MEĆAVA
Demoni i čudesa,
Vjetrovi i plime
U daljine već more se povuklo,
A ti, kao alga milovana vjetrom
Na pijesku postelje zibaš se u snu.
Demoni i čudesa,
Vjetrovi i plime,
U daljine već povuklo se more,
A u očima tvojim, tek napola otvorenim,
Dva mala vala su ostala.
Demoni i čudesa,
Vjetrovi i plime
Dva mala vala
Da mene potope.
Jacques Prevert, Živi pijesak
Zvuk zvona znak je za otvoriti vrata i nasloniti se na dovratnik. Vrata su tek napola otvorena, dovoljna naznaka. Uvijek bih tako čekala: glava je nagnuta, utisnuta u dovratnik, klizim u stranu kada ulaziš, stojim tamo dok ostavljaš jaknu i šal. Tako si ušao i sada, i da te netko mogao vidjeti, da se netko uspinjao za tobom stubištem i da sam ostavila vrata dulje poluotvorenima, sasvim sigurno bi pomislio da ćeš doći opet. Dok ležiš zavaljen na svom mjestu, ja postajem gost, nespretno tražim prostor oko tebe u koji ću se smjestiti. Pa sjedim tako do tvojih pruženih nogu, smiješim se, namještam izraz lica za koji sam uvjerena da izgleda lijepo. Pogledam prema prozoru da ne gledam u tebe, sniježi, tek se prosipa bjelina dok mi kao zamjenu za rukovanje nakon sklopljenog dogovora polažeš dlan na koljeno.
„Mislio sam da će potrajati, da će biti drugačije. Očekivao sam da će se dogoditi nešto, ali nije se dogodilo.“
Klimam glavom. Taj pokret istiskuje tišinu iz sobe, pričaš mi sve ono što ne bi imalo smisla ispričati prije tog pada tvog dlana, držiš ga na istom mjestu dok mi prepričavaš protekle dane, dok ti odgovaram svojima. Ispričat ćemo si što imamo, da zaključimo to zajedničko vrijeme, tako je pošteno. Možda sat vremena te pristojnosti, onda ću te ispratiti, večer neznatno drugačija od drugih. Jedini pokret je proklizavanje tvoje ruke duž moje noge, ispričat ću ti kako sam dan prije srela prijateljicu s faksa i ostala s njom cijeli dan, ruka će ti u nekoliko navrata zastati kao da si upravo našao najpogodnije mjesto za svoj dlan na mojoj nozi i prešutjet ću ti, kako se zatvorim u kupaonu ili bilo koji mali prostor, dok se netko smije vani i duboko dišem, gutam uzdisajima jer me preplavljuju tuđi životi, a moj me vuče, usisava u sebe. Neću ti to reći, dok vani vjetar nanosi snijeg, bjelina zaglušuje mrak. Tišina se ponovno utiskuje u sobu, dovoljno dugo da me privučeš tada sebi, zagrliš kao da grliš mlađu sestru. Ne mogu više vidjeti prozor, roji se mećava na tamnom stropu, nemam se gdje zatvoriti sada.
„Znala bih se zagledati u tebe dok ležiš kraj mene i pomisliti: ne možeš mi biti bliže, a mogao bi biti i deset kilometara daleko, ne bi bilo razlike,“
želim ti reći već dva mjeseca,
„držim te, stišćem ti kožu i ispod je praznina.“
no sada me najednom pritišće tvoja puna težina, lije na mene u znoju s tvoje kože. Smiješiš se i to ne može biti osmijeh nekoga tko odlazi, mislim o tome dok ti stišćem kožu i zaista, ispod nema praznine.
„Gle to,“ gledaš prema prozoru „nikad neću izvući auto. Lopatat ćeš sa mnom.“
Bijeli se brijeg tvog pruženog tijela dok me gledaš osloljen na laktove. Ponovno se nadimaš nada mnom, a ja puštam da mi usta padnu u ponor između tvog vrata i ramena, držim te blizu da mi ne vidiš mećavu u očima. Neka pada, neka pada bar do jutra, neka je meko i ledeno.
