Trebalo je samo ispružiti ruku. Ne bi tražila više od tog pokreta. Ležao sam zavaljen, ruku raširenih od tijela i gledao ju kako odlazi. Primjetila je sigurno i smješak što mi se oteo. Nije mi bilo neugodno zbog toga kada je izašla iz stana. Nije mi ni sada neugodno, ali mogu priznati da bi mi trebalo biti. Irena je cura na mjestu, toliko da to mjesto pod njezinim nogama izgleda kao jedina zaista čvrsta točka u svemiru. Nije teško pomisliti, pri jednom pogledu na nju, da bi trebalo pošteno prebiti onog tko joj se podsmjehuje dok ju ostavlja.
Nikad nisam volio kavu ujutro, mogao sam ju piti jedino kasno popodne, ako bi mi se prispavalo dok nešto čitam ili radim. A ovdje sjedim već drugo jutro na terasi hotelskog restorana i pijem kavu, ovo je jedino mjesto gdje se može popiti poštena kava, tako kaže Sven, potvrdila je njegova otočka ekipa, pa sam ih poslušao kao da mi je popiti tu kavu ujutro strašno bitno. U svakom slučaju bolje da ju pijem tu, naručim produženu kavu, gledam konobara u bijeloj košulji, gledam ga dugo dok ju stavlja pred mene i mislim, uvjeren je da znam da je tu kava bolja nego u onim rupama uz šetnicu i da zato dolazim tu, naručujem kavu uvjeren da ne naručujem neko smeće. Donosi kavu čovjeku koji zna što je dobra kava, kurac, donosi je meni, a ja se pitam zašto bi to itko kuhao sam sebi doma. U svakom slučaju bolje da razmjenjujem poglede s konobarom nego da ju kuham kući, pazim da ne zveckam posuđem dok Svenova sestra spava na kauču sa svojim dečkom, on leži zavaljen, ona kao bačena na njemu, čujem ih oboje kako dišu dok izlazim i stvarno je bolje da sjedim tu na terasi i pijem poštenu kavu. Jučer sam tek prelistao novine, na trenutke se pravio da čitam, danas ih već stvarno čitam. Sutra ću možda stvarno htjeti tu kavu. Sjedim za istim stolom kao i jučer, to valjda rade ljudi koji imaju naviku ujutro sjediti na kavi, i ima nečeg u tome, prepoznajem sigurno četiri stola i u tom trenutku mi je nakratko drago što sam ovdje, iako sam sinoć cijelu večer pitao što mi je trebalo ovo ljetovanje. Sven me zvao da idem s njim, pola ekipe znam, pola će mi leći na prvu, svako ljeto se toliko ubije da mu treba barem tjedan dana da se resetira kada se vrati. Nudio mi je slične priče i prije koju godinu, ali sada je čitav taj poziv zvučao kao da me želi spasiti od jada nakon prekida i pristao sam da ne bi slučajno još išta izgovorio u tom tonu.
Uzeo sam čitati novine nakon što ih je čovjek koji je na istom mjestu sjedio i jučer ostavio na stolu između nas. Pogledao me kada je vidio da jutros posežem za njima, osmijeh na licu mu je odmjeren, ima u njemu neke časti; takav je da kada bi netko vidio samo izraz lica tog čovjeka, mogao pomisliti da upravo sudjeluje u nečemu što mu je od izuzetne važnosti. Postoji li taj običaj kod njega i inače ne mogu znati, teško je ocijeniti stvarnu težinu te geste za njega, no meni je trenutno to prepuštanje novina upravo najdraža stvar u životu. Ako se to nastavi, reći ću onom malom konobaru da mu plaćam kavu, reći ću, stavi njegovo na moj račun. Možda i to rade ljudi koji ujutro sjednu na svoje mjesto i piju poštene kave. Stari i ja smo ionako jedini samci za svojim stolovima, i jedini koji čitamo te proklete novine, barem ovako rano. Za svojim stolom su i neka dvojica od jučer, oni su sigurno lokalni, vidi se na njima da rade negdje od rane zore, mogli bi raditi u škveru, ili su dostavljači. Oni nemaju strpljenja za novine, razgovaraju glasno, da su samo stol bliže razabrao bih i o čemu, mada bi mi vjerojatno nakon minute već debelo išli na živce, pa neka su dalje; ovako probija samo pokoja riječ i naglasak. Oni sigurno znaju kakvu kavu piju, znaju da je tu jedina dobra. Jutros je više ljudi na terasi nego jučer, morat ću brže proći te novine prije nego ih ostavim nekome, mada nisam siguran hoće li ih itko htjeti osim starog i mene. Prošlog jutra ih nisu uzeli ni dvojica radnika, ni njih dvoje. Mogli bi biti negdje u ranim dvadesetima, ti ljudi, tako mi izgledaju. Došli su nedugo nakon mene, za isti stol kao i dan prije, naručili dvije kave, neko vrijeme pričaju, pa malo šute, izgledaju skladno, kako bi to ljudi rekli za takve parove. A i ja sam pomislio još jučer, mislim evo i danas, da su skroz lijep par. Ne dodiruju se, to je istina, no nisam ni ja Irenu baš dirao u javnosti, a eto bili smo par. Nisam s Irenom nikada popio kavu ujutro, a ona voli kavu. I sigurno zna neka mjesta gdje ju pošteno prave. Dok odlaze od stola, nakon što je svatko ostavio po jednu novčanicu na njemu, pomislim da bi mogli biti i brat i sestra, oboje tako svijetli i sitni, nije to neka velika sličnost, no da mi ih netko pokaže i kaže mi da su brat i sestra, ne bi tu bilo ničega što bi me začudilo. Oni ne razgovaraju glasno, zapravo se poprilično naginju jedno drugome dok govore. Jasno je sasvim da se ni na koji način nemaju potrebe obratiti ičemu oko njih, pa ne mogu čuti ni jesu li stranci ili ne, kamoli o čemu razgovaraju. Za plave ljude uvijek mislim da su stranci. Viđam puno ljudi po gradu koji su plavi i nisu stranci, no većina mojih prijatelja je tamnokosa i nekada mi je sasvim neprirodno zamisliti da razgovaram s nekim tako svijetlim na svom jeziku. Ova terasa u osam ujutro na tren je šira od mog poimanja svijeta.
