Prolazili su i dani i noći i mjeseci su već prošli otkako su dan za danom odlazili jesti kod tetke u njen topli rusvaj, odlazili su već i napamet, stizali bez zvona i poziva i sjedali za stol dok ih vrijedna tetka ne bi nahranila. Ako bi se Lenka i ponudila da joj pomogne, sestrica ju je odgurivala, rekla bi neka pusti, ona će, i Lenka šta će, pusti.
Seko, zvala ju je tako Lenka i njih dvoje tada još pojma nemaju da tetka ima i ime. Sama je Seka svojim mršavim rukama nosila velike lonce, mogla je ona sama, stizali su na stol lonci i za njima njezin izraz zadovoljne domaćice koja će taj pasulj ili gulaš ili kalju ili sočivo ili štogod tako toplo i pogodno za pogrijavanje, e koja će to štogod spustiti na čist i bijel stolnjak pred goste, a na stolu je bilo koječega, od posuđa, tek oprane robe, kozmetičkih potrepština, dječjih igrački i blokova za crtanje, bojanki i tako, istrošenih flomastera, pa pepeljara, sitniša i svakakvih tričarija, nalagala je zato da ih se razgrne da može ona postaviti svoju gozbu i svi su u hipu razgrtali, grabili i jeli.
„Kakva su ovo opet govna?!“ uzviknuo je đed i uzdignuo kašiku visoko u zrak.
„To su vam naša najbolja govna, gospodine! U slast!“ odgovorio mu je teča, svi su se na to smijali kao ludi, a đed se mrštio i gurnuo je kašiku u čorbu, nagrabio, oblizao, ispustio je uzdah, možda i vjetrić, i onda su s užitkom prionuli na jelo.
Jedino je Relja odgurivao tanjur i mrštio se. Gurali su mu na silu kašiku u usta, on je pljuvao po stolu i po sebi. „A crkni onda od gladi!“ rekla je Lenka, gurnula ga i samo što se nije rasplakala i raspala od muke.
Ali nije sada riječ o njoj. Dakle, Lenkina je sestra oduvijek bila praktična i skromna žena. Pa i sada, gotovo svakog dana nakon toplog obroka udijelila bi im i kakvu korisnu stvar da si ponesu: koji krumpir u kesi, otvoreno brašno, tegle zimnice, ajvara, a onda se proširila od prehrambenog odjela i počela im gurati u ruke fine starinske kašike, kojekakve šoljice i činije, vunene rukavice; kape za djecu, kožni kajiš za đeda, heklane prekrivače za namještaj. Ako tko pokuša odbiti, ako naprimjer Lenka kaže da šta će joj to, sestra joj cokne i kaže, cjoj, kaže, šta ti znaš! Neka se nađe, kaže i svi je poslušaju.
Obilazila je ta sve one napuštene kuće i malo-pomalo, da ne bi tko prije nje, uzimala da ne propadne, uzimala je, ali skromno, jer skromna je i bila, ostavljala je te kuće, rekla je – maltene netaknutima.
Što ako se tko vrati, brinula se Lenka, nije im spominjala prezimena, jer tko bi se toga sjećao, ali sjećala se da su živjeli tu, pokojeg lica tu i tamo, sjećala se svakako dovoljno. Nego što ako se vrate, a stvari im ukradene, to je Lenkica pitala sestru.
„A što ako ne!“ bio je odgovor i Seki su ruke tako nemoćno zatreptale da se Lenka posramila, pa da, to je svakako lošiji ishod, a Seka je nastavila, što ako sve to tamo džabe istrune, na to nije mislila! Pa neka se zamisli malo, pa da! Metala je te stvari na ruke Lenki, a Lenka tiho primala samo da ne ljuti sestru. Išlo je tako sve dok joj sestrica na iste ruke nije polegla čiste, lijepe i bijele čaršafe, na to se već Lenka uzbunila. „Pa kako da spavam na tome?“ pitala je i isto tako, za svaki slučaj, pitala što ako su ti ljudi, bože joj prosti, mrtvi?
„Onda dobro da se imaju čime pokrit kad se vrate!“ lijepo joj je rekla sestra i otresla finu prašinu s dlanova.
Za svaki je slučaj Lenka sve to još jednom dobro oprala, iskuhala i tek onda navukla na krevet.