Puštaš me i tada se okrećem od tebe, a prsti ti kližu po uzorku na jastuku, ruka ti je prebačena preko mene i sve tvoje što vidim je taj pokret, a znam da ležiš na boku, glave utisnute u dlan, taj položaj stvara ti meko izbočenje na prsima. Tako si ocrtavao led na nečijoj šajbi kao klinac, strugao si vrhom prsta pokušavajući crtati, kada se snijeg sručio s krova na tebe, izvlačili su te susjedi cijelog plavog i promrzlog.
„Mislio sam da će mi otad zauvijek biti hladno. I na ljeto, na trideset stupnjeva, da ću sjedit kraj peći u dekama. Kao da se hladnoća toliko uvukla u mene da ju je više bilo nemoguće otjerati. Mama je mislila da ću umrijeti kad me vidjela,“ nasmijava te to sjećanje „kao da se od tog umire.“
I stvarno bih tada radije bila bilo tko drugi – tako ti kažem kada me pitaš o čemu mislim. Dok pratim tvoj prst kako topi krivulje na tkanini, kako zavija i leluja, uvjerena sam, kada bih bila bilo tko drugi, ti ne bi otišao.
„To ti zvuči kao bijeg,“ kažeš „nisi ti netko tko bježi.“
„Otkud ti to?“
„Uglavnom, drago mi je da nisi netko drugi.“
Nasmijem se i trepćem brzo, istjerala bih te najradije iz stana, natjerala te da se probijaš kroz bijele rojeve, da se što prije zatrpa udaljenost do tebe. Ali samo trepćem brže, lelujav je prizor tvog prsta i zamišljenog crteža na jastuku.
Pa zamišljam da nestajem, zatrpava me mekoća, naliježe na mene gruda one težine pod tvojom kožom i nema me, topi se znoj niz sige i nema me, jedva osjetno ti vršcima zubi zaorem po koži ne bih li napipiala onu vječnu hladnoću i nema me; da me nema, da ti se među rukama otopi samo praznina.
„Je li ti sad hladno?“ okrećem se, gledaš me i čekaš objašnjenje pitanja „Naći ćemo već neku deku ako treba.“
„Prvo me moraš otkopat, onda deke. A i kod tebe je uvijek vruće, nenormalno je vruće.“
Razgrćeš rukom iznad mene i ponovno se postavljaš na laktove, a ja se pokrivam, pada snijeg pod bijeli jorgan.
„E, ali trebaš vidjeti te susjede što me tad izvukli, kad me zatrpao snijeg. Pojava.“
„Da?“
„Da, muž i žena, ti susjedi, mislim da su negdje kao moji. Ne, on je stariji, čini mi se. Malo stariji od mojih, ona je tu negdje. Da, tako je. Uglavnom, pojava, ludi stari par. Stalno su se nešto natezali, svađali se vani, pred svima, ona mu je jednom pobacala odjeću kroz prozor usred dana. Cijela ulica ih zna.“
Gledaš u zamagljeno staklo, orošeno ti je i lice, znoj samo nadire od topline sobe.
„Ona prijateljica, s kojom sam bila jučer,“
„Da, pričala si.“
„Rekla je nešto. Nikad nisam to pomislila, ali je imalo savršenog smisla. Barem kad ona to kaže.“
„Da?“
„Rekla je da nije prirodno da svi težimo istom konceptu veze i odnosa. Da ne moramo svi imati tu jednu jedinu vezu u životu i to je to. Da zašto ne bismo mogli voljeti nekoga deset godina naprimjer, razići se ako dođe do toga, i onda se jednako dati u nešto drugo, pratiš me? Zašto ne bismo u raznim fazama života voljeli razne ljude? Valjda poludiš nakon toliko vremena.“
Gledaš me i negdje između nas je ona magla sa stakla, ja se uvlačim pod posteljinu, dok se niz tebe topi znoj.
