Stvari koje govorim sebi
Spavao je kao žrtva kletve. Besprijekorno i ranjivo. Kao u smrti.
Njegova sićušna pluća su podizala, širila i spuštala kosti rebara i grudi – brzo, marljivo i skladno. Vidio sam kretnje očiju ispod kapaka i podzemne trzaje neurona na obrazima. Sanjao je. O čemu sanjaš, htio sam iskreno znati, upitati ga čak, ali nisam izgovorio riječi glasno. Nisam ga htio probuditi jer još uvijek nisam mario preuzeti odgovornost. Nisam tražio sve ovo. Ne na ovakav način. Pomislio sam da je jedino iskustvo koje je imao, i koje je mogao sanjati, bilo sjećanje na majčinu utrobu.
U jednom beznačajnom trenutku, odmah nakon rođenja, sva djeca su beskućnici. Nasukana tijela sa pupčanim sidrom, u svijetu u kojem tek trebaju naučiti kako da dišu, koji nije njihov i koji nisu tražili.
U sobi je bio polumrak zbog prigušenog svjetla lampe. Spustio sam praznu bocu od piva na noćni stolčić, nagnuo se nad njegovo tijelo i metnuo svoju glavu blizu njegove. Zaklopio sam oči i udahnuo ga. Rekao sam sebi da je ovaj miris djeteta, koji udišem, miris njene unutrašnjosti. Morao je biti. On još uvijek nije imao pravo na sopstveni vonj. Nije zaslužio takvo nešto. Teško sam osjećao bilo šta prema stvorenju koje je uvlačilo i puštalo zrak na pedalj daleko od mog lica. Ne u tom trenutku. Nisam osjećao potrebu da ga poljubim ili pomilujem njegovu kožu. Nisam osjećao potrebu da ga dotaknem, makar usput, i da mu podam bilo kakvu utjehu. Nisam pomislio usporediti njegovu put sa svojom, prepoznati njen nos u njegovom, njegove usne u mojim. Približio sam glavu još bliže njegovoj. Osjetio sam topao i vlažan dah iz njegovih nozdrva.
Ubico – šapnuo sam optužbu kroz zube u njegovo uho, i opsovao njegovo začeće.
Ovo je bilo moje prvo čuvstvo njemu, i moja prva riječ njemu. Nisam znao za sram zbog ovoga što sam osjetio i izgovorio. Želio sam da ne postoji, da nije, želio sam da umre, da zamijeni svoj život za njenu smrt. Uspravio sam se i ostao stajati pored kreveta. Moje tijelo je bacilo sjenku na njegovo lice, i shvatio sam da je bilo podnošljivije gledati ga u mraku. Zrak u sobi je bio debeo i težak. Bilo je kao da udišem ulje. Pogledao sam još jedanput u novorođenče koje je spavalo na našem krevetu, ugasio posljednje svjetlo u kući i izišao van.
*
Ulice su bile puste, bez zvukova i kretnji, obojene u bakrenu i plavu boju ulične rasvjete i reklama. Na trenutak sam pomislio da sam potpuno sam, da je nevidljiva ruka iskonskog božanstva obrisala sav život oko mene, i da neću više ikad vidjeti drugog čovjeka. I bilo je u redu. Oborio sam prozore na bubi i osjetio hladan noćni zrak na licu. Polegao sam lijevu ruku na brid od vrata automobila, sa ispruženom desnom rukom na upravljaču.
Provezao sam se pored reklame na kojoj je velikim bijelim slovima pisalo MISLIŠ LI DA SI…
Naslonio sam potiljak na naslonjač sjedišta i stisnuo papučicu gasa. Osjetio sam mirise brušenog metala i sagorjelog benzina.
Na sljedećoj je pisalo …VRIJEDAN ŽALJENJA?
Zaklopio sam oči. Bio sam umoran. Bio sam umoran od svega. Počeo sam udarati dlanovima po upravljaču i vrisnuo.
Onda spavaj. Ako si umoran, vrati se i spavaj. Napravi nelegalni zaokret na prvom raskrižju, i vrati se. Prije toga smanji brzinu. Voziš suviše brzo. Mogao bi povrijediti nekog. Iako misliš da bolje voziš kad si pijan, oboje znamo da je to daleko od istine, to je jedna od onih stvari koje govoriš sebi – čuo sam njen glas, glasniji od mog vriska, pa ipak izgovoren jedva čujnije od šapata. Otvorio sam oči. Sjedila je sa nogama naslonjenim na metalnu vozačku plohu, sa bosim stopalima.
