Korida o lomači
2002.
Debeli, ne skidajući naočare za sunce, počeo je svojim ručerdama kucati po tastaturi.
Otpjevaću koridu
što ne mogu izbaciti iz glave
Prstima je plesao uz zvukove harmonike.
Otpjevaću o onom što se zbi
tamo kod Tatauikape
Agustin je klimao glavom u ritmu, kao i Hakobo, taksista koji nas je vozio do debelog, poznatijeg kao Armando Teran (i njegovi čarobni prsti, kako je najavljivao interfon na vratima njegove kuće). U muzičarevu kuću došli smo nakon što smo čitavo poslijepodne proveli zaglavljeni u sumornom gradiću Isla, tražeći informacije o linču. Hakobo nas je taksijem odvezao do centra Plaja Visentea i ubijedio Terana da nam odsvira koridu pisanu krajem 90-ih za izvjesnog Panunsija Mendosu.
Silovatelj i ubica
ostaće bez glave
Išli smo od Verakruza do Tustepeka, a zatim do Plaja Visentea, pa do Isle i nazad i opet ništa nismo našli, nijedan papir, samo priče koje su se prepričavale o lomači u Tatauikapi.
1996.
La Union Progreso Tatauikapa, Verakruz. Broj stanovnika: 236.
Trideset i prvi avgust
datum kog se sjećam ja
Bila je sunčana i topla subota. Voda u rijeci je bila bistra. Bilo je lijepo gledati je, toliko da se samo poželiš baciti u nju. Možda kasnije, mislili su, a zatim otišli svojim putem. Možda nakon sjednice.
Desio se jedan linč
blizu Plaja Visentea
Nekoliko kuća pod brdom, šačica zemlje, crkva i stabla manga.
Tatauikapa je to mjesto
spaljeno sa svojim ljudima.
Muškarci na konjima. Žene u grupama. Svi na istom putu punom kamenja.
2002.
Iz Plaje smo otišli u Kosamaloapan, u Sud u Morelosu. Autobus je prošao kraj rijeke Papaloapan, poznatije kao rijeka leptira, kao i stotina hektara polja ananasa, banane i trske. Tražili smo dokumente, tačnije krivični predmet 201-96, o kom nam je pričao advokat iz Isle. Rekao nam je kako bi trebalo da ga nađemo u sudu. Takođe, željeli smo vidjeti snimak prikazan u lokalnim vijestima zbog kog su državni organi 4. septembra priveli pola grada kako bi pronašli odgovorne, dželate tog čovjeka koji je, samo u crvenim gaćama na sebi, zavezan za drvo i spaljen. Željeli smo vidjeti dosije, dokumente s autopsije, fotografije, sve, pretvoriti se u detektive na bar jedan vikend. Bili smo spremni da se sastanemo sa linčerima, razgovaramo s njima i pitamo ih za motiv.
„Kad se dogodio linč”, rekao nam je Ramirez Sepeda, zaposlen u Javnom tužilaštvu Kosamaloapana, „Tatauikapa je bila odsječena od svijeta. Sama vlast je za sve saznala preko famoznog snimka.” Ispričao nam je da je jednom sa grupom policajaca išao riješiti neku stvar u Soćiapi, opštini kojoj je nekad pripadala Tatauikapa. „Crkvena zvona su počela zvoniti i narod je potrčao do tamo i jebote, bili smo slabiji od njih iako smo imali oružje.” Prema Ramirezu Sepedi, nedostatak uprave u tom području bio je posljedica uticaja lokalnih poglavara, koji su željeli da zasebni regioni budu nezavisni od države kako bi ih lakše kontrolisali i tako se obogatili. „Ali šta im znači to da su nezavisni osim što će možda umrijeti od gladi? Samo žele destabilizovati vlast. Kad se otvore putevi, zakon će doći i do njih, ali ima tih glava koje ne padaju. Skoro smo imali slučaj u tom području, dojavljen nam je teret od nekih dvjesta kila marihuane, ali je na putu do tamo polovina već nestala. Riječ je o korupciji na užasno visokim nivoima vlasti. Krenu nam stizati pozivi tipa ’ne petljaj se tamo’ i šta ćeš…”,Ramirez Sepeda sliježe ramenima:
„U svakom slučaju, meni ni iz džepa ni u džep, svakako je van moje nadležnosti.”
