„Honor et virtus“
Ljeta gospodnjega 1311. u Gemoni, u prisutnosti Fridrika, feudalca rečenog kaštela i namjesnika akvilejskog patrijarha, bijah imenovan gospodarom drevne gospoštije: Momjana u Istri, s obvezom da u njemu živim i ni pod koju ga cijenu ne prepustim Mlečanima. Ja Francisko od Pramperga, potomak slavne loze, pisanoj riječi povjeravam sjećanja na te dramatične dane. S nostalgijom pamtim kaštel praotaca koji se ustoličio na vratima Udina i uzdignuo nad neimaštinu i svirepost u vremenu ratova, premoći i smrti. Naše je geslo „Honor et virtus“ i ja sam mu uvijek bio vjeran. Dvorske spletke, kompromisi vlasti, strategije vlastele nisu mi bile svojstvene. Ja sam vojnik, uvijek sam se služio sabljom, oblačio pancir, uzdao se u odvažnost i poduku onoga koji me imenovao vitezom. Nikad nisam dogovarao predaju bez borbe! Nikad ishodio kompromis kako mačem ne bih vitlao! Neprijatelja u oči gledao i borio se ne mareći za posljedice svoga čina, uvijek imajući na umu prisegu položenu davnih dana. Dama moga srca čekala me na povratku s bojnog polja puna boli, pitajuć’ se hoće li me i ovoga puta ugledati uspravnog na konjskom sedlu ili pak položenog na zemljicu crnu prije nego li me ona zauvijek proguta. A ipak sam volio život, ljepotu svijeta, radost zore koja se budi ne mareći za ljudsku nevolju. Bića smo prezrena i prolazna, djeca civilizacije koju će vrijeme satrti u prah; život nam nudi samo gutljaj mladosti, jednu sezonu cvata i nade, da bi nas odmah potom gurnuo u ponor starosti, koja uvijek dođe prerano. I evo, već je započelo propadanje mojih ruku, udova, ovoga nekoć krepkoga i snažnoga tijela. Nije me neprijatelj sabljom zaustavio, nije, već mnogo jači i podmukliji protivnik. Tijelo ne sluša neumoljivi razum ili drhtaj strasti, ono se dan po dan predaje demonima smrti. U sinovoj mladosti gledam muškarca koji negda bijah, obećavajućeg, poput proljetne mjesečine, te osjećam nostalgiju za svime što je prošlo, a da nisam opazio. Što da čovjek čini u suton svoga života? Pitanje je koje mi odavno steže moždane za dugih i tmastih noći besanih. A ovdje sam, u tamnom i nepoznatom kaštelu, usred zelenih istarskih polja i oči mi se gube na neodređenom horizontu. Momjan okružuju obrađeni brežuljci, bujne šume, raštrkane kućice, nastanjene smjernim pukom. Svijet koji jedva prepoznajem, sudba koju ne bijah predvidio. Za vedrih dana pogled se gubi iza njiva i sela; vrluda u potrazi za nečim bliskim, da bi se zatim zaustavio na onom potezu jednakomjerne prodorne modrine: moru. Položeno između neba i zemlje, privlačno i otajno, duboko kao čovjekova duša. Tko može znati što mu je zadaća na svijetu kad zbivanja gaze svaki nacrt koji razum zacrta? Razmišljanja o jednoj sretnoj gospoštiji, koju bih mogao ostaviti potomcima, zajedno s dvorcima i posjedima koje su Prampergi postigli svojom nepopustljivošću. Ali događaji sve izvrnu, pomoći niotkuda te se čovjek vičan oružju sad priklanja kompromisu, kao što nikad nije, da spasi sebe i sina svoga razmetnoga, u jednom bezimenom kaštelu koji mu je povjeren. Danima već momjanski kaštel opkoljavaju trupe goričkoga grofa, bezobzirnog i ratobornog, plaćenika oholog i zlobnog koji svakome omrzne. Prijeti patrijarhovu feudu prokletinja germanskoga roda barbarskoga plemena, sa svojim svježim trupama ološa, unajmljenim od Kranjske do Caput Histriae, pokazujući svijetu nakaznu hrpu odrpanaca s malo mačeva i puno kosa koja prethodi konjici. Protivnik zna da je kaštelanski garnizon nedovoljan, i brojem i spremnošću, a da iz Akvileje nikakva pomoć neće na vrijeme stići da preokrene ishod. Stoga, svladati Momjan ne može biti veliki podvig za čovjeka kao što je on, jer Henrik, gorički grof, najbolje zna vojevati. Koristi se brojnim ljudstvom, sredstvima, vezama i podrškama kako bi osvojio zemlje koje redovito sravni ognjem i mačem. Kad njegove trupe vucibatina naiđu na otpor poraženih, ne ostavljaju mnogo za sobom na svom putu. Prijeki