MISLIŠ LI DA SI POSEBAN? – pisalo je na žutoj putokaznoj ploči, sa strelicom koja je bila usmjerena ka meni. Usporio sam.
Protresao sam glavom i opet pogledao udesno. Više nije bila tu.
Idemo u bioskop. Uhvatiti ponoćni film – ugledao sam njeno lice u staklu retrovizora, i skoro skrenuo sa kolovoza. Pokušao sam sabrati misli, ali sam odustao. Pomislio sam da sanjam.
Ne sanjaš, ali bilo bi svejedno i da nisi budan. Sve je u tvom umu – odgovorila je na moju misao.
Idemo – složio sam se, ošamućen. Bio sam, zapravo, raspoložen otići u kino. Najednom, bilo je sasvim smisleno otići pogledati film. Kristina je ostala sjediti otraga. Na sebi je imala zelenu košulju koja je mirisala na naftalin. Prije četiri mjeseca nije mogla zakopčati dugmad košulje preko stomaka. Ljutito ju je oprala, osušila na vjetru i stavila u džepove dvije kuglice naftalina i dvije cigarete. Polegla je savršeno sklupčanu košulju u drvenu škrinju, zajedno sa vunenim šalovima i odjećom koju nije imala snage baciti ili pokloniti nekome drugom.
Volim vidjeti tu košulju na tebi.
Znam. Nedostajat će mi ovo staro auto. Njegov miris. Njegov zvuk. Imali smo nekoliko dobrih trenutaka u njemu, zar ne?
(šutio sam)
Iz džepa je izvadila cigarete, i jednu stavila u moja usta. Pritisnuo sam gumb upaljača na automobilu.
Jedan zadnji put – predložila je.
Jedan zadnji put – složio sam se.
Gumb je zvučno iskočio. Približila je svoje lice mom. Upalio sam njenu, potom svoju cigaretu i duboko udahnuo dim. Stavila je ruke oko mog vrata. Ruke hladne kao uvreda.
**
Adolescent na blagajni je pogledao čudno kad sam zatražio dvije ulaznice, ali mi je svejedno udovoljio. U ruci sam osjetio njenu ruku, prste prepletene u čvrst stisak.
Misli da si lud – šapnula mi je, sa otvorenom šakom koja je ironično pokrivala njena usta, kako bi šapat bio još skriveniji.
Znam – odgovorio sam joj. Imao sam osmijeh na licu prvi put u ovom danu.
Rekli ste nešto – pitao je tip iza umrljanog stakla biletarnice, približivši glavu polukružnom otvoru na dnu staklenog zida. Na nosu je imao veoma zrelu aknu.
Zanemarili smo njegovo pitanje i ušli u dvoranu. Film je trebao početi za dvije minute. Unutrašnjost bioskopa je bila potpuno prazna. Čitava prostorija je pripadala samo nama. Pogledao sam brojeve na kartama. 19 A i 20 A. Parter. Pronašli smo svoje stolice i sjeli, iako smo mogli sjesti bilo gdje. Kristina je podigla noge i stavila stopala na sjedišta ispred. Pomislio sam reći joj da spusti noge. Nekome bi moglo smetati. Na podu su bile ljuštine bundevinih sjemenki.
Shvaćaš da me samo ti možeš vidjeti, ti blesavi čovječe?
Shvaćao sam. Tromo, ali sam shvaćao. Neko je ugasio zidne svjetiljke u unutrašnjosti bioskopa. Tama je bila potpuna.
Zašto si morala umrijeti? – pitao sam, pogleda uperenog prema naprijed. Privikavao sam se na mrak. Mogao sam vidjeti obrise stolica, plavičastu bjelinu bioskopskog platna i neonskih žarulja koje nisu posve obamrle.
Ne postoji zašto.
