Plavo
Majčina pjesma
sljedeće su stvari u stanu plave:
zidovi dječje sobe
njezina dekica, poklon
njegove majke
vaza na kuhinjskom stolu
vršci prstiju
kada zatvorim oči
njezino lice plavo od plakanja
u mojim rukama
slučajno mi pada, slučajno
slučajno
plava je tišina nakon udara
plavo mi je umorno tijelo
otvaram oči plave od krivnje zbog –
plavo iz njezine sobe
zarazilo je ostatak stana
plavi su stropovi
zidovi
njegovo lice od grizodušja
sve je sada plavo ispod površine vode
čak i sunce koje grlim
blizu utrobe
Otkad sam rodila svoje drugo dijete, svaku se noć uspavljujem mislima o vlastitoj smrti. Zamišljam kako to radim u kadi kao stari Rimljani. To se nije događalo nakon što sam rodila prvo dijete, sina, ali jest nakon drugog djeteta, kćeri. Ne znam ima li spol veze s tim ili redoslijed. Mislim ipak redoslijed. I godine. Uostalom, nema to zapravo veze s kćerkinim rođenjem, koju volim više od svega na svijetu, nego jednostavno s mislima koje mi naviru, protiv moje volje, kada se želim odmoriti, zaspati, sanjati. Moja mi je kći, zapravo moja su mi djeca uopće sve na svijetu, ali ipak ponekad zamišljam svijet bez nje, bez njih. On je već stariji i navikla sam se na njega. Naviknut ću se i na nju. Zapravo, stvar nije uopće u mojoj djeci, već u mome mužu. Ne sviđa mi se to u što se pretvorio i ima dana kad ga jednostavno ne mogu ni pogledati. Nije to čovjek u kojeg sam se zaljubila niti je postao muškarac kakav sam zamišljala da će postati kad sam ga prvi put upoznala prije onoliko godina. No nisam ni ja žena kakva sam mislila da ću biti, tako da ne znam što to znači za naš brak. Ali mislim ipak da tu više nema spasa. Ni za koga. Nekad ne osjećam svoje lice kad ga dodirujem.
Doći će jednom dan kad će se svoditi računi, a ja znam da će prevagnuti na moju stranu, pravu stranu. Zagrlit ću svoju kćer Sanju, tako da zna da je volim, i neće tu biti nikakve sumnje. Često razmišljam o tom danu. Ponekad plačem u javnom prijevozu, a da ne primijetim, samo me prene vlaga na obrazu. Zato sad preferiram auto. Moja je ljubav prema njima neiscrpna i ja se nalazim na njezinu dnu. Sanja je konačno zaspala. Konačno je tišina i pokušavam dovršiti pjesmu koju sam započela. Sinula mi je ideja za nju dok sam je uspavljivala u njenoj sobi, mojoj bivšoj radnoj sobi. Ima pet godina i boji se mraka. Ofarbali smo sobu u svijetloplavu boju i dok se prevrtala u krevetu, nagnula sam se na prozor i uspoređivala boju neba i zidova. Josip će uskoro doći kući i dovesti malog iz škole. Ivan je dobio ime po mom ocu, ima trinaest godina i bojim se da je razlika u godinama prevelika. Ima dana kad ne mogu zaspati bez obzira na to koliko sam umorna. Danas je Sanja zaspala ranije nego inače i pokušavam dovršiti pjesmu. Mislim da više ne volim Josipa. Mislila sam da je to razlog zašto nekada ležim budna u krevetu, zašto ne mogu ustati dok Sanja plače zbog noćne more, zašto tupo zurim u zid dok je molim da jede ono što sam skuhala. Priznala sam si konačno da nisam sigurna u to. Mislim da sam samo umorna od ovoliko ljubavi. Došli su Josip i Ivan, rekla sam im da imaju ostatke ručka u pećnici. Josip mi kaže kako ga sutra ja moram pokupiti nakon škole. Ima vjeronauk u crkvi nakon nastave zbog priprema za krizmu. Ivan jede ostatke ručka i šturo odgovara na moja pitanja o tome kako mu je bilo u školi. Josip odlazi u našu sobu za kompjuter, a ubrzo i Ivan odlazi u svoju. Uskoro pada mrak i kad nakon nekog vremena provjerim sobe, vidim da su svi zaspali. Ja sam i dalje budna. Televizor je stišan, a na njemu se vrti neki film na Trećem programu. Čini mi se da je na francuskom, pa mi onda ton stvarno nije potreban. Usporedno s filmom pokušavam čitati roman koji sam nekoć davno zavoljela na faksu. Na televiziji se kći brine za staroga oca. Doživio je moždani udar, lice mu je izobličeno i paraliziran je. U jednoj se sceni usrao u krevet. Kći se brine za