na takvim mjestima, najviše u uvijek punoj krčmi kod Buzurgomida, uglednog i bogatog Zerduštovog sljedbenika, koji je, zahvaljujući svom bogatstvu, mogao kad je htio doći do prvih ljudi u gradu.
Krčma je zauzimala cijelo prizemlje velike Buzurgomidove kuće, te cijelo unutrašnje dvorište. Unutra su svi pregradni zidovi bili uklonjeni, tako da se dobio ogroman prostor u kojem bi se našlo mjesta za dobrih stotinjak ljudi. Taj prostor je nosećim zidovima bio podijeljen na tri prostorije, a onda je svaka od tih prostorija, vještom građom sećija koje su oko jednog ili dva stola zatvarale gotovo puni krug ili polukrug, bila podijeljena na dva-tri odjeljka u kojima su ljudi mogli sjediti i uživati u svom društvu, piću i razgovorima, prilično dobro zaklonjeni i u svakom slučaju nesmetani od drugih sličnih društava. Slično je bilo uređen i vrtni dio krčme, u kojem je svaki sto bio uvelike skriven od pogleda sa strane grmovima jasmina, ruže, ponekim drvetom. Tako je svaki sto nudio mjesta za desetak ljudi, koji su se nesmetani i gotovo potpuno skriveni, u sjeni drveta i okruženi ugodnim mirisima, mogli posvetiti svojim porocima ili potrazi za zaboravom.