(okrenuo sam se prema njoj)
-Ti nisi svoj razlog. I nisi svoje postojanje. U tvom umu zašto postoji jer si predodređen mitskim, subliminalnim dizajnom, a ti si središte ovog dizajna. U spavaćoj sobi naše kuće, na krevetu koji još uvijek miriše na naša tijela, uskoro će se probuditi dijete mlado dva i pol dana. Dijete koje je naše. Možda čak i prije nego što film dođe do svog završetka. Plakat će jer je gladan i jer je sām. On nije svoja glad i svoja samoća. On nije svoja krivica i nije moja smrt. On jednostavno jeste. On je tvoj sin i ti si njegov otac. I ovo je dovoljno. Više od ovoga ti nije potrebno. Još uvijek mu nisi dao ime, zar ne? Još uvijek ga ne želiš zvati. Ovo su stvari koje govoriš sebi, jer misliš da su istinite. Jer misliš da si bolji od drugih. Jer misliš da zaslužuješ bolje.
(šutio sam)
Htio sam je upitati da li je stvarna, ali je u tom trenutku filmski projektor prekinuo moje misli i srebrna prašina je objavila pokret na velikom platnu. Zvuk je bio zaglušujući. Film je počeo. Zelig. Čitav tjedan su nasumično puštali Allena. Večeras je bila dvostruka projekcija. Drugi film nije bio njegov. Cool Hand Luke. Kristina je mrzila Allenove filmove. Mislila je da su pretenciozni i samodopadljivi. Još više je mrzila filmove o zatvorima. Ja sam mislio da je u krivu.
Ja sam tvoj duh, tvoj konstrukt – odgovorila je na moju prekinutu misao od maločas, naslonivši glavu na moje rame, u istom trenutku kad sam prepoznao besmislenost svog nedorečenog i bljutavog pitanja. – A sad, gledaj svoj dokumentarac.
***
Ruka na ramenu probudila me je iz košmara. Sanjao sam da sam zatočen u slici od ulja. Kričao sam prema ljudima koji su došli gledati u sliku, kako bi me izbavili, ali je moje riječi čuo niko.
Spavali ste. A drugi film je upravo završio – rekao je mladić koji prodaje karte. Pogledom sam potražio Kristinu, ali nje više nije bilo za vidjeti. Više nije bila tu. Umalo se nisam izlanuo i upitao ga da li je negdje ugledao ženu sa kojom sam došao večeras.
****
Na putu natrag ulice su se doimale praznije nego prije nekoliko proteklih sati; ova urbana praznina asfalta je bila prirodna. Logična. Bila je poput bjeline između riječi. Ništavan prostor koji daje smisao. Ljudi su spavali, i cesta je bila samo moja.
Bio sam nasukano tijelo, u svijetu u kojem iznova imam naučiti kako da dišem. U svijetu koji nije moj i koji nisam tražio.
Ovo je bila stvar koju govorim sebi.
Unutrašnjost bube imala je ljepljiv i tvrdoglav miris cigaretnog dima. Na plohi auta tražio sam gladnim pogledom masne tragove njenih stopala. U pepeljari sam tražio tragove cigarete koju je sve vrijeme držala između dva prsta, jedva uvlačeći dim. U zraku sam tražio obrise njenog lica, posmrtnu masku načinjenu od prošlosti.
Sjećaš se kako je hrana ponovno dobila svoj okus, kad smo prestali pušiti, bilo je nešto što je rekla na putu do bioskopa.
Kuća je bila mračna i tiha, sepulkralna, kad sam stupio unutra. Nisam čuo plač djeteta. Umio sam lice hladnom vodom, pustio da ga zrak osuši i ušao u spavaću sobu. Prepoznao sam njegov miris. Pomiješao se sa mirisom cigareta koji je još uvijek visio u mojim nosnicama. Upalio sam lampu u uglu sobe i legao pored njega. Mogao sam staviti njegovu cijelu glavu u dlan svoje ruke. Bilo je kao da su načinjeni jedno za drugo, moj nabrani dlan i poleđina njegove lobanje.
Bio je savršeno miran. Morao sam provjeriti da li uopće diše. Dotakao sam njegov prćast nos, hladan na dodir. Otvorio je oči, oči boje jantara, i pogledao ravno u moje.
Nije vrisnuo, nije zaplakao i nije se nasmijao. Samo je gledao.
Pripomenuo sam mu u uho: Ubico. Imao sam osmijeh na licu, drugi u ovom danu.
Kako ćeš ga nazvati? – pitala je Kristina. Ležala je na suprotnoj strani kreveta, u zelenoj košulji.
Mislit ću o tome sutra – rekao sam sebi.