A Iris je shvatila, i to ju je umirilo, dalo joj snage da odluči preživjeti u tom ubogom selu, da su zapravo sve te kuće jednake, pa ni svi oni stanovi u kojima je bila – pa ni stan u kojem su živjeli kao obitelj – nisu tako jedan od drugog različiti kao što se na prvu može učiniti kada se u njih uđe i osjeti miris tuđe juhe ili pogleda na negdje smješten sat (i svi ti satovi zapravo tuku jednako, mada u stanovima češće tapkaju, ali to je to). To je shvatila, najizglednije, kada je kod tetke na polici iznad narančaste kuhinjske vage, kao da je drugačija uopće i postojala, čudom ugledala istu kuharicu koja ih je dočekala i u đedovoj i bakinoj kuhinji, a čini joj se, bila je čak prilično sigurna, da je ista kuharica stajala i uredno složena kod njih u stanu, na polici posvećenoj Sadiku Sadikoviću gdje se ugurao i jedan geografski atlas sveta, sjetila se te police posred vitrine, zaklonjene jednim slatkim, baš simpatičnim bijelim, šlinganim zastorčićem na lajsnici, takvim da ga je bilo lakše podići nego razmaknuti, i pod njim te knjige, sve iste knjige.
Sve to, dakle, dođe na isto. Narodni kuvar, bijele činijice sa smeđim ili plavim obrubom, iako i ona i brat radije uzimaju šoljice s kravicom (a i Lenka i Seka, kad smo kod toga), dobro oprane čaše od Eurocrema i onda: gotovo isti, makar sličan sitni pliš preko sveg namještaja,
jedan goblen dječaka s gitarom što je stajao kod tetke u hodniku, i u još dvije kuće po kojima će djed i Relja vršljati tih mjeseci – a tko zna koliko ih je odneseno prije nego su se oni odlučili na pothvat – isti kakav je bio i kod njih u stanu.
Isti kakav će pronaći Iris i u jednoj antikvarnici u Skopju, već kasnije u životu. To bi sada bilo preuveličavanje najobičnije slučajnosti, što je ista mustra za tkanje bila distribuirana diljem Jugoslavije i išla među našim vrijednim pretkinjama kao halva, i to sada nije bitno.
Pokućstvo je isto, da skratimo, i suđe i dekor i štošta drugo.
Prolazili su i dani i noći i mjeseci su već prošli otkako su dan za danom odlazili jesti kod tetke u njen topli rusvaj, odlazili su već i napamet, stizali bez zvona i poziva i sjedali za stol dok ih vrijedna tetka ne bi nahranila. Ako bi se Lenka i ponudila da joj pomogne, sestrica ju je odgurivala, rekla bi neka pusti, ona će, i Lenka šta će, pusti.
Seko, zvala ju je tako Lenka i njih dvoje tada još pojma nemaju da tetka ima i ime. Sama je Seka svojim mršavim rukama nosila velike lonce, mogla je ona sama, stizali su na stol lonci i za njima njezin izraz zadovoljne domaćice koja će taj pasulj ili gulaš ili kalju ili sočivo ili štogod tako toplo i pogodno za pogrijavanje, e koja će to štogod spustiti na čist i bijel stolnjak pred goste, a na stolu je bilo koječega, od posuđa, tek oprane robe, kozmetičkih potrepština, dječjih igrački i blokova za crtanje, bojanki i tako, istrošenih flomastera, pa pepeljara, sitniša i svakakvih tričarija, nalagala je zato da ih se razgrne da može ona postaviti svoju gozbu i svi su u hipu razgrtali, grabili i jeli.
„Kakva su ovo opet govna?!“ uzviknuo je đed i uzdignuo kašiku visoko u zrak.
„To su vam naša najbolja govna, gospodine! U slast!“ odgovorio mu je teča, svi su se na to smijali kao ludi, a đed se mrštio i gurnuo je kašiku u čorbu, nagrabio, oblizao, ispustio je uzdah, možda i vjetrić, i onda su s užitkom prionuli na jelo.
Jedino je Relja odgurivao tanjur i mrštio se. Gurali su mu na silu kašiku u usta, on je pljuvao po stolu i po sebi. „A crkni onda od gladi!“ rekla je Lenka, gurnula ga i samo što se nije rasplakala i raspala od muke.
