“Grad u zrcalu“, Mirko Kovač
Prije nekih mjesec dana, imala sam tu priliku i tu sreću raditi intervju sa slikaricom Slobodanom Matić Kovač, u njezinu domu u Rovinju, domu kojeg je do prije deset godina dijelila sa suprugom Mirkom Kovačem. Uvela me u njegovu radnu sobu, pred njegovim poznatim aktom kojeg je napravila za svoju izložbu u Sarajevu ispričala mi kako su jedno vrijeme, razmatrajući kamo bi se odselili iz tada sve manje ugodnog Beograda, razmišljali otići u njegovu kuću u Lastvi Trebinjskoj. Nekoliko dana po povratku iz Rovinja, u zagrebačkom stanu svog prijatelja, na polici s tek nekoliko knjiga, stajao je i Kovačev „Grad u zrcalu“ i nekako se gotovo uvijek dogodi, da knjige koje mi dođu slučajem, ostaju sa mnom duže nego one namjerom pročitane. Posudila sam knjigu, nosila ju cijelo vrijeme u torbi, čitala crticu za crticom, o istoj toj Lastvi Trebinjskoj, o nekom dalekom odrastanju, koje je tako napisano djelovalo da bliže ne može. Otputovala je knjiga sa mnom na jedno lijepo, samotno putovanje uz Unu, otputovala je sa mnom nakratko i do Osijeka, grada kojeg ću valjda jednom i ja moći vidjeti u nekom zrcalu. Čitala sam knjigu svaki dan, a ipak odlagala čitanje, htjela ju malo produžiti i javio se onaj divan žal na kraju, za nečijim pročitanim životom, i za Dubrovnikom koji je isto nekad nakratko bio malo moj grad. Stoji knjiga i dalje posuđena, evo je kraj mene na stolu, odlažem vraćanje, vratit ću joj se svaki čas.
