One zime kad je Ingemar Stenmark skijao za svoj treći uzastopni Svjetski kup, prodavali smo Božićne čestitke na Cvjetnom placu, Igor, Roc i ja. Tih godina vino se u gostionicama kuhalo na rešoima, pumpa za vodu još je stajala ispred kina Zagreb, a na polnoćku u crkvu u Palmotićevoj ulici išlo se s istim namjerama s kakvima se poslije mise odlazilo u omladinski klub Jabuka. Barem što se nas trojice ticalo. Crkva tada nije bila u modi, ali vjere nije nedostajalo. U krigli piva, u očima djevojaka, u svakom udarcu bubnja i svakom gitarskom rifu, očitovao se Bog, i mi smo ga gledali u lice, bili smo mladi. Gledali smo Boga u lice, i slušali Joea Strummera, jer on je u to vrijeme bio Božji glasnik, Riječ Očeva. Ono što je on urlao, to su bili psalmi za naše uši.
Igor je bio apsolvent na Višoj grafičkoj školi, Roc se već nekoliko godina zaredom pokušavao upisati na Akademiju likovnih umjetnosti, dok sam ja bio na petom semestru jugoslavistike na Filozofskom fakultetu. Meni je, zapravo, bilo svejedno, ali njih su dvojica iskreno prezirali standardne Božićne čestitke (“Čiiiissstiiii škaaaarrrt”, i danas mogu dozvati u uši Rocovo nazalno razvlačenje), te su odlučili nešto poduzeti s tim u vezi.
I jesu.
Igor se pobrinuo za jeftin papir i tiskanje u svojoj školi, a Roc je prionuo na slikanje motiva. Zadatak je, velim, bio napraviti čestitke koje će se bitno razlikovati od ostalih. Naše čestitke morale su biti ap-so-lut-no originalne, ap-so-lut-no poželjne i nenadmašne. To je bio imperativ. Zarada je bila u drugom planu. Željeli smo, prije svega, Božiću dati novu dimenziju, u skladu s vremenom.
Roc je ozbiljno shvatio zadatak. Nije se mnogo obazirao na Igorove i moje primjedbe zbog poderanih traperica, jakni i majica načičkanih bedževima, zakovicama i zihericama u koje su na njegovim slikama bili obučeni sveta obitelj i mudraci.
„Kao da su se obukli na Kings Roadu“, vrtio sam sumnjičavo glavom buljeći u slike.
„Šta“, rekao je Roc, „pa svi su ih veliki majstori slikali kao suvremenike. I di je tu onda problem“?
Također smo se bunili zbog Josipovog lica na jednoj slici – ispijenog, bolesnog, narkomanskog lica, očiju podlivenih krvlju.
„O, čovječe“, stenjao je Igor, „ja nisam vjernik, ali ovo je previše. To nitko neće kupiti“.
„Vidim da pojma nemaš“, rekao je Roc. „Bramantino. Bramantino je tako naslikao, doduše ne Josipa, već Isusa, al’ to nema veze. Otac i sin su, zar ne, i moraju sličiti jedan drugome“?
„A, to je već argument“, rekao je Igor, premda nije izgledao kao da zna o čemu Roc govori.
Ni ja nisam znao tko je taj Bramantino, niti sam to trebao znati, ja sam, naime, bio zadužen za slogane. Stvar se činila jednostavnom.
„Izgleda da sam najbolje prošao u podjeli posla“, mislio sam, „to ću ja nabrzaka“.
No ništa nije išlo nabrzaka. Štoviše, uopće nije išlo. Pisanje slogana pokazalo se gadnim poslom. Ispalo je da je pisanje priča, a dotad sam već bio objavio nekoliko priča u studentskim časopisima, mačji kašlj u usporedbi sa zadatkom koji sam si bio postavio. Kako, naime, napisati „sretan Božić“, a da to zvuči drukčije. Bolje. Zanimljivije. Da to ponuka ljude da kupe vašu čestitku, a ne onu sa susjednog štanda, ili bilo kojeg drugog štanda u Zagrebu. Kako napisati Božićni slogan o kojem će pričati cijeli grad, i koji će poput golema magneta privlačiti ljude s periferije ovamo na Cvjetni trg, gdje će se onda oni tući za naše čestitke!
Danima sam, dakle, buljio u prazan list papira u mašini za pisanje, nisam mogao smisliti ništa. A onda mi je, jedno popodne, dok sam na televiziji gledao reprizu one stare verzije Otoka s blagom, sinulo.
„Naravno, Long Jogn Silver“, rekao sam sebi. „Piratiraj, čovječe, šta se tu praviš pametan! Gomila suvremenih pisaca uopće se ne ustručava, kopiraju motive, kradu ideje, prepisuju čitava djela, a ti se tu zezaš s ušljivim Božićnim sloganima“.
Tada me je krenulo. List papira u mojoj pisaćoj mašini počeo se puniti stvarima poput:
Jesus died for somebody’s sins, but not mine!
