Kvrckanje u kvartalima
Zvali smo te Lepa Bela
S telećim mozgom i parom ukrasnih šnalica,
koje su se ukrštavale kada si pisala
imaginarna pisma realnim ljudima,
kuhala mužu hljeb i birala osunčane haljine.
Grickala si nokte, a onda si počela pisati krvlju.
Slikala po zidu ogromne ptice,
udomljene u velikim Božićnim čarapama.
I govorila kako hljeb miriši i da je bijel.
I da je tijelo sveto nabubrilo.
Ti si bila posebno gola
Ličila si na razočaranu Mariju
Snijeg nije nikada pao da sakrije tragove.
Boje su se topile, slova su se širila,
sve dok tvoje oči nije progutala deklaracija iščeznuća.
Muž i sin su te bacili.
Bila si teška, ali jedinstvena.
Noć je bila tiha.
Grijala si vasionu Lepa Bela.
Lagano, u kvartalima.
Kvrckala.
Pjesma smrtnika
Taj dan nosio je travku u ruci.
Novi antibiotik na koji njeno krhko tijelo nije imuno.
Ona je ležala u bolničkoj postelji.
Odozgo je nebo udaralo, zemlja je stezala krvotok.
Bombe su probijale kožu
A on je ipak razmišljao kako je glatka njena kosa.
I kako kao u filmovima,
neka sestrica još ima živaca da joj češlja kosu.
I kako neće travka uvehnuti
njegovim simboličnim pljuvanjem
u zelene strukture majčinstva.
Kako će neki svjetski rat zatvoriti sve njegove kredite.
I kako će aktovka puna para biti u nekom lutajućem
kosmičkom objektu i spasiti njihovu budućnost.
Gutale su ga planine.
Neko je bacao riječi, odsječene prste.
Fiziku i ono iza fizike iz aviona
On je zvao Milostivog i Samilosnog
Potom govorio volim te nikome ničemu.
Potom govorio nauči me nešto o jebenom životu
Potom je sisao svestranu smrtničku euforniju.
Njegove oči slijepile su se uz pločnik.
Njen rokovnik udubljen u kosti
Pisao je historiju.
Travku su pojele riječi.
Proljetni čovjek
Misliš da je kasno pisati o proljetnom čovjeku.
Sve okolo odiše simbolima
Još uvijek ti noge preskaču jedna drugu
Igraš lastike u dvorištu
Ugrijala se prašina pod stopalima
Ulice su se iznenada ožarile
Raspjevani beton ima težnju ka nebu
Steglo te nanadahnuto nešto u grlu
Razmišljaš o tome da su tvoje ideje sopstvene praznine
Onda kada si naglašavala da si prešla sa sistema ljudi na sistem ideja
Gospodin umoran od pijanstva i kurvarenja
upitao te šta si do sada naučila o njima
rekla si da je to proces na šta se nasmijao
i rekao proces je jednako k****
Nekako si mislila u ovom času da je baš to istina
I nudila bi svoj umorni simbol posvuda.
Potom si se savijala i prolazila kroz lastiku
Bila je prljava i čađava kao žice Birkenaua
Dodirnula si samo jednom
I bajka se završila.
Prije i poslije potopa
Prije potopa nismo pili flaširanu vodu
Bog nas više neće kažnjavati istom žestinom
Sve ostaje na svome mjestu
Iako smo se ranije spoznavali u našem grijehu
Sada ne prepoznajemo ni likove ni grijehove
To isto kamenje, isto sunce i nebo se smiju.
Ostalo je isto kosmičko lutanje što oduzima energiju
Majke koja s djetetom sjedi u prolazu
I fotografiše se za facebook.
Ili djevojke koja odmjerava svoj lik u izlogu.
Život je lijep ako možeš da si priuštiš vodu bez kamenca
Glasi otprilike filozofija sunca
Mirno je i više nema potopa
Samo kraj.