Ali nije sada riječ o njoj. Dakle, Lenkina je sestra oduvijek bila praktična i skromna žena. Pa i sada, gotovo svakog dana nakon toplog obroka udijelila bi im i kakvu korisnu stvar da si ponesu: koji krumpir u kesi, otvoreno brašno, tegle zimnice, ajvara, a onda se proširila od prehrambenog odjela i počela im gurati u ruke fine starinske kašike, kojekakve šoljice i činije, vunene rukavice; kape za djecu, kožni kajiš za đeda, heklane prekrivače za namještaj. Ako tko pokuša odbiti, ako naprimjer Lenka kaže da šta će joj to, sestra joj cokne i kaže, cjoj, kaže, šta ti znaš! Neka se nađe, kaže i svi je poslušaju.
Obilazila je ta sve one napuštene kuće i malo-pomalo, da ne bi tko prije nje, uzimala da ne propadne, uzimala je, ali skromno, jer skromna je i bila, ostavljala je te kuće, rekla je – maltene netaknutima.
Što ako se tko vrati, brinula se Lenka, nije im spominjala prezimena, jer tko bi se toga sjećao, ali sjećala se da su živjeli tu, pokojeg lica tu i tamo, sjećala se svakako dovoljno. Nego što ako se vrate, a stvari im ukradene, to je Lenkica pitala sestru.
„A što ako ne!“ bio je odgovor i Seki su ruke tako nemoćno zatreptale da se Lenka posramila, pa da, to je svakako lošiji ishod, a Seka je nastavila, što ako sve to tamo džabe istrune, na to nije mislila! Pa neka se zamisli malo, pa da! Metala je te stvari na ruke Lenki, a Lenka tiho primala samo da ne ljuti sestru. Išlo je tako sve dok joj sestrica na iste ruke nije polegla čiste, lijepe i bijele čaršafe, na to se već Lenka uzbunila. „Pa kako da spavam na tome?“ pitala je i isto tako, za svaki slučaj, pitala što ako su ti ljudi, bože joj prosti, mrtvi?
„Onda dobro da se imaju čime pokrit kad se vrate!“ lijepo joj je rekla sestra i otresla finu prašinu s dlanova.
Za svaki je slučaj Lenka sve to još jednom dobro oprala, iskuhala i tek onda navukla na krevet.
A Iris je shvatila, i to ju je umirilo, dalo joj snage da odluči preživjeti u tom ubogom selu, da su zapravo sve te kuće jednake, pa ni svi oni stanovi u kojima je bila – pa ni stan u kojem su živjeli kao obitelj – nisu tako jedan od drugog različiti kao što se na prvu može učiniti kada se u njih uđe i osjeti miris tuđe juhe ili pogleda na negdje smješten sat (i svi ti satovi zapravo tuku jednako, mada u stanovima češće tapkaju, ali to je to). To je shvatila, najizglednije, kada je kod tetke na polici iznad narančaste kuhinjske vage, kao da je drugačija uopće i postojala, čudom ugledala istu kuharicu koja ih je dočekala i u đedovoj i bakinoj kuhinji, a čini joj se, bila je čak prilično sigurna, da je ista kuharica stajala i uredno složena kod njih u stanu, na polici posvećenoj Sadiku Sadikoviću gdje se ugurao i jedan geografski atlas sveta, sjetila se te police posred vitrine, zaklonjene jednim slatkim, baš simpatičnim bijelim, šlinganim zastorčićem na lajsnici, takvim da ga je bilo lakše podići nego razmaknuti, i pod njim te knjige, sve iste knjige.
Sve to, dakle, dođe na isto. Narodni kuvar, bijele činijice sa smeđim ili plavim obrubom, iako i ona i brat radije uzimaju šoljice s kravicom (a i Lenka i Seka, kad smo kod toga), dobro oprane čaše od Eurocrema i onda: gotovo isti, makar sličan sitni pliš preko sveg namještaja,
jedan goblen dječaka s gitarom što je stajao kod tetke u hodniku, i u još dvije kuće po kojima će djed i Relja vršljati tih mjeseci – a tko zna koliko ih je odneseno prije nego su se oni odlučili na pothvat – isti kakav je bio i kod njih u stanu.
Isti kakav će pronaći Iris i u jednoj antikvarnici u Skopju, već kasnije u životu. To bi sada bilo preuveličavanje najobičnije slučajnosti, što je ista mustra za tkanje bila distribuirana diljem Jugoslavije i išla među našim vrijednim pretkinjama kao halva, i to sada nije bitno.
Pokućstvo je isto, da skratimo, i suđe i dekor i štošta drugo.
Ena Katarina Haler, Nevini, VBZ, Zagreb, 2024.