Ili:
Onwards Christian Soldiers,
Onwards Buddhist Priests.
Onward, Fruits of Islam,
Fight till you’re deceased.
I još:
Kako bi stvar ispala da je Marija rodila curicu?
I hrpa sličnih stvari, uglavnom pokradenih, ali koje su zato bile u savršenom skladu s Rocovim slikama. Do mraka moja je pisaća mašina izbacila slogana dovoljno za sljedećih nekoliko godina, naravno ukoliko nam posao krene i mi osvojimo nova tržišta.
„Ovo je revolucionarni obrat“, brbljao je Igor dok smo prvi dan raspoređivali čestitke po štandu. „Zapalit ćemo masu, vidjet ćeš“.
Nisam dijelio njegov optimizam. Čestitke su, tehnički gledano, bile u redu, ali su, velim, zračile sličnom količinom svetosti kao omot prvog albuma Sex Pistolsa. Izgledom i stilom odijevanja Marija je malčice vukla na Patti Smith, Josip na Iggyja, a Isus na Johnnyja Rottena. U jasnom sjećanju ostale su mi dvije čestitke.
Na jednoj, odrasli Isus u vojničkim hlačama i čizmama, s palestinskom maramom oko vrata, u majici kratkih rukava na kojoj piše: KEINE ANGST, DIE HÖLLE MACHT SPAß. Isusove oči sijevaju, zgrabio je za vrat svećenika u zlatom izvezenoj halji s mitrom punom dragulja i uperio mu pištolj u glavu. Tekst je glasio:
KRIVO STE ME SHVATILI, DEČKI!
Na drugoj, umjesto u štalici, tesar, njegova žena, Isus, Gašpar, Melkior, Baltazar, ovca i magarac stoje na pozornici; Gašpar je na bubnjevima, Melkior na gitari, Baltazar na basu, Josip (u majici Pistolsa i s pivom u ruci) ispred mikrofona pleše pogo, Marija s djetetom na leđima je groupie koja se upravo dokopala pozornice, a magarac i ovca stoje pokraj zvučnika i mahnito se cerekaju. Tekst, moram li reći nimalo originalan, glasio je: MARY IS A PUNK ROCKER!
Tko su bili ti ljudi što su kupovali i prodavali na Cvjetnom placu?
Lijevo od nas bio je štand bračnog para iz Novog Zagreba, dvoje veselih četrdesetgodišnjaka koji su zaradu, ako Bog da, namjeravali potrošiti na bundu od nerca. Desno je bio štand mladog para iz Šestina koji će zaradom financirati svadbu, kakva još nije viđena u susjedstvu. Onaj preko puta nas zaradu će potrošiti na ljetovanje u Španjolskoj ili Grčkoj. Ona žena tamo novac će utrošiti na garderobu, ono dvoje tamo, koji su osim čestitki prodavali činčile u kavezima, kupit će televizor, ako dostane i muzičku liniju, neki drugi će kupiti… Sve sami trgovci, kao što vidite, ljudi za čije se duše baš i ne bi moglo reći da sliče Bogu. Posljednjih tisuću i nešto godina, naime, ljudske duše ofucale su se, postale su jako gramzive i pohlepne. Umjesto zlatnom teletu, ljudi se sad klanjaju pravokutnim komadićima papira s naslikanim grbovima, ljudskim licima, pticama, građevinama i brojkama; i još se klanjaju raznim predmetima od lima, drveta, zlata, stakla, pleksiglasa i tako dalje, i da se Isus kojim slučajem tu zatekao, on bi ih sigurno bio izbičevao i otjerao, i one koji su prodavali, i one koji su kupovali, nije tu bilo mnogo razlike među njima. I jedni i drugi, doduše, tu i tamo čine dobra djela, ali ne dobrih djela radi, već zato što očekuju nešto zauzvrat, novac, neku protuuslugu, sve sami trgovci, kažem vam, i Isus bi im sigurno bio rekao „Tornjajte se odavde, s tim glupostima koje prodajete“, i zamahnuo bičem na njih.
A naročito bi bio izbičevao i otjerao onog svećenika u dugoj, crnoj mantiji i s onom kapicom na glavi, koji je jednom došao na naš štand, blenuo u čestitke i stao se prenemagati.
„Kako vas nije stid… Kakvo bogohuljenje… Zar nemate nimalo poštovanja… O, Bože, oprosti im….“
I sve slične koještarije.
„U čemu je problem, stari?“, upitao ga je Roc. „Šta ti nije pravo“?
A popić je upro prstom u naše čestitke i rekao:
„Fuj, fuj, fuj, odvratno! Tko vam je dopustio da zlorabite njegov lik“?
Roc je obišao oko štanda i unio se popiću u lice.
„Hoćeš reći, kompa, da ti i tvoji imate monopol na ovaj posao, pa da smo od vas trebali tražiti dopuštenje, ha?“
Popić se nije uplašio.