Prošlu večer sam se dosađivao gotovo kao i ovog popodneva. Pola ekipe znam i to mi trenutno iz nekog razloga smeta, pola će mi valjda leći do kraja tjedna, no još ih nisam ni pogledao kako treba. Sven je tu, barem mi on nikada ne ide na živce. Njegova sestra je glasna kao da radi od zore u kakvom škveru ili na dostavi i onda pije kavu na hotelskoj terasi umjesto da spava potrbuške. Ležimo na istoj plaži kao i sinoć, kao i noćima prije, pola ekipe će mi valjda leći. Gledam okolo, slušam Svena dok me pokušava uvesti u njihove otočke priče od prošlih godina. Uvala je poprilično pusta za ovo doba godine i dok ga slušam upravo na nju smještam sve ono što mi priča, iako te anegdote obuhvaćaju gotovo cijeli otok, skače on iz uvale u uvalu, boga pitaj kojim se sve putevima provlači, a meni je sve to i dalje na toj jednoj plaži, na rubu koje tek sad primjećujem roj šatora među drvećem, pa svaku iduću priču zamišljam upravo tamo, mada on nijednom riječju ne spominje kampiranje. Naposljetku ga odlučim prekinuti i pitati upravo za kamp, od cijelog otoka i svih uvala meni je taj kamp sada napetiji, blago se pridižem da bih ispružio ruku i pokazao mu na njega. Dosta je jeftin, uvijek bude ljudi, objašnjava mi netko. Zadovoljan, nastavljam ležati nepomično. Kada sam već mogao spustiti ruke s glave jer mi sunce neće ubiti oči, shvaćam da smo ostali tek nas trojica. Sven dijeli sendviče i paštete, nisam gladan, no ne znam kamo bih s rukama sad kada mi više ne smeta sunce, nema smisla da mi pokrivaju glavu, pa prihvaćam tek toliko da imam oko čega smjestiti dlanove. Okrećem se ponovno prema šatorima, da sada ležim tamo razapet među dva drveta bilo bi mi zasigurno bolje nego u ovoj uvali. Trebali smo kampirati, tako se ljetuje. Ne skrećem pogled, da bih vidio ponovno ono dvoje, sjede pod jednim od čempresa na rubu uvale. Naslonjeni na drvo, blago okrenuti jedno od drugoga, svatko čita svoju knjigu. Mjesecima nisam ništa čitao. Gledam ih neko vrijeme, čitaju gotovo nepomični, podizanje ruke i okret stranice jedina je kretnja, nema ni vjetra, more je blijeda nizina, ova dvojica šute i gutaju. Ona se blago zakrene prema njemu, nešto mu govori, zatim traži pogledom po knjizi, pridiže ju licu i jasno je da mu čita jedan ulomak, on ju cijelo vrijeme gleda i lako je zamisliti da ni ne trepće, drži svoju knjigu polegnutu, drži ju tek jednom rukom, to je sada manje bitno od onoga što će čuti od nje. Prvi put joj stvarno pogledam lice kada vrati knjigu u krilo i zadovoljno se nasmiješi. Tkogod je napisao to što mu je pročitala upravo je najsretniji čovjek na svijetu. Baš je jebeni sretnik. Pomislim tada da je lijepa, doduše ne na način na koji su mi žene uglavnom lijepe, njezino je lice suviše dječje. Ne bih ju zamijetio bez njega pokraj; nije ona žena za kojom bih se okrenuo u ijednoj drugoj situaciji, vjerojatno joj ne bih nikada prišao, ali ovako je zaista lijepa, naslonjena na taj čempres, zaklonjena knjigom i sigurno je da bih ju jebao da se nađem u takvoj situaciji. Čitali su tako zalijepljeni za to drvo, za tlo, i dalje tek znatno razmaknuti jedno od drugoga, sve dok je bilo sunca. More još miruje. Kratko su pričali nakon što su zaklopili knjige, a onda su odšetali prema kampu, bit će tamo spavaju, tada mi je cijeli dan nekako jasniji i gotovo da bih istog časa otišao leći i probudio se na jutarnju kavu. Trebalo je još odraditi večer.