„Moguće. Ali što onda s djecom?“
„A onda nemaš djecu.“
Naglo se ustaješ „Idem po vode, hoćeš?“ govoriš iz kuhinje, vičeš kao da ti najednom silno važno to mi ispričati „E, ali ti ljudi, ti s dekama, čuješ?“
„Aha?“
„Ludi su uvijek bili da, ali kad ih ovako vidiš nasamo,“ zastaneš naslonjen na dovratnik nagnute glave „recimo kad su me to unosili u kuću i grijali dekama, sjetio bih se toga često kasnije i bio uvjeren, da se oni tako dogovore da se posvađaju pred svima, da ih to zabavlja. Tako su mi izgledali.“
Sjedneš na krevet nakratko, skupljaju ti se oči dok promatraš kako sve što je oštro vani, svi bridovi kuća, garaža, šiljci grana, sve postaje oblo.
„Nikad nisam vidio sretniji par, da ti budem iskren. Ludo su sretni oni.“ kažeš dok mi pružaš čašu vode.
Tada blago popuštam stisak oko posteljine na sebi, ponovno polažeš dlan negdje na moju nogu, tražiš ono mjesto na kojem si ga mogao zadržati. Da barem zaspiš, gledam kako sve češće trepćeš zagledan u strop, da barem pada još jače, da napada sav snijeg koji može pasti dok ti se sklapaju oči, da ostaneš bar do jutra.
„O čemu misliš?“ ponavljaš pitanje.
Kada bih barem imala debelu prašnu deku da se u nju uvučem, da se ugušim u toplini deke.
„Ma ništa, ni o čemu. Nemam lopatu za snijeg.“
„Kupit ću ti za idući rođendan.“
„Da, lopatu?“
„Da, dobit ćeš specijalnom dostavom. Lopatu s mašnom.“
Premještam se, a tvoj je trbuh ravna ploha, vani je sve mirnije.
„To kad sam bio zatrpan snijegom,“ govoriš ne pomičući se.
„Nikad preboljena trauma, da?“
„Ha, da. Nisam o tome nikom još pričao, ali kad sam se našao pod tim snijegom, utrnulo mi je sve u sekundi valjda. Ali uglavnom, imao sam osjećaj kao da nisam sam dolje.“
„Nego s kim?“
„Sa sobom. Ali kao da nas je više. Više nas, malih i slabih, pokušavamo se koprcati, ali sve nam je ukočeno i ne možemo jedan do drugog. Zašto ti ovo pričam uopće? Zvuči suludo.“
Tada se namještam u isti položaj, propadaju mi laktovi u bijeloj plahti kraj tvojih, sve dok ponovno ne svališ svu težinu pod svojom kožom na mene, dok već svjetlost lampe postaje suvišna, plavičasta naznaka jutra prodire prozor u dubinu sobe, a ti me držiš i u tom stisku nema ničega zbog čega bi itko pomislio da me namjeravaš ispustiti. Dala bih ti da me tim stiskom njišeš iznad kakve provalije.
„Znači misliš da je to ipak moguće?“ pitam te tek napola okrenuta od tebe, balansiram negdje između tvog čela i crteža na jastuku „Imati tu jednu jedinu priču? Biti samo s jednom osobom?“
„Ne mislim. Sve to ovisi kako ti se stvari poklope. Nije realno da si zaljubljen u istu osobu cijeli život.“
Pronalaziš dlanom poznato mjesto, prijevoj iza koljena, skupljaš prste u toj zavjetrini. Onih deset kilometara skupilo se u tu točku, to jedno mjesto na mojoj nozi, držiš ruku na njemu i istiskuješ prstima svaki milimetar te udaljenosti dok ponavljaš onaj crtež, preslikavaš zavojiti ornament s jastuka na taj pregib.
„Jadno je, znam, ne mogu si pomoći, ali meni se sviđa ta slika.“ govorim tiše, da svojim glasom ne bih uznemirila tvoj pokret „Da bar tih deset godina budem uvjerena da će trajati duže, to bih htjela.“
Zatresu se rolete, ponovno nadire vjetar. Neka udara, dok ti prst struže led s poleđine mog bedra, neka vjetar nanese sav snijeg u ovu ulicu, lavinu pred ulazna vrata, čitavu lavinu preko parkiranih auta pod prozorom.
