Naočale
Nekada nešto ipak dopre do nas
Kroz zavjesu.
Najčešće to ni ne primijetimo.
Samo jedna gesta
Koja nam otkrije
Neki sadržaj.
Ne voli nas.
Navala boli,
Ali prije nego što u tom,
Samo za nas velikom porazu
Stavimo lice u ruke
Da prikrijemo suze,
Ili krenemo glavom prema stolu,
Skinemo naočale.
Jer to bi bilo previše neugodno
I koliko god da boli
I koliko god se osjećali posebno
Skinemo naočale
Skrivene sobe
Živim u stanu s tajnom sobom.
Stara oronula drvena vrata skrivena iza odbačenih knjiga
I generacijskih slika.
Brave više nema, sada je umjesto nje samo rupa kroz koju prolazi
Lanac s lokotom.
Kod mene je ključ.
Unutra se nalazi dio toka rijeke Jordan
Preusmjeren kroz moj stan.
U kavezu je i Isus, njegov ključ je na istom tom kolutu.
Kada ga otključam
Oboje se kupamo u rijeci
Gnjurimo
I prskamo.
Ali meni je lakše
Jer nemam te rupe na rukama
Šalje mi poruku
U kojoj kaže kako
Sjedi na kauču s
Hlačama oko gležnjeva.
Kaže kako zamišlja da ju diram.
Kosa joj se s desne strane sve jače
Trese
Dok ulazi u sebe.
Želim te jahati kao da na kraju nije orgazam
Nego odgovor.
Kaže kako namjerno nije išla do kraja
Kako se sada sprema za van
I da ju ne zovem
Jer joj je prazna baterija.
Psi
Ševimo se na tvome kauču
I tražim ti ruku zabijenu u njegovu kožu.
To je naš znak da će uskoro biti gotovo
Kako trebamo brzo ugurati
Što više nježnosti u to malo vremena
Što nam ostaje.
Osjećam nešto vlažno,
Hrapavo
Kako mi prelazi preko lista.
Kako me počinje lizati.
Nemam izbora, udaram to nogom.
Tvoj me pas već mjesecima želi izgristi do kosti.
Spašavaju me samo njegovi zakržljali zubi,
Usprkos njegovoj nepokolebljivoj volji.
U noći se dižem
Podižem ga u razinu očiju i stišćem.
Njegovo grebanje po vratima sobe
Ne dopušta mi da zaspim.
Cvili
Dok kroz njegove oči
Gledam sve što se dogodilo na tom kauču.