„Vlada li u tom području zakon krvne osvete?”,pitao ga je Agustin.
„Prije da vlada zakon kalaša”, odgovorio mu je ovaj zlokobno se smiješeći i držeći se za kopču hlača na kojoj je „kalaš” stajao na vrhu lista marihuane.
1996.
Oglasila su se crkvena zvona. Neprepoznatljiv glas dopirao je sa zvučnika koji su visili sa drveća i prodirao u kuće kroz otvorene prozore, koralje i rupe u zidovima. „Odveli su donju Anitu!”, vikale su žene preplašeno trčeći nazad stazom koja je vodila do rijeke.
Momak od dvadeset i osam ljeta
Rodolfo Soler se zvao
Uznemireni bukom, muškarci koji su se tad već vratili sa polja i bili u kući na ručku, ili su čekali mjesečni sastanak zemljoposjednika, pojurili su prema rijeci noseći mačete. Desetine lica već su provirivale iz žbunja na obali rijeke, ruke i prsti upereni u čovjeka u vodi, čovjeka s očima preplašenog djeteta, koje su sada gledale u oružje kojim su mlatili u njegovom pravcu, bijesni jer je još uvijek za kosu držao donju Anu Mariju Boromeo, koja je licem nadolje plutala u vodi, dok je pored nje još uvijek bila odjeća koju je planirala oprati tog jutra.
Dijete ili žena, njemu ne smeta
Brojati nije znao
U zajednici poznat kao kradljivac stoke, silovatelj i naduvani besposličar, više puta je zatvaran zbog svojih zločina, ali su ga uvijek puštali na slobodu. Tog dana su ga uhvatili pored leša donje Anite, prebili ga i odvukli do njive, gdje su ga najlonskim konopcem vezali za drvo i počeli ispitivati i šokirati električnim kablom, sve dok mu dlake na nogama nisu izgorjele.
Tako su proveli narednih nekoliko sati, sve dok nisu došli sekretarica Tužilaštva iz Plaja Visentea, komandant sudske policije i deset naoružanih policajaca. Svi koji su tamo bili, većinom žene i djeca, vikali su: „Linčujte ga, ubijte ga, zapalite ga, samo da ga ne puste opet, da se ne vrati i napravi nešto još gore, jer kćerke nam neće moći same nikud ići, vratiće se i nastaviće silovati žene.”
Policija je otišla u kuću Henara Avendanja, muža ubijene Ane Marije, da mu kažu da pođe s njima da identifikuje tijelo, ali porodica nije dozvolila da uđu i da ga odvedu. Nakon toga vratili su se po Solera, ali mještani su već donijeli odluku. Policiji iz Plaja Visentea rekli su da im neće predati Rodolfa Solera, da će ga oni sami osuditi i linčovati. I uprkos tome što nijedan stanovnik Tatauikape nije posjedovao vatreno oružje, komandant policije odlučio je da bi najbolje bilo pustiti ih da rade što su odlučili i napustiti selo: „Ja nisam došao ovdje da narodu namećem zakone”, kazao je na snimku koji je Kastulo Martinez, jedan od mještana Tatauikape snimio kamerom koju je kupio u Sjedinjenim Državama. „Ako mi ga narod želi predati, vodim ga. Ako ne, sami birate šta ćete uraditi s njim. Toliko od mene.” Liberio Kontreras, opštinski inspektor, nervozno se obratio masi i pitao ih šta žele uraditi: „E sad, gospodo, vi ste glasali, vi nam recite šta želite da uradimo i to ćemo uraditi… E sad, moja nadležnost, kao i nadležnost mojih kolega, bila je da dođemo i obavimo uviđaj. Sad je na vama da odlučite. Ne možemo reći da vam nismo dali mogućnost, je l’ tako? Iako zakon tako nalaže… Šta će sad biti, hoćete li ga linčovati?”