njega kao za svoje dijete, ali on je usprkos tome pri svakom posjetu sve grublji prema njoj. Dojmila me se, međutim, nježnost, makar bila sebična, s kojom ju je zamolio da mu pomogne organizirati vlastitu eutanaziju. Držao ju je za ruku kao što moja djeca drže mene. Djetinja bespomoćnost tog starca i njegovo ridanje u usranom krevetu podsjetilo me na Sanju. Nju još uvijek muče noćne more i zna se probuditi uplakana i upišana. Tada se šmrcajući dogega do našeg kreveta, gnjecavim koracima ostavlja otiske stopala po parketu mokre od znoja i pišake. Ja je tješim dok joj svlačim mokru odjeću, a kada prestane jecati, stavim je u kadu i odem skinuti plahte, osušiti i prevrnuti madrac. Provlačim prste kroz njenu mokru kosu dok sjedi u toploj vodi i govorim joj da će sve biti u redu, perilica pere posteljinu i pidžamu, udara ritam poljupcima u mokro čelo. Nakon što ponovno zaspi, operem i pod. Slično je bilo i s Ivanom, noćne more i mokrenje u krevet, ali čini mi se da je sve to brže prošlo. Pitam se hoće li se oni sjetiti toga kada dođe red na mene i hoću li ja biti gruba kao ovaj starac na televiziji. Više ne zamišljam Josipa u svojoj starosti. Odjednom primjećujem kako već predugo čitam jednu te istu stranicu romana. Pokušavam se sada sjetiti što tražim od ove knjige. Ne mogu. Uskoro odustajem i od romana i od filma te se nakratko zapitam kada sam se zadnji put uspjela usredotočiti na nešto što mi je nekada pružalo zadovoljstvo i potpuno se udubiti u to. Ne sjećam se. Stvari koje sam nekoć voljela više mi ne pružaju užitak, a ja se osjećam licemjerno kada me neka moja „zabrinuta” prijateljica upita što ja to još volim u životu, osim djece. Iako znam da to više nije istina, automatizmom nabrajam – književnost, film, pisanje, izlaske. Inzistiram na tome da je umjetnost još uvijek važna u mom životu, ali ne sjećam se kada sam zadnji put nešto vrijedno pročitala, pogledala, napisala… Ili otišla van, a da se ubrzo nisam željela što prije vratiti kući. To je samo kurtoazno čavrljanje koje ništa ne znači, tješim se, ali svaki put moj me odgovor podsjeti da zapravo više ne znam što reći o sebi. Ništa nije prihvatljiv odgovor. Shvaćam da sam se postupno tijekom godina izolirala od bivših prijateljica, kolegica, muža i pitam se je li razlog možda upravo nemogućnost da odgovorim na to jednostavno pitanje? Sigurna sam da oni misle, ako uopće i misle o meni, kako su razlog djeca, posao, život, ali istina je da je to počelo mnogo ranije. Oduvijek mi se činilo, još dok sam bila tinejdžerica, kako se svijet izvan mene polagano i neizbježno sužava kako bi prikladno uokvirio svijet u meni. Uostalom, kada sam se vratila s porodiljnog, dogovorila sam se sa šefom da većinu tjedna radim od kuće i tako je ostalo do danas. Pokojni mi je otac pomogao da dobijem posao u jednoj marketinškoj agenciji čiji je vlasnik bio njegov prijatelj. Dugo nisam mogla naći stalan posao u struci, pa sam se naposljetku zaposlila kao copywriter. Relativno je lagan posao, ali isprazan i trebao je biti privremeno rješenje da ne živimo s djetetom od jedne plaće. Međutim, tata je u međuvremenu umro, a ja sam i dalje tu. Dok sam se još nalazila s prijateljicama na kavama, kad bi me pitale za posao, rekla bih kako je u redu, da mi ne oduzima previše vremena i da je plaća solidna. Pretpostavljam kako mi je bilo neugodno priznati da, s obzirom na godine i kvalifikacije, i dalje radim za početničku plaću. Samo više nisam sigurna od čega mi on to ne oduzima previše vremena. Nisam na kraju napisala onu pjesmu, kažem sutra ću. Vadim mobitel i počinjem bezumno skrolati po mrežama kako bih zaustavila misli. Pred zoru sam se onesvijestila na kauču, mobitel mi je i dalje visio u ruci, videi su se sami nastavili vrtjeti. Ne znam koliko sam spavala, možda je to bilo samo nekoliko minuta, jer i danas se osjećam neispavano i umorno, kao da nikada i nisam zatvorila oči.