„Događa li ti se ovo često?“ pitaš me „To, da ne uspije?“
Lavinu preko mene.
„Pa ne. Možda jednom prije? Ali ne. Obično traje neko vrijeme, pa onda pukne. Ali nisam nikad ni htjela da potraje dulje, nisam se baš vezala, ni za kog zapravo.“
Potapšeš me po glavi, zadržavaš ruku onda na obrazu, da je sada promrzao i crven polako bi blijedio u tvom dlanu.
„Svi su mi oni postali nekako draži kada bih o njima razmišljala kasnije, znaš, ljepše mi je bilo sjećati se. Baš su mi bili nenormalno dragi kad bi ih se sjećala, i sad su. Ali nikad ih nisam htjela ponovno. Samo su mi draži tako.“
Zašutim ne bih li čula ponovno roletu kako drhti iza stakla, ali sve je tiho.
„E ali, kad sam izašla prvi put s nekim, prvi izlazak u životu,“ okrećem se na bok prema tebi, prestajem biti gost „bila je zima kao sad, taman ovo neko doba. Šetali smo po nasipu satima, bili smo klinci, srednja škola.“
„Jasno.“
„Kako sam promrzla tad! I kad sam došla kući i skinula se, imala sam ozebline kao nikad. Dlanovi, listovi, stopala, sva sam bila crvena i nabubrena. Lijepila sam se za radijator onako polugola, još zamisli onaj smiješni dječji donji veš na meni, sreća pa nikog nije bilo kod kuće. Tad sam mislila da sam zaljubljena u tog dečka, ludo sam bila zaljubljena dok sam se naslanjala na radijator u sobi i trljala ruke. Ali nikad nakon toga, a hodali smo još neko vrijeme, pa je puklo.“
„Je li saznao za to?“
„Šta, za zaljubljenost?“
„Ozebline.“ odmahnem glavom „Možda bi se on ludo zaljubio da je saznao za ozebline.“
„Otkad je to privlačno?“
„Širok je spektar fetiša, ne podcjenjuj ni ozebline.“
Zavalim se ponovno na leđa, dovoljno naglo da taj pokret prokliže i niz tebe, bacim ruke iznad glave i čekam da utrnu, da mi sasvim problijede dlanovi, dotad ih njišem nad prazninom.
„A ti? Jesi ti ikad bio zaljubljen?“
„Da.“ odgovaraš brže nego sam na to bila spremna.
Pričaj mi, kažem ti, polako vučem ruke prema gore, stružu tromi dlanovi plahtom dok te slušam. Živjela je u istoj zgradi u kojoj si ti živio prije, sretali ste se stalno po tom neboderu, duge vožnje liftom, duga stubišta. Prvo slučajno, pa onda namjerno. Pozvao si ju van i tada ste prohodali, nalazili se u jednom ili drugom stanu, trajalo je dovoljno dugo da budeš uvjeren da će trajati i dulje od onih deset godina. Nisi ni pomislio na to – da si nešto glasniji i da te netko može čuti bio bi uvjeren da se dogodilo nedavno, mada ima tome koja godina – kada je rekla da seli i da nema potrebe da ti kaže kamo. Ubrzo si i ti odselio, ne zbog toga, dogodilo se tako, stvari se poslože, kažeš, slušam te između udaraca vjetra i uvjerena sam da bi sada radije trčao kroz mećavu do te zgrade, zakačio se za radijator u svom starom stanu i grijao si crvenilo na tijelu.
„Nikad nisi saznao gdje je odselila?“
Odmahneš glavom „Sreli smo se jednom u gradu. Pozdravili se, zastali čak nakratko. Ali tad mi više nije bilo bitno. Dugo sam pokušavao saznati, bio sam spreman doslovno otići tamo i moliti ju. Možeš to zamislit? Ali kad sam ju vidio više ne, bio sam pun inata, htio sam da misli kako mi je jebeno u životu.“
„Je li stvarno bilo?“
„Pa ne baš. Ali nije to mogla znati.“
Ponovno pružaš ruke prema jastuku, klize ti prsti tako polako kao da će svakog časa početi bubriti. Bacila bih jastuk kroz prozor, da nestane u snijegu, crtaj mi po bedrima.