„Neka crkne”, viču ljudi na snimku. „Silovatelj, ubica! Lopov! Neka crkne!”
„Nisam vidio kad su ga odvukli na groblje”, rekao je kasnije Avendanjo, muž ubijene, „oplakivao sam ženu, morao sam ostati na bdijenju. Molio sam ih da ga ubiju, vikao sam da ga moraju spaliti. Meni nisu dali da priđem tom drvetu gdje su ga vezali, ali rekli su mi da ne brinem, uradiće kako sam rekao.”
Zatim su pročitali presudu, u kojoj je Rodolfo Soler optužen i osuđen, prema njihovom internom zakonu, na progon ili smrt, zavisno od utvrđenog zločina. Dokument se završava upozorenjem nadležnima koji se prodaju za siću, a završava glasanjem, bez mogućnosti ponavljanja i potpisima 154 odrasle osobe iz Tatauikape.
Ali živog ga zapališe
Silovati neće više
Tad je već Soler bio toliko izubijan da nije mogao ni podići glavu. Masa ga je odvukla do groblja. Henaro Boromeo Robles (brat ubijene Ane Marije) bodljikavom žicom mu je zavezao ruke za hrast. Jedan od neformalnih upravnika Tatauikape (nećak ubijene), Ipolito Boromeo Soler, jedini koji je posjedovao vatreno oružje (kratku sačmaricu kalibra .22) skinuo mu je hlače i vezao mu ih oko glave, zatim iz kante na njega istresao dvije litre benzina. Konačno, Bulmaro Avendanjo (posinak Ane Marije) zapalio je šibice kojima je kasnije ubica zapaljen.
„Uradio sam to jer sam bio jako ljut”, izjavio je Bulmaro pred Tužilaštvom, „bio sam ljut što je ta osoba počinila ne jedan, već nekoliko zločina i uvijek ste ga puštali iz zatvora, zato sam odlučio uzeti pravdu u svoje ruke.”
Soler je vrištao nekoliko minuta. Narednih pola sata samo bi povremeno zastenjao. Kad je već bio na zemlji, mačetom su mu odsjekli lijevo stopalo da provjere je li još uvijek živ i budući da je kriknuo, istresli su na njega još jednu kantu benzina.
2009.
Tatauikapa: sami kraj Verakruza, pomislili bismo gledajući mapu. Tri sata od luke do Tustepeka. Još sat vremena autobusom do Plaja Visentea. Zatim dva sata vožnje i stižete na odredište. Trinaest godina nakon užasnog zločina. Vojni punktovi su na svakom ćošku.
Slušajte me, momci
Nemojte ići tim putem
Niko nas ne želi odvesti do rijeke. Crne oči žena nas osuđuju. Ovdje se svi znaju i treba se držati podalje od tračeva i priča. Prisjećamo se riječi inspektora Ramireza Sepede, onog sa „kalašom” na kopči: „Ne petljaj se tamo gdje te ne zovu, zar niste gledali Kanoin film?”
Jer vidjeste šta se zbilo
kad otkrismo pravo lice
Na groblju u Tatauikapi, jedan momak nam je pokazao drveni krst i neodređenu tačku, u blizini nekolicine stabala. Tada smo shvatili: na tek petnaest metara od groba Ane Marije Boromeo nalazi se mjesto na kom je pogubljen Soler, onaj ugljenisani hrast za kog su ga vezali i živog spalili.
Ej, mog silovatelja,
napadača i ubice.
Fernanda Melčor, Ovo nije Majami, sa španskog prevela Mihaela Šumić, Imprimatur, 2025.