Smjestili smo se na skoro isto mjesto na plaži gdje smo proveli cijelo popodne i tu dočekivali Svenovu otočku ekipu. Tada sam se odlučio potruditi da do kraja tjedna dolazimo upravo na to mjesto, neka se sav otok zbije u tu uvalu, u tu točku. Već sam poprilično lelujao kada se na rubu uvale, ne puno dalje od onog čempresa, smjestila ekipa slične strukture, bilo je jasno da su to kamperi, a negdje među njima i njih dvoje. Prvi put ih vidim s drugim ljudima, gledajući ih dosad bilo je moguće pomisliti da uopće ne postoje ako nisu sami. Na brzinu promotrim ljude oko njih i pomislim kako bi mi bilo zabavnije među njima, ti bi mi ljudi odmah legli. Sven mi se obrati i tada nakratko gledam u njega, pa malo u njegovu također lelujavu sestru, pa malo u njezinu prijateljicu, eto djevojke koja je stvarno privlačna, nije upitno da bih se okrenuo za njom u bilo kojoj situaciji. Nema govora, nju bih zamijetio prije nego onu plavu djevojku, koja se sada iza ovog lijepog golog ramena preda mnom okreće tom dečku kraj sebe, sjede oni u istom krugu s ostalima, no kako večer prolazi stvara se jedna putanja koju zatvaraju samo njih dvoje. Na prvu ni po čemu nisu izvan društva, no gledaju sve više jedno u drugo, skupljenim rukama oko ušiju govore jedno drugome usred buke, jedini je to dodir među njima čitavog dana, barem koliko ih ja promatram. Sada je barem sigurno da nisu brat i sestra, zapravo nisu uopće toliko slični. Tako smo si stavljali ruke oko uha dok smo bili djeca i to što je strujalo kroz taj bunar od dlanova tada je bilo najvrjednije što smo mogli izreći u tom trenutku, zato sam sada, samo zbog tog pokreta, u stanju zaključiti da jesu par, stranci koji ljetima putuju po Europi, kampiraju, dižu se rano i zajedno piju kavu, čitaju i gledaju dobre filmove, normalno da imaju priče koje su im zanimljivije od cijele te ekipe. Shvatim da se smiješim dok mislim o tome, vide to i ljudi oko mene, pa se nasmijem i odvrtim glavom da to razbijem. Izludio bih na živce da mi sada tu sjedi neka ženska i puše na uho, bolje da izdržim još koji sat, legnem na pod Svenove sobe, ustanem se jer zapravo ne mogu zaspati ovdje, zaobiđem ono dvoje na kauču i opet odem do hotela na kavu.
Spustio sam se do hotela nešto kasnije nego protekla dva dana. Stari je još uvijek čitao novine. Mora da su jebene, te današnje novine, vrijedi ih čitati pažljivije. Dvojica iz škvera već plaćaju i odlaze, konobar maše njima i žuri meni, čemu ta žurba ne znam, jer terasa je gotovo prazna danas, a njih dvoje već imaju šalice pred sobom. Boli me glava i osjetim cijelu prošlu večer u želudcu, svatko tko me imalo poznaje očekivao bi da ću ostati izležavati se na Svenovom podu barem do podneva, a ne izletiti iz kuće oko osam ujutro. Ali istini na volju, svatko tko me poznaje ne bi ni u ludilu pomislio da ću naručivati kavu ujutro, pogledavati prema starom, koliko mu je još stranica ostalo do kraja, hoće li ih staviti na stol među nama? Kava je dobra, stvarno ju dobro rade. U tišini među njih dvoje, dečko me pogleda, namjeran je to pogled, ne znam primjećuje li da zurim u njih otkad sam sjeo ili me jednostavno prepoznaje nakon ova dva dana. Stvarno zurim, trebam novine, stari. Izvukao sam mobitel i vrtio njime u ruci da imam gdje skrenuti pogled, listam stare poruke tek da nešto listam, novih baš i nema. Ne čitam razgovor s Irenom, to me najmanje zanima. Ionako se svode na dogovore, ona je jedna od onih koji vole nazvati, zvala je za svaku pizdariju dužu od jedne rečenice, to me izluđivalo. Ne volim telefonirati, doduše ni poruke mi nisu puno draže. A ona je voljela nazvati. Srećom stari ostavlja novine, čujem kako padaju na stol iza mene, gotovo skočim po njih, smješak je tu, riješeno je, sutra piješ kavu na moj račun, stari. Rastvaram novine pred sobom, borim se s ispresavijanim papirom, a njih dvoje upravo tada šire neku mapu na stolu, da mi nisu okrenuti leđima, moglo bi se pomisliti da imitiraju moje pokrete, rugaju mi se. Ne znam što gledaju, no najednom me uhvati strah, pravi, iskreni strah da će otići negdje, da ih neću vidjeti popodne u uvali niti sutra ujutro na kavi; neću saznati jesu li stranci, jesu li skupa, odakle su, ljetuju li ovdje i inače, kamo će otići nakon ovoga. Trideset i jedna godina, i to pri kraju, ostavio sam curu jer mi je bilo teško pružiti ruku za njom, spavam na podu u kući Svenove pokojne none i jedino što me zabavlja na godišnjem je dvoje plavih klinaca koje viđam po mjestu.