„A ti? Osim radijatora?“
Odmahnem glavom „Zato mislim, možda će mi se zapravo dogoditi tih deset po deset godina. Jučer sam to pomislila jasno, kad sam došla doma nakon te kave.“ okrećem ti se tek pokretom glave.
„A ta prijateljica, ta mudrica, je li ona s nekim?“
„Hoćeš da vas upoznam?“
„Prvo mi pokaži sliku, daj nešto.“
Tada ti položim dlan na lice, čekam da mi ta toplina prokrvi ruke i da te barem uspava sada taj dlan.
„Prekinula je nedavno. Kaže da se samo probudila jednog jutra i shvatila da ga više ne voli. Ne da ga nije voljela nikada, samo ne više. Tako odjednom. Možeš zamisliti odjednom nekoga ne voljeti?“
„Pa mogu.“ kažeš i utisneš obraz dublje u moj dlan.
„I mirna je s tim, to je nešto kao tih deset godina, samo u dvije, tri, koliko već.“
„Kao tvojih deset godina za sjećanje.“ kažeš i dlan ti klone niz jastuk, ocrta dugu pravocrtnu stazu i tu staje.
Usporava ti se dah, prsima odguruješ malu lavinu sa sebe, tako se polako i mučno nadimaju.
„Ali treba i naći nekoga s kim ćeš moći biti deset godina.“
Prebacuješ naglo ruke pod glavu, njišeš laktovima dok moji trnu „Da, zapravo je teško naći nekog, koga ćeš ti htjeti i tko hoće tebe.“
„Da.“ složim se, priljubljujem leđa na napetu površinu plahte. Ležimo nepomični, mogu ti čuti disanje, bjelina sada topla poput ove žute žarulje u koju gledamo, cijeli grad umotan je u jorgane.
U toj tišini čekam neku naznaku, da učiniš bilo koji pokret, zbog kojeg ću pomisliti da ipak nećeš otići, da se nećeš ustati, da neću ležati dok se oblačiš na rubu kreveta i zamišljati kako svijam skupljene noge prema prsima i obavijam ih oko tebe, pružam ruke preko tvog namreškanog trbuha. Ocrtavam prstom uzorak tek na neznatnoj udaljenosti od tvojih leđa, dok odlaziš već deset kilometara daleko.
„Bolje da krenem dok je mirno sada. Sad će i ralice još malo.“ objašnjavaš dok vrtiš šal u ruci „Ali bez brige, ti ćeš i dalje dobiti svoju lopatu. Za svaki slučaj.“
„Da te mogu otkopati, za svaki slučaj.“
„Bit ćeš obaviještena ako dođe do toga.“
Grliš me, umotana sam nakratko u tvoju hladnu jaknu, napinjem se na prste, pa se golim tijelom naslanjam na dovratnik i čekam da nestaneš u dnu stubišta. Onda odlazim u kupaonu, zatvaram se, stan je prazan. U ovom bi trenutku mogao taman otvarati vrata auta, pokrenuti motor, izlaziš iz ulice, naslanjam se na pločice, a ti izlaziš iz ulice, skrećeš na glavnu cestu, dišem glasno i idem za tobom na prvo raskrižje, gutam zrak i čekam dok se upali zeleno, pa podvožnjak zaobljen u snijegu, nižu se zatrpani prilazi dok polako kotači oru cestu, zamišljam gdje bi mogao dalje skrenuti i onda zalaziš u neku nepoznatu ulicu, još malo i topit će se ti bijeli jorgani, svanut će i bit će nas sve više budnih, nastavljaš prema kući, a ja idem dalje, gase se svjetiljke dok prolazim niz aveniju, utiskujem leđa u hladne pločice, niz drvored, niz tramvajsku prugu, cijedi se mekani grad.