…
Josip je doveo Sanju iz vrtića, a ja se žurim pokupiti Ivana. Ivan ide u školu u drugom kvartu jer u našoj nije bilo mjesta, a pripreme za krizmu odvijaju se u tamošnjoj crkvi jednom tjedno, sat vremena nakon što im završi nastava. On bi to vrijeme trebao provesti kod prijatelja u stanu i zajedno s njim otići na vjeronauk. No danas me nazvala njegova vjeroučiteljica i rekla kako on ne samo da ne dolazi na sate nego nije ni predao roditeljsku suglasnost za krizmu. Zahvalila sam joj na informaciji dok sam stiskala mobitel u ruci. Na brzinu sam se obukla i izletjela iz stana. Kada sam otvorila vrata, zapuhnuo me miris mokraće na stubištu. Odmah sam iracionalno pomislila na Sanju i na to koliko vode može stati u tako mali mjehur. Ali čim sam zatvorila vrata za sobom, uočila sam na njima vodene mrlje koje su se slijevale prema plastičnom otiraču za cipele. Netko nam je zapišao vrata, procijedim i zatim u sebi opsujem. Tenisice su mi gacale po žutoj lokvi. Slutim što se dogodilo, ali nemam sad vremena razgovarati s Josipom, žurim Ivanu i osjećam bijes koji raste u meni. Sin me čeka ispred crkve i ulazi u auto bez riječi. Vozimo se neko vrijeme u tišini. Naposljetku pitam:
„I, kako je bilo na vjeronauku?”
„Dobro.”
„Samo dobro?”
„Da. Ništa posebno.”
„Što ste učili?”
„O Isusu.”
„Pa dobro, ali što?”
„Pa ništa, ono kako je umro za naše grijehe i to.”
„Jesi bio kod Dominika?”
„Da”, promrmlja i zatim se nastavljamo voziti u tišini sve dok nismo ušli u naš kvart.
„Zašto mi lažeš?”
„Ne lažem.”
„Lažeš i lažeš mi već mjesecima, otkad je počela školska godina!”
„Ne lažem!”
Skrećem pogled s ceste i gledam ga ravno u oči. Dok mu gledam lice, oči mu se šire i vidim pred sobom uplašenog Josipa i naša zapišana vrata. Na tren mi je žao što sam mu dala ime mog oca, čini mi se kao da nema ništa moje, vidim samo Josipa i lokve od urina na otiraču. Naglo stišćem kočnicu, naša tijela polete prema naprijed, pojasevi su se zakočili i mi smo sinkronizirano udarili leđima od sjedište kao da smo upravo zajedno skočili s mosta u duboko more. Stali smo nasred ceste kojom se ulazi u naš kvart. Nema drugih auta.
„Dosta, Ivane! Nazvala me tvoja vjeroučiteljica i rekla da nisi predao suglasnost za krizmu, a bez toga ni ne možeš na sate! Di se ti skitaš ta dva sata svaki tjedan? Što radiš?”
„Ništa ne radim, mama. Kod Dominika sam dok ne ode na vjeronauk, a onda sat vremena zujim po kvartu ili pojedem kebab kod škole.”
Iako stojimo na mjestu, nastavljam čvrsto držati volan. Naslanjam glavu na vrh upravljača i gledam kako su mi članci pobijeljeli od stiskanja.
„Ivane, nemoj mi lagati. To je najgore što mi možeš napraviti, to je najgore što majci možeš napraviti. Ja ću uvijek biti iskrena s tobom, sine, vjeruj mi, ja ću jedina biti iskrena s tobom. Zapamti to! I kad ti drugi lažu, kada ti rade iza leđa, izdaju te i povrijede, kad ti se to dogodi, a dogodit će se, sine, sjeti se što ti je majka rekla. Ja ću ti jedina govoriti istinu zato što te volim. Kad mi tako lažeš, mjesecima, u oči, slamaš mi srce. Zabio si mi nož u leđa!” počela sam plakati u volan dok su riječi samo curile iz mene kao bljuvotina niz obraz onesviještenog alkoholičara. Na trenutak nisam bila sigurna sanjam li, od umora mi je svijet počeo titrati pred očima, sve se činilo usporenije. Ivan me prestrašeno gledao.
„Mama, molim te, oprosti…”
Odvezli smo se kući bez riječi. Kada smo došli na naš kat, vrata su bila oribana, a otirača nije bilo. Smrad mokraće jedva se osjetio u hodniku, ali ako bih se koncentrirala, mogla bih ga nanjušiti.
…
Josip i Sanja igraju se u dnevnom boravku. Ivan odlazi u sobu, zna da ću uskoro sve ispričati ocu.
„Josipe, dođi malo, moramo razgovarati.”
„Što je bilo?” upali Sanji crtić na mobitelu i ona se u trenu hipnotizira.
Odlazim se presvući u spavaću i on dolazi za mnom. Već dugo ne spavam u ovoj sobi, koristim je samo kao ormar.