stvor bez skrupula, dakle, kojega se treba kloniti; istovremeno plemić koji se koristi lukavstvom i himbom da iznađe dogovor prije nego što pokrene svoje krvoloke. Nikad nisam podcijenio toga uobraženoga gospodičića koji se osjeća kraljem, nikad pao u napast da ga nazovem nesposobnim i zaslijepljenim presizanjem: vojnici se razumiju i kad među njima postoji duboki prezir, a samo Bog zna koliko ja prezirem Henrika Goričkog. Jučer mi je grof poslao poslanicu, nakon višednevnog muka kad su se protivničke strane više ogledavale provokacijama nego napadale. Na pergameni s grbom svoje plemićke loze oholi velikaš piše da bi kaštel, garnizon, prestrašeni puk po selima, a prvenstveno moje gospodstvo, želio poštedjeti strašnoga poraza, unaprijed izgubljene zlosretne bitke. Piše i da cijeni čast i poteze Pramperga koji su stoljećima predstavljali primjer vrlina i hrabrosti te da je spreman pregovarati kako bi obje obitelji zajedno živjele u miru. Potom, bez mnogo okolišanja, iznosi iznenađujuću ponudu: ruku svoje kćeri Elizabette nudi mome sinu Nicolòu, nasljedniku između ostalih i momjanskoga kaštela. Od nas očekuje ustupanje prava s njegove strane, a posredovanjem časti i položaja kćeri, na dvjesto akvilejskih maraka i drevni kaštel Rakalj blizu Raškog zaljeva. U drugim prilikama ovakav bih prijedlog držao uvredom, pozivom na borbu, ali sada, kad umor i kandže starosti rastaču čovjeka koji negda bijah, pribjegavam umjerenijim odlukama. Sin Nicolò, obožavano dijete svoje matere, plemeniti izdanak furlanskoga kraja, pokazao se nesposobnim voditi Momjan. Njegov nestalan način života, koji se sastoji od raskoši i bančenja, od žena i novaca koji teku potocima, plandovanja i turnira, teško se miri s grubom stvarnošću feudalnog kaštela čije uzde treba odlučno pritegnuti. Kad sam mu jučer rekao da će se morati oženiti mladom grofovom kćeri i da nema vremena za krzmanje, pregovore (svojevremeno su Goričani bez oklijevanja poskidali glave kaštelanima Pietrapelose), opsovao je kao prostak i ritnuo se kao ždrijebac kod vrućeg žigosanja. Potom je, pomislivši kakva bi nam sudbina bila da nas pregaze goričke trupe, prihvatio ponudu frkćući i proklinjući, prijeteći osvetom i smrću, ali iznad svega želeći da djeva bude dostojna njegova visokoga roda. Učini mi se očitim da će se Nicolò na dvoru goričkih grofova, razuzdanih plemića i bezobzirnih vlastelina zapravo osjećati dobro. Možda će budući naraštaji smatrati da je moj izbor bio spretno sklopljen posao i da dobro činim što ne prigovaram, no u sebi osjećam da idem protiv vrijednosti kojima sam oduvijek vjerovao. Pitanje je dana kad će nadmena Elisabetta ući u Momjan, u ulozi vjerenice, da upozna krepkoga Nicolòa. Kaštel će biti okićen vijencima svježeg cvijeća posvuda zataknutim, pa i na pokretnom mostu, spuštenom u znak pokornosti pred goričkim grofom; šareni će barjaci sa simbolima plemićkih obitelji vijoriti na kuli, a u dvorištu bijeli šatori primati goste, s obilatim banketima i potocima crnoga vina. A ja ću morati iskazati radost što u obitelj primam plemkinju punu zahtjeva, grleći je kao kćer; pokazati susretljivost prema Henriku i poniznost pred njegovom hordom barbara, a zatim sa svima njima nazdraviti skorome vjenčanju. Ova moja nesposobnost da ostanem vjeran vrlinama u koje sam jednom vjerovao možda je posljedica velike tmine koja se primiče, koja se munjevito i zlokobno baca na sijedu glavu vlastelina kakav bijah. Stoga mi ne preostaje doli šutjeti, jer neće dugo vrijeme proći i sjedinit ću se s vječnim principima, sa životom nakon smrti i samo će mi Bog moći suditi. Čujem strku stražara, spušta se most: Henrik pobjednički ulazi u kaštel, a ja ga moram dočekati kako se pristoji. Opraštam se od ovih spisa, uskoro i od kaštela; srce mi zbori da je najteža bitka sa samim sobom, i nema tih mačeva i pancira, strategija i kompromisa koji bi nas mogli obraniti od naših nemira.
S talijanskoga prevela Lorena Monica Kmet