Ponovno smo ležali u istoj uvali, smjenjivali su se ljudi iz ekipe, neko vrijeme je ona lijepa djevojka sjedila s nama, vrtila se okolo da što bolje uhvati sunce, nekoliko puta mi se obratila i to s jasnom namjerom i pomislio sam, mogao bih se čak pridignuti i razgovarati s njom, saznati joj barem ime ili nešto. No nisam, nisam se mogao pomaknuti. Odrijemao sam kratko. Da barem mogu ovako zaspati po noći. Probudio sam se taman da uspijem uhvatiti taj kratki trenutak u kojem dvije siluete odlaze od čempresa, njoj je knjiga još u rukama, njiše njome i odlazi. I oni su bili tu sinoć, vidio sam kako kruže čaše i ne odbijaju ih, kako imaju snage i za ranu kavu i za popodnevno čitanje? Možda su jedni od onih ljudi, što se ustaju rano pa idu trčati, rade jogu i slično. Par s reklame za proteine. To me razočarava i u tom razočarenju se ustajem i ispričam ljudima, idem prošetati, idem naći neki dućan, pojesti nešto, mumljam i nadam se da nikome neće pasti napamet da bi mogao sa mnom. Sutra idemo na brod, viče mi Sven, pokazuje mi na prijatelja čiji je brod. Dobro da znam na čijem ću brodu ležati jednako mrtvo kao i na ovoj plaži. Razočaranje me ne napušta, takav lutam po mjestu i mislim si kako je jedini razlog zašto bi itko ljetovao ovdje stvarno jeftin kamp ili vlastita kuća. Trgovina je skupa za poludit, nije ni čudo kad vozi jedan katamaran dnevno, razmišljam o cijenama goriva dok odmotavam skupi sladoled i vidim njih. Sigurno je da ne razmišljaju o istim glupostima, stoje kraj špine na trgu, tako to zove Sven, i gotovo svečano izvlače breskve i šljive iz škanicla te jednu po jednu peru pod mlazom, čine to kao da svaki dan upravo tako i nikako drugačije peru voće. Ostaju naslonjeni na tu špinu i dok ih gledam kako jedu, dodaju si voće, siguran sam, oni nisu par. Nemoguće je, odgovorno tvrdim, pred tim prizorom, nekog tvog kome niz bradu curi slatka tekućina, ostati tako miran, ne posegnuti za njom, pružiti ruku makar do ramena, makar razmaknuti kosu, učiniti nešto. Dok gledam djevojku kako podlakticom prelazi preko usta, još žvače i puni su joj obrazi, mislim kako bi ju trebalo uštipnuti za taj obraz, ne postoji ništa drugo što bi se upravo moglo učiniti. No on pere ruke, nešto joj govori i ubrzo odlaze. Sreća, jer mi se sladoled rastopio po prstima i moram se oprati, a to sam stvarno htio napraviti sam.
Tu večer ih nisam vidio. Dovukao sam društvo na isto mjesto na plaži, barem sam u tome bio uporan, ako u ičemu posljednjih nekoliko dana. Krenuo sam odlučan da se stvarno dokrajčim večeras, da uzmem sve što se ponudi i ne štedim se, ionako nemam što sa sobom do kraja tjedna, no i to mi je dosadilo u nekom trenutku pa sam počeo odbijati. Nisam znao kuda bih gledao, pa sam gledao u lijepu djevojku, pogotovo kad sam primjetio da joj nije mrsko i da tu i tamo pogledava i ona mene. Ispričala je nešto što je djelovalo duhovito, nisam siguran je li stvarno bilo, jer ju nisam sasvim dobro čuo, no tako se držala, izgovarala riječi u takvom ritmu da bih tako zamišljao djevojku koja priča neku strašno duhovitu priču. Otišao sam s njom do njezine kuće. Vodila me preko vanjskog stubišta, tu smo se koji put stopoštali i pali dok se nismo naposljetku uvukli u njezinu sobu. Tamo sam preko tog lijepog ramena gledao tek rojeve mraka u sobi.
