Malahit
U zabačenom budžaku jedne od memljivih podrumskih prostorija Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Podvranu, Nurija Majić, seoski poštar i vatrogasac kad zatreba, ugleda na rafi žuti papir. Uzevši ga shvati da su to dva malo ukoso slijepljena, a precizno istrgnuta, numerisana lista neke knjige. Ležala su tu ušuškana između slojeva nabacanih rukavica ko zna koliko dugo. Potom se okrenu, obori ih pod trak slabašne svjetlosti i razdvoji, sitnokucane stranice 127, 128, 129 i 130.
Na prvu posumnja da ih je neko od kolega rezervisao za slučaj velike nužde pri dežurstvu. Preletjevši nehajno preko teksta, pogled mu se zabode u jedno ime – Mazhanbet Nagbenadov. Poprilično se namučio, a i potraja dok ga nije uspio do kraja izmazhanbetnagbendati sve pljuckajući i ćapćući mesnatim usnama. Izduženo ime ga zbuni te on zaboravi zbog čega se obreo u podrumu.
Hitro izađe i sjede na štokrlu u šupljikavoj hladovini salonitne strehe. Premetao je listove ni sam ne znajući šta tačno traži, a onda se smiri i poče čitati. Po svemu sudeći bio je to dio biografije pomenutog Nagbenadova, kaligrafa i slikara iz XIX vijeka. Navodi se i da je bio porijeklom iz današnjeg jugoistočnog Kazahstana, ali da je kao vrlo mlad došao u Istanbul sa nekom trgovačkom karavanom i tamo ostao do smrti. Između ostalog pisalo je i da je bio samotnjak otresite naravi. O njegovom radu i djelima na tim stranicama pisalo je svašta nešto, većinom zakrčeno žbunjem i trnjem stručne teorijske terminologije, a pri samom kraju posljednje od četiri stranice navodi se kako su na njegovim slikama preovladavale stotine nijansi zelene boje, koju je, ako je vjerovati, nepoznatom biografu, dobijao tako što bi drobio komade malahita. Pisalo je još i to da ga je nabavljao od rudara te kopača mezarluka i bunara.
Pročitavši to podiže glavu i pomisli kako mora da je prošlo dosta vremena. Tek tad začu zvonko razlijeganje udaraca i proklizavanja potkovica po kaldrmi. Uz strmu cestu napredovala je konjska zaprega, a za njom kao zakačena uspinjala se povorka muškaraca. Sada je već jasno čuo i žamor koji je natkriljivao povorku. Nije uspijevao ništa razaznati iz eterične smjese koja je sporo miksala molitvu i polutihi razgovor. Na zaprežnim kolima između tankih parmaka stranice nazirao se tabut s mrtvacem. Bio je prekriven mrkozelenom čohom čiji rubovi su svijetlili žutom trakom arapskih slova. Malahit – pomisli, dok su mu se oči rastajale s tabutom i polako trijebile lica iz povorke tražeći neko poznato.
Raskid
Već puna dva sata je sjedio za stolom. Sa strane je izgledalo kao da je srastao sa stolicom i škripom koja bi se otegnula kada bi s vremena na vrijeme odlučio da se pomjeri ili počeše. Nije mogao više pušiti. Smireno je ugasio napola dogorjelu cigaru ostavljajući pogled da se prošeta po zgarištu pepeljare.
– Šta misliš je l’ sto na tri noge u atomskom skloništu bio invalid? – upitao je.
Bio je ozbiljan. Bez ijednog pokreta. Bez dizanja pogleda. Bez ičega što bi odavalo da promuklost njegovog glasa grebe jezivu tišinu. Nije bila iznenađena pitanjem mada je na trenutak zaustavila kašiku negdje na sredini putanje između tanjira i usta. U sobi nije bilo nikoga osim njih dvoje. Starog obnevidjelog mačka koji je kunjao u rerni električnog šporeta ćemo zanemariti, kao što ćemo zanemariti i činjenicu da je bilo ljeto. Jedno obično ratno ljeto.
Ona uopšte nije shvatala svrhu njegovih pitanja i nastranih konstatacija koje je u posljednje vrijeme izbacivao iz dubokih jama tišine kada bi bio s njom. Doduše, nije se niti trudila da ih shvati. Ono što je zasigurno znala je da ne može raskinuti. Da ga ne može sad ostaviti. Barem ne dok je na dopustu. A kad prođu ta dva dana, kad se on još jednom izjutra okupa i krene na položaj da brani i nju i nevidljivu crtu, goleme su šanse bile da on nehotice raskine.
Sandrina bicikla
Kad je u Hamdinu gostionu “Buffet Bosna” stigao prvi poker-aparat ja sam već imao dobre četiri godine. Visio sam tu često jer me je gotivila konobarica Sandra, koja je, saznaću kasnije, bila porijeklom iz okoline Sombora (i dan-danas imam džemper koji mi je ona plela).
U gluha popodnevna doba između redovnih navala radnika Goše, Zastavinog servisa i pilane, posadila bi me na barsku stolicu navila poker i sa onom samozatajnom djevojačkom posvećenšću lakirala nokte. U taj vakat pažnja mi je brzo popuštala, za par minuta bih odišćilio sa slikama digitalnih karata, a ona bi mi onda govorila kako je to ustvari početak video-igrice te kako moram biti strpljiv dok se na ekranu ne pojave bicikla. Kasnije kad sam već bio jasno obrucavio, često sam zaglavljivao u kojekakvim paščarama igrajući tu istu igricu, ali nikad, nikad nisam dočekao da naiđu ona Sandrina bicikla.