„Ivan mi je… nam je lagao da ide na pripreme za krizmu. Javila mi je danas njegova vjeroučiteljica i on mi je priznao u autu da nikada nije ni predao suglasnost koju sam potpisala. Možda neće moći ni pristupiti tome, ali sutra idem na razgovor vjeroučiteljici i svećeniku.” Čujem zvuk perilice i pomislim kako nije valjda stavio cijeli otirač da se tako opere.
„Pa dobro, ako ne želi, neka ne ide.”
„Josipe, nije tako jednostavno. Koja je onda bila poanta tog odlaženja osam godina na vjeronauk? On je htio ići na njega u prvom razredu, ne može sada biti jedini koji se neće krizmati.”
„Imao je tada sedam godina, što on zna. Ako ne želi, neka ne ide.”
Duboko udahnem. Sjedim na krevetu i gledam ga kako se nalaktio na dovratak. Ima trodnevnu bradu i sada već pomalo upale i ispijene oči. Nekada sam mislila da je prelijep.
„Molim te, nemoj filozofirat, nego me samo podupri. Barem jednom budi uz mene bez propitkivanja. Ovo je bitno, neću da bude jedini u razredu koji ne ide.”
„Odnosno, tebi je bitno.”
„Da, meni je bitno, a budući da je on dijete i nema pojma ni o čemu, kao što si maloprije rekao, onda je i njemu bitno. Kad ode u srednju, može upisati etiku i više nikada ne otići u crkvu, jebe mi se, ali ovo sada mora obaviti, posebno nakon što su u školi saznali da ja nemam pojma da on uopće ne odlazi na to. Da si ti pravi otac, razgovarao bi s njim, rekao mu da se ne može ovako ponašati, lagati ljudima, lagati svojim roditeljima.”
„Želiš reći da nisam dobar otac zato što ga ne prisiljavam na te pizdarije?”
„Želim reći da te boli kurac i da ti nije stalo. Sve si prljave poslove ostavio meni, pranje, kuhanje, hranjenje, čišćenje, a ti onda samo doletiš i zabavljaš ih.”
„Lorena, znaš da to nije istina. Odlazim s posla ranije da ih pokupim iz škole i vrtića, Ivana vozim na treninge, a da nema mene, Sanja bi cijeli dan visila na mobitelu jer je ti ignoriraš. Tko je malu svaki dan vozio u bolnicu kad je bila bolesna i nisu znali što joj je? Ja. Tko zapravo razgovara s našom djecom i druži se s njima? Ja. Tebe se boje, uopće ne pričaš s njima.”
„Samo sam umorna.”
„Stalno si umorna.”
„Zašto su nam hodnik i vrata bili zapišani?”
„Ma pusti, riješeno je.”
„Ne laži mi, Josipe.”
„Živković s kata ispod.”
„Pretpostavila sam, ali zašto? Dosad se samo derao u hodniku i u svom stanu na svoju ženu. Zašto odjednom naša vrata?”
„Jel bitno? Očito je luđak, policija je više puta dolazila ovamo zbog njega.”
„Očito je bitno.”
„A ništa, neki dan smo se Ivan i ja vozili liftom s njim. Frajer je zaudarao i baljezgao neke pizdarije, pjevušio nešto. Odjednom je počeo pričati kako je sve otišlo u kurac, nešto o tome kako ova država nije ono za što se on borio, da su sad na vlasti pičkice, komunjare i opet četnici. Njegove standardne pijane pizdarije iz hodnika.”
„I?”
„Pa, ništa, sve dok me nije primio za ruku. Sjećam se kako sam instinktivno Ivana u tom trenutku primio za rame i povukao iza svojih leđa.”
„I, što ti je rekao?”
„Pola toga nisam shvatio, ali povukao me je prema sebi i rekao: Znaš, nikad nisam bio sretniji nego kad sam klao Srbende devedesetih, i počeo se smijat ko debil u liftu.”
„To se sve odvilo pred malim?”
„Da.”
„Što si ti onda napravio?”
„A, tu sam malo zajebao, rekao sam da to nije za hvalit se, nego za DORH. On me tad pogledao kao da sam mu pljusku zavalio. Prije nego je izašao iz lifta, rekao mi je kako je već odležao zbog četnika kao što sam ja i da mu nije problem opet. Mislim, luđak.”
„Što je Ivan rekao nakon toga?”
„Ivan? Ništa, pitao me šta je DORH. Rekao sam mu da ti ni ne govori za ovo jer sam znao da će te uzrujati.”
„Jesi ti normalan? Evo ko ga uči da laže. I šta, pustio si tog luđaka da ti tako prijeti pred sinom, i nakon toga ništa nisi poduzeo? Zašto nisi bar nazvao policiju? Znam, kao i uvijek, misliš da će se riješiti samo od sebe