Rekao sam joj da neću prespavati jer imam problem s nesanicom već neko vrijeme. Nije se uvrijedila, ionako je već svitalo kad smo se pozdravili. Put od njezine do kuće Svenove none sasvim zgodno je mogao voditi i kroz kamp. Mogao sam ga i zaobići, no tog je jutra za mene vodio kroz kamp. Nadimale su se te kupole od disanja i hrkanja, glasovi su bili tihi kao prigušeni vodom, a njih dvoje u tišini su sjedili pred jednim od šatora, s njima još dvije djevojke, svi nagnuti nad lončić u kojem se grijala kakva juha ili tome slično, i ta para iz lonca na plavom svjetlu bila je ono zbog čega sam se tada pomalo zamrzio. Zastao sam, bez imalo uvjerenja u to želim li sada ležati budan u krevetu iz kojeg sam upravo otišao ili na podu kraj Svena. Bili su stisnuti svih četvero blizu jedni drugima, govorili su tiho, a ja sam mogao vidjeti dim nagnut samo u njihovom smjeru, parilo im se među licima. Mi nikada nećemo biti kao njih dvoje, rekla je jednom Irena pokazujući mi ljude koje je viđala u kvartu, mi nikada nećemo biti kao nijedno dvoje, mislio sam, ali to još nisam mogao reći, bilo mi je previše žao nje. A tada se činilo, i meni i, sasvim sam siguran, njoj, da bismo mogli biti kao njih dvoje, da je kraj nas bilo tko drugi. Nije tome bilo objašnjenja, pogledali smo se u prešutnom sramu i bilo je jasno da je tako.
Nisam ni pokušao zaspati, došao sam na terasu hotela ranije nego proteklih dana. Bila su tu tek ona dvojica iz škvera, gotovo blaženo glasni, i jedan čovjek kojeg nisam viđao prije. Nisam htio uzeti novine prije nego dođe stari, pričekat ću i njega i primopredaju i smješak i onda mu platiti kavu. Stari još nije dolazio, no došli su njih dvoje. Koja ih sila budi svako jutro, drhtali su nad onom juhom nedavno pobogu. Mislim da me već tada oboje primjećuju, moguće da to i komentiraju, pogledali su u mom smjeru više puta. Naručio sam već drugu kavu, mali konobar već misli da sam lud za tom kavom, da bih radije umro nego preskočio kavu ujutro, a stari ne dolazi. Uznemiruje me ta situacija, taj jedan prazan stol, ona dvojica koji još ne odlaze već su sve glasniji, mapa koju su ovo dvoje gledali jučer, moja nesanica i taj vrući lonac nad plamenikom, poželim samo leći negdje, zavaliti se ruku pruženih od tijela, ne moram ni spavati. Prelistao sam novine ponovno glumeći da čitam, nisam više mogao čekati, došlo mi je čak da ostavim novac konobaru i kažem mu neka počasti kavom starog ako uopće dođe.
Dan smo proveli na brodu, dečki su probali pecati, žene su se sunčale, a pučina koju sam gledao bila je nepomična poput mene. Ležao sam tako i priželjkivao si barem sat vremena sna. Pri povratku u mjesto prošli smo kraj naše uvale i oni su ponovno čitali pod čempresom. Približavam se tom mjestu i razmišljam da su se morali upoznati barem u srednjoj školi, jer taj njihov odnos, to prijateljstvo, mora trajati dugo, a djeluju suviše mladi da su se stigli upoznati kasnije. Ne, prva godina fakulteta, studiraju zajedno i veže ih ta neka zajednička strast, jebeno su ludi za istim stvarima, mora biti to, to je jača poveznica od trajanja poznanstva. Sada sam im već dovoljno blizu, a on ima ruke mlitavo puštene u krilu, knjigu zatvorenu preko jednog palca, glava mu klizi k ramenu dok spava i na to ona spušta svoju knjigu neznatno, gleda nepomično u jednu točku na njemu. On je sada novorođenče kojeg se prvi put prima u ruke, prokleto je puno blagosti u tom pogledu. Nisam nikada osjetio zavist zbog pogleda – dodir, to je već drugo, tu sam u stanju poludjeti, dodir me više puta u životu učinio bijesno slabim, nemoćnim pred drugom osobom, no pogled ne, dok nisam pomislio, kada bih se barem mogao nasloniti upravo na to drvo, prizvati si san na oči, klonuti u toj sjeni, čempresa i njenih očiju.