„Da si bar jednom kročio u crkvu“, rekao je, „ne bi govorio tako što“.
„Zašto bi itko normalan ulazio u crkvu?“, upitao ga je Roc. „Boga sigurno nema na takvim mjestima. Ja, da sam Bog, ne bih zalazio na tako tužna mjesta“.
„Ti si Sotona“, prosiktao je popić, „pravi Sotona“.
Pa je nestao u gužvi.
„On će tu meni“, mrmljao je bijesno Roc. „Kao da sam ja glup. Kao da ne vidim kakav su posao napravili od patnje tog nesretnika. Pa jebemti, u usporedbi s njima carstvo Howarda Hughesa doima se kao sitniš u mom džepu… Svinjo!“, zaurlao je za svećenikom.
„Okej, čovječe, smiri se,“ rekao sam mu, „plašiš nam mušterije“.
„Koje mušterije?“, rekao je gorko i upitao me: „Bog je posvuda, nije li“?
„Šta ja znam“, rekao sam.
„I u mom džepu, i u tvojoj torbi, i u vrećici kikirikija…“
„Valjda“, rekao sam. „U svakom slučaju, čovjek ga ima pravo tražiti gdje god hoće“.
I Roc je otišao prema kafiću ispred kina Zagreb, potražiti Boga u čašici konjaka.
Gdje god se Bog nalazio, nama posao nije išao najbolje. Što zbog presmjelih motiva, što zbog glasne glazbe, zbog koje su ljudi u širokom luku zaobilazili naš štand. Pa kad bi se netko slučajno i zaustavio ispred štanda, stvar je išla otprilike ovako.
Kupac: (izabere nekoliko čestitki i miče usnama)
Igor: (slegne ramenima, raširi ruke, pokaže na uši i prodere se) Ne čujem!
Kupac: (pokazuje na kasetofon pa zavrti skupljenim prstima s desna na lijevo).
Igor: Šta!? Da smanjim ton! Nema šanse! (odmahuje glavom)
Kupac odlaže čestitke natrag i odlazi.
Igor: (obraća se Rocu i meni) Šta seljačina zna ko su Clashovci.
Jednom, kad je Roc otišao po nove baterije za kazetofon, neki je tip zamalo kupio naše čestitke. Uzeo je u ruke nekoliko čestitki, gledao ih i zadivljeno kimao glavom. Igor ga je promatrao i nervozno cupkao, a onda je izgubio strpljenje i rekao: “No, ovco, hoćeš li konačno nešto kupiti”, pa se tip predomislio i otišao na susjedni štand.
Do Badnjaka prodali smo pedesetak čestitki.
„Pet dnevno, otprilike, to i nije tako loše“, rekao je Igor kad smo u predvečerje sjeli da uz kuhano vino analiziramo situaciju.
Glas mu, međutim, nije zvučao kao da vjeruje u ono što govori.
„Zajebali smo se“, rekao je Roc rezignirano, „precijenili smo ukus mase, to jest otišli smo s ovom idejom ispred svog vremena“.
„Ne“, rekao je Igor, „mi smo u pravom vremenu, samo je ova rulja još u prošlosti. U dalekoj jebenoj prošlosti“.
„Svejedno“, rekao je Roc, „ali ništa neće promijeniti činjenicu da smo u debelom minusu. Dugujemo za štand, dugujemo tiskari, potrošili smo hrpu love na cugu i klopu, i još smo se, povrh svega, smrzli ko hrački“.
Idući Božić na Cvjetnom placu prošao je bez nas. Roc je te godine položio prijemni na Akademiji, pa se odmah potom ohladio od slikarstva. Krajem rujna Igor i ja ispratili smo ga na vlak za London, odakle se još nije vratio. Bavi se dizajnom gore, omoti albuma, plakati, naslovnice knjiga i magazina i takve stvari, novine redovito pišu o njegovim uspjesima. Nekoliko sam godina primao od njega Božićne čestitke, posve normalno kičaste čestitke, a onda se prestao javljati.
Igor je završio Grafičku, danas ima tvrtku za prodaju kompjutora. Ide mu dobro, sve je više ljudi željnih što bržih kompjutora, što bržih auta, brže zarade i takvih stvari, ljudi odlučnih da brzinom svjetlosti prevale onu razdaljinu između rodilišta i groblja. Igor mi redovito šalje pozivnice za Božićni domjenak u prostorijama njegove tvrtke. Nijednom se nisam odazvao. Ne podnosim trgovce, još manje brzinu.
A ja? Ja pišem. I svake godine o Božiću pomislim, makar na trenutak, na Božić te godine.
Nismo tada otišli na polnoćku u crkvu u Palmotićevoj ulici, niti u disko klub. Božić smo proslavili u dvorištu Rocove kuće na Trešnjevci. Potpalili smo vatru u dvorištu, sjeli na drvene trupce, slušali na kasetofonu Tihu noć, pili čaj s rumom i bacali neprodane Božićne čestitke u vatru, jednu po jednu.
