Libanonska pjesnikinja May Ziade smatra da su knjige jedino mjesto intimnog susreta dvoje potpunih stranaca na svijetu. Tako je bilo i sa mnom, kad sam prvi put sreo Šeherezadu u Tisuću i jednoj noći moga djetinjstva provedenog u osamljenosti. Da, bio sam predodređen na samoću još od malena, od vremena kad se više nisam igrao s figuricama vojnika niti sam kao ostali listao Playboy. Još otkad su me neobičnost, zanimljivost, različitost po antonomaziji primili u svoj zagrljaj, kao da su jedno tijelo nadnaravnog i nadzemaljskog bića. Zagrljaj iz kog se nikada neću moći ili htjeti izbaviti.
U životu sam pak slijedio razboritost: razum kojim me je podučio Kant, logos starih Grka, Voltaireovo prosvjetiteljstvo. Štoviše, s Voltaireom sam se poistovjetio, nadmeno se postavio na njegovu razinu i uvijek ga u svim svojim tekstovima citirao, u svojoj pompoznoj sveučilišnoj i književnoj karijeri, i bogatio sam se zahvaljujući njemu. Oduvijek sam bio dijete filozofskog doba, ukorijenjen u laičku i kritičku kulturu ne više teokratskog svijeta, bez vidljivih vjerskih konotacija i do kraja ateist, povrh toga i antiklerikalan. No uza sav moj laicizam i prosvjetiteljski um, proklamirani ateizam, prožet sam vjerskom kulturom. Cijele sam praznike provodio obilazeći crkve i samostane, mnogih dijelova svijeta; sakupljao ikone i pučke Bogorodice, proučio Toru, pročitao Kuran, istraživao Bibliju. Moj identitet prolazi i kroz kulturu simbola u kojima se ne prepoznajem, jasno iskazujući sva protuslovlja moga bića. I oduvijek sam, čitajući knjige, gledajući filmove, slušajući pjesme, diveći se slikama, sa zanosom otkrivajući neku skulpturu, oduvijek sam tražio nju, Šeherezadu. Tražio sam ju u pogledu žena koje sam imao ili koje sam samo želio; i sada ju tražim, u svima njima, u dvadesetogodišnjim studenticama na fakultetu – onima koje vise na svakoj mojoj izgovorenoj riječi, kao i u očima uznositih djevojaka koje me gledaju s reklamnih plakata. Tražim onu otmjenu ženu, punu žara, inteligentnu i lukavu, u stanju spasiti si život, uvjerivši maloga čovjeka – koji misli da je Bog – da ju ne žrtvuje, pričajući mu priče koje samo ona zna ispripovijedati. Šeherezada nije podložna, nije laki plijen. Zato je godinama slijedim. Više mi se puta dogodilo da se nađem pred njom; da ju spazim, ugledam, promatram, dodirnem na najintimnijem mjestu na svijetu, na stranicama neke knjige. Ali nikad ju nisam osvojio, nikad se u mene nije pouzdala. Šeherezada je čudno i neuhvatljivo biće, tvrdoglavo i primamljivo, a može biti i autodestruktivno. Može si dopustiti i da ubije sebe ili svoj odraz na svijetu kao što to čini Joumana Haddad koja ju je svojim rukama ugušila. Jer, kaže, netko je to morao napraviti, netko je trebao ubiti ideju o ženi koja si pripovijedanjem spašava život, ženi koja ne grebe i ne grize kako bi očuvala svoje dostojanstvo. A samo je to žena mogla napraviti: samo jedna druga Šeherezada može prekinuti s pripovijedanjem priča kako bi konačno stvorila svoju Priču.
No, jednog od ovih jutara probudio sam se kasnije nego inače, otvorio oči u sobi osvijetljenoj hladnim svjetlom televizijskog ekrana. Na plahte su padale izvrnute slike krvi i smrti, kalašnjikova i vriske, istrijebljenih novinarskih ekipa i osuđenih vinjeta, spaljenih ideala od kojih je ostao samo pepeo. Gdje si bila te noći, Šeherezado? Koju si priču pripovijedala? Kome si se predala a da nisi ni grebla ni grizla, bez pobune i ubijanja? Gdje je sada, Šeherezado, tvoja pripovijest? Zbunjen sam, razočaran, ljut, razjaren, očajan, sâm, opsjednut, podivljao. Umoran i zgađen vlastitom naivnošću, tolerancijom moje civilizacije, svjetovnim napretkom moje tek na riječima revolucionarne generacije, a zapravo zanijemjele i nemoćne pred prizorima nasilja i užasa. Osjećam se beskorisnim i malim dok promatram Voltairea na koljenima, vezanog, kojemu je odlučna ruka odrubila glavu, srednjovjekovnom metodom, u naprednoj tehnološkoj eri 2.0. Nisam on, Voltaire, nisam mu dostojan sljedbenik. Možda čak ni čovjek koji živi u svijetu ljudi. Samo oportunist kojemu su usta puna zvučnih pojmova i fraza, aristokrat uzaludnih maksima, isprazan analitičar suvremenosti koji ni na koji način ne doprinosi definiranju. Dok na sajmu za sto dolara prodaju Šeherezadu, njezinu djecu siluju, a njezinu civilizaciju uništavaju, ja nisam u stanju niti zauzeti stav o zaštiti moga svijeta, žrtvi i krvniku njegove vlastite propasti. Tako se potucam po gradovima Staroga kontinenta, od jedne do druge konferencije, od jedne do druge posvete na mojim cijenjenim knjigama od recikliranog papira i gotovo više nemam snage dignuti pogled, potražiti Šeherezadine oči. Jer se bojim da bih ih mogao sresti, bojim se da bih mogao biti prepoznat i viđen kakav doista jesam. Stoga legnem u krevet i upalim televiziju, evo ovako, opet puštam da me preplavi ovo hladno i izobličeno svjetlo, u hotelskoj sobi, svejedno kojoj.
Pogled, Njezin pogled! Šeherezada ga upire s ekrana, zagleda me svojim crnim očima. U uniformi, skupljene kose, s oružjem u ruci prolazi kroz ruševine Kobanija. Šeherezada pripovijeda svoju priču, priču koja me toliko plaši. Kaže da joj moram zahvaliti, kaže odlučno i bez kolebanja, s pustinjskog terena sačinjenog od ruševina, projektila i dima, s onih vrata prema Zapadu, koji ona, muslimanska žena, brani umjesto mene. Osjećam se ogoljenim, gotovo oguljenim od slojeva uvjerenja i izvjesnosti koje sam si tokom godina prišivao, kao da me ledena kupka otapajuće stvarnosti konačno sučeljava s mojom odgovornošću muškarca, odgovornošću ljudskoga bića. Sada znam, konačno sam razumio. Ubuduće ću pričati tvoju priču, Šeherezado, priču djevojke iz Kobanija koja je zgrabila oružje veliko i teško kao tisućljetno breme nepravde i ugnjetavanja. Kunem se onim crnim očima koje me neustrašivo i nepokolebljivo gledaju s ekrana. Cijelom ću svijetu ispričati kako je Voltaire sreo Šeherezadu, u jednom filmskom snimku, u nekoj bezimenoj hotelskoj sobi, u nekoj europskoj metropoli, svejedno kojoj, i ona ga je spasila, bez dvoumljenja, bez straha, bez pričanja priče.
S talijanskoga prevela Lorena Monica Kmet