Sutra idemo autom u drugu uvalu, predlaže Sven te večeri, tumaramo nas trojica prema birtiji koja radi najdulje. Odgovarao sam ga od toga, ne želim se maknuti iz one točke koju sam krenuo kopati na toj jednoj plaži. Ljudi uglavnom vole putovati, najviše vole ljetovanja, a meni je svaki pomak neprirodan, dovoljno je imati jednu točku u svemiru. Od sutra ide zahlađenje, kaže Svenova sestra. Možda da se vratimo ranije, ne zna ona bi li ili ne, ali što da radi na moru kad nije toplo. Negoduje zbog toga, a i u meni se tada stvori nelagoda. Što ako se moja točka krenula rastvarati upravo ovdje, dubiti se u onoj crnoj kavi, u jednom mjestu u uvali? Urlali smo te večeri za stolom, ujutro ćemo u škver na smjenu, barem znam ocijeniti da je alkohol stvarno loš, tu ne moram glumiti. Kava će zato biti dobra, to pomislim i vidim starog, nalakćenog na vanjski šank s još dvojicom lokalaca. To je to, ne oklijevam ni sekunde, dozivam konobara koji ovdje ne nosi bijelu košulju, činim to glasno i napadno, donesi jednu prije smjene, prijatelju, smiju mi se svi za stolom. Mojoj lijepoj prijateljici od sinoć ta je gesta odbojna, ne čini nikakav velik pokret, no to je sasvim jasno iz svakog milimetra njenog lica. Svjesna je ona da nisam ozbiljno čovjek to inače radi, jasnije joj je kada pružim ruku prema tom šanku i naslonim se na uho tog nepoznatog čovjeka, pomalo ga obgrlim dlanom da bih mu objasnio što želim, pa ga potapšam po ramenu da ne bih sasvim razblažio to skliznuće u neugodu. No već je gotovo, ako se nismo razišli kada sam joj izjavio nesanicu u zoru, sigurno je da smo se razišli tada, dok sam gledao kako se stari zbunjeno okreće po terasi, pa mi upućuje pogled, širi ruke u nevjerici. Gdje li je ujutro, majku mu, čekaju ga novine kad svane, samo neka dođe. Zahladit će i tko zna što će biti s našim životima poslije toga.
Tu je večer bilo hladnije nego proteklih, shvatio sam to kada mi je bilo ugodno Svenovo nalijeganje na mene, obgrlio me oko vrata i dok hodamo tako zalijepljeni preko trga, u tom kratkom zaklonu, pita me smije li on pokušati sa sestrinom prijateljicom, je li to meni bilo stvarno bitno. Nasmijemo se, jasno je i njemu da mi nije bitna ni djevojka kojoj sam se podsmijehnuo dok je izlazila iz stana, gledala preko svog malog ramena dovoljno dugo da mi da vremena da promijenim izraz lica, da samo pružim ruku. Jasno mu je, dok mi govori u uho, da joj je pogled klizio za tim ramenom dovoljno dugo da sam stigao poželjeti da već nestane, pa zato ni ne čeka odgovor, potapša me po prsima kratko, da smo još u birtiji naručio bi mi na svoj račun. Pušta me i hladnije je no što mi je bilo prije tog stiska. Nedaleko od špine na trgu stoji poznata grupa iz kampa, prepoznajem sada i više ljudi, a čitav svemir tada potvrđuje kretanje po nekom prirodnom zakonu, kada se izdvajaju njih dvoje, zaustavljaju se na korak dalje od ostalih. On joj stavlja u ruke svoj ruksak, ona ga drži da može lakše izvući bocu, pa nepomična čeka dok on stoji u redu za špinu, otpija gutljaj, a ona mu dodaje ruksak kao da je to najvažnija stvar koju je upravo mogla napraviti.
Te sam noći odspavao oko dva sata. Ujutro Svena nije bilo u sobi, no spavali su na krevetu ovaj put njegova sestra i dečko, on zavaljen, ona potrbuške. Mogao bih sada slobodno zveckati posuđem dolje, no čekaju me novine, čeka me stari, već ih čita, pri kraju je kada me vidi kako gotovo utrčavam na terasu, podiže pogled i smije se kao da će on meni platiti kavu. Terasa je pusta, dvojica radnika danas su tiha, da nisam već znao da će nevrijeme, sada bi mi to bilo jasno. Bili smo jedini na toj terasi, njih dvojica, stari i ja, mali konobar mi se smije i više ni ne dolazi po narudžbu. Da sam znao da se tako brzo postaje dijelom običaja, možda ih ne bih toliko izbjegavao. Ima nečeg utješnog u konvenciji, zaronio bih sada glavu u tu šalicu kada bi samo stala unutra, pustio se u taj bunar. Onog para iz kampa jutros nema, ali nakratko mi to nije bitno. Razmjerno sam naspavan, uzimam novine i razmjenjujem pokoju riječ sa starim, čitam ih i odvalim se smijati shvaćajući da pojma nemam što uopće čitam svih ovih dana: da poželim nekome prepričati ijedan članak koji sam pročitao, ne bih bio u stanju. Ne znam prepričati ni statistiku osmrtnica, nijedan sportski rezultat, a i dalje držim novine takvim stiskom da sva trojica koji su upravo na toj terasi, Stari, radnici iz škvera i konobar, mogu bez imalo sumnje pomisliti kako bi najgore što mogu napraviti u tom trenutku bilo omesti mene u tom čitanju. Ako se nitko više ne pojavi, mogao bih si prisvojiti križaljku ili sudoku, tražim te stranice i tada prepoznajem djevojku koja zauzima mjesto na terasi. Jučer je u zoru sjedila nagnuta nad plamenik. Sjeda široko, na jednoj je stolici, no zauzima mjesta za barem čitava dva stola, iako je se radi o sasvim tankoj djevojci. Čujem je dok naručuje i shvaćam da nije strankinja, nisu vjerojatno ni njezini prijatelji i ponovno sam razočaran, dan koji se treba odviti čini se posve uzaludnim. Spuštam novine, uzaludne su i one, ostavljam ih na stolu do svog. Ponovno vrtim po mobitelu, ne čitam nijednu poruku. Pada mi čak napamet, u nedostatku boljeg plana za ovaj dan, da priđem toj djevojci, pokušam bilo kakav ulet, tek toliko da saznam nešto o njenim prijateljima. Možda bi prošlo dobro, znalo bi mi svašta dobro proći, možda bi me pozvala da sjednem s njima za stol ili da kuhamo svi zajedno na plameniku u kampu. Zamislio sam taj prizor, da nas je četvero ili petero nagurano nad tom posudicom, da čekam onaj dim da i meni rastopi lice među njihovima, zamislio sam to i odmah se posramio. Popij kavu, sjajna je, saberi se. Nije dugo trebalo proći da se pojave i oni, sada su morali sjesti za drugi stol nego inače, prijateljica nije upoznata sa stanjem na terasi. Već je dovoljno toga bilo neprirodno za jedan dan, da me prizor Svena kako ide prema meni potpuno uznemirio. Nikada u životu, do tog trenutka, nisam za njega poželio da samo nestane. Ostao sam nepomičan, zavaljen u stolici, gledam u jednu točku na njemu i ogromna je ta neizvjesnost, pratim njegov pokret i želim da samo nestane, da bar može sada izaći kroz vrata, zatvoriti ih za sobom. Sigurno ne bih učinio ništa da ga sprječim u tome. No sjeo je prekoputa mene, zajebava me zbog kave, zbog ranog dizanja, postaje podnošljiviji, i ovaj dan i on u njemu. Tada mi postaje jasno da je budan jer nije spavao u svojoj kući, no ne spominjem to. Ne prekidam ga dok mi govori da su se dogovorili krenuti ipak ujutro, zahladit će i nema smisla onda. Možemo još stati negdje po putu, vidjet ćemo kako ide. Složim se, on naruči kavu i ostajemo neko vrijeme u tišini.
„Vidiš ono dvoje“, pokazujem mu pokretom glave kada se ustajemo.
„Što s njima?“
„Misliš da su skupa?“ nije mu jasno „Ono, ko u vezi.“
„Valjda. Ne znam.“
Ostatak dana ih nisam vidio, ni njih ni njihove prijatelje. Gledali su jučer neku mapu, mogli su otići bilo gdje, vjerojatno su pobjegli prije nego zahladi. Palo mi je napamet, dok sam ležao posve obučen na istom mjestu na plaži, prošetati kampom i provjeriti jesu li raspremili šator, no vjerojatnost da ga uspijem prepoznati bila je tako mala da bi stvarno bilo suludo, sada zvijerati kampom i tražiti šator nepoznatih ljudi koji neću prepoznati. Večeras je ljetno kino na trgu, govori netko, rođak mu organizira to, mogli bi otići. Što prikazuju, nitko ne zna, no pada dogovor da idemo, pa lako za dalje. Lako, spustimo se do uvale, smrzavamo se dok ide i pakiramo za povratak.
To kino je valjda najveći događaj u mjestu, već je poprilično hladno za ljeto na otoku, a svi su se sručili na trg, kuće zjape prazne dok se ljudi tiskaju pred platnom. Nisu mi nikad kina bila mrska, ali nisam ih ni pretjerano volio. Koliko se mogu sjetiti, svaku sam djevojku s kojom bih izlazio malo dulje odveo u kino jednom, neke možda i dvaput. Irenu sam svakako odveo jednom, kad smo tek počeli izlaziti, svidjelo joj se, složili smo se da bismo mogli još koji put otići i sad kad se prisjećam toga, uvjeren sam da smo se prešutno složili i da se to nikada neće dogoditi. No ideja je tada bila stvarno lijepa, to da odemo još koji put u kino. Sada stojim među Svenovim prijateljima, naslonjeni smo na špinu, ljudi se namještaju na bijelim plastičnim stolicama u redovima ispred nas, a platno se sve jače klati na vjetru. Pridržavaju ga neka dvojica, bore se s njim, pa i oni koji nisu namjeravali pogledati film te večeri izlaze iz kafića i gledaju kako se njiše. More više ne miruje, filmsko platno bi moglo poslužiti za kakvo jedro. Čekamo da netko vikne da je film otkazan, da se svi krenu ustajati, gurati te stolice, neka se napokon zaljulja ovaj otok, neka osjeti pučinu. Našli smo se s ostatkom ekipe, sada sam jasno primjetio tu ljepotu kakvu primjećujem u svim situacijama, kao i to da nisam uopće pitao prijatelja kako je prošlo sinoć. No razgovaraju na mahove, smiju se istim stvarima, u jednon trenutku ga ona u naletu smijeha udara po ramenu i to je tako poznat pokret da je sasvim jasno, to je mirna pučina, ništa se nije pomaknulo ni u kojem smjeru. Vjetar već ruši konstrukciju s koje su upravo skinuli platno, raznosi stolice, netko upire prstom gore, na nebu pucaju kapilare od munja. Trčimo do hotelske terase, stajemo tamo ispod nadstrešnice, jedan dio nas barem. Drugi se smješta uz vrata dućana, popunjavaju se prazni portali u kuće i tada prepoznajem onu tanku djevojku, zauzima cijeli trg dok ide preko njega. Prepoznajem i djevojku do nje, gotovo cijelu njihovu ekipu s plaže, stoje uz špinu, stiskaju se jedni uz druge i čekaju. Njih dvoje nema. Nalet vjetra popušta i ponovno je trg roj ljudi, počinje kiša, neka se ispada pa da možemo ići. Moja ekipa miješa se s tim kamperima, to me uznemiruje, samo je ova noć trebala proći i nikada se nije trebalo dogoditi da ih upoznam. Uopće me ne zanima, što me se tiče odakle su i gdje će otići nakon što ocijede svoje šatore od ove kiše. A sada svi skupa otvaraju boce, netko pušta muziku s mobitela, izuvaju se i plešu, najradije bih se udavio u kiši. Zato se udaljavam, kisnem niz ulicu, tako je bolje. Nije trebalo puno, tek nekoliko koraka da bih na opustošenoj terasi hotela prepoznao njih, sjede na ogoljenim stolicama. On drži mobitel u ruci, gledaju nešto skupa, približavaju se jedno drugome da bi se zagrijali. Očito ni nju ni njega ne zanima pretjerano štogod to gledaju, ali ionako nemaju što drugo raditi, on gleda u jednu točku ekrana dok mu njezina glava klone na rame, i tada joj prvi put zaista uhvatim pogled. Vidi i ona mene, ne podiže glavu, ne mijenja izraz lica, gleda ispred mojih nogu, no znam da me vidi, svjesna je da stojim na pristojnoj udaljenosti. Tada prisloni lice uz njega neznatno jače, no u tom je trenutku taj pokret namjeran, jasno joj je da ga vidim, taj čin naslanjanja obraza, potonuća u jednu uvalu. Ovo je ljepša slika, ona to zna. Glava joj je već sasvim teška na njegovom ramenu i sasvim je jasno, da je to na što se naslanja negdje daleko, jasno je u tom pogledu preko njegovog ramena u koliku dubinu on pada.
Da, trebalo je samo ispružiti ruku, čak se ni pomaknuti, samo dati naznaku i ona bi zastala, kliznuo bi pogled uz tu uvalu od ramena, načinila puni okret tijelom i bilo bi za to dovoljno, samo ispružiti ruku. No bio sam miran, blijeda nizina površine mora i tu se ništa nije moglo. Sada bih potrčao tamo, uzeo joj glavu u ruke, primio obraze dlanovima, odignuo ju s tog ramena, negdje mora postojati bolji zaklon od kiše. Nastavim hodati dalje, lijepa je ta slika njih dvoje.
Ujutro ih nije bilo na terasi i znao sam da će biti tako. Još je sve bilo mokro od sinoć, prali su trg dok sam pio već drugu kavu, ne dam im prigovoriti, dobra je. Sven je javio da će doći do mene, i njemu je do običaja, neka mu bude. Jedva me gleda, ne može dočekati konobara pa mi uzima što je ostalo u drugoj šalici.
„Čuj, šta kažeš da ja ostanem još dan-dva? Imam još godišnjeg, da se ne baci.“
Zbunjen je, što ću tu, nije neko vrijeme za ljetovanje, svi će otići. Kažem da mi to nije bitno, a on ne pita puno dalje, daje mi ključeve, bolje da netko čuva kuću ionako.
„E, i jel bi bilo okej da se javim Marini nekad, dok sam tu?“
Pitam ga napokon za prošlu noć, malo je nedostajalo da se ispričam što nisam pitao ranije.
„Ma ništa, nije se tu ništa dogodilo. Slobodno joj se ti javi.“
„Ne, ne mislim tako. Samo bih ju odveo na cugu ili nešto slično, nema ni ona nekog društva sad, svi idete. Da malo popravim dojam, ništa drugo.“
Sjedili smo još neko vrijeme i šutjeli, a onda je sestra došla po njega, mahao sam im na odlasku, ostajem u kući njihove none i ispraćam rođake koje nisam dugo vidio. Novine nisam pročitao, ionako ih ne čitam zapravo. Uputio sam se u šetnju, trebalo bi istražiti mjesto, pusto je i mokro, ionako nemam koga za sresti. Mahnuo sam i starom na odlasku, vidjet ćemo se ujutro, bez brige. Nisam odlazio do uvale niti do kampa, krenuo sam u drugom smjeru, zaobišao malu marinu, pokušavao prepoznati brod na kojem sam ležao prije koji dan. Zastao sam kod škvera, stajao tamo dugo, gledam bijele kacige, vrte se oko pristaništa, neki me već i zamijećuju i mašu, pozdravljaju kada izađu s cigaretom ili da bi telefonirali. Stajao sam tako dugo, već su oprali trg i ulice, ali nisam nigdje vidio onu dvojicu radnika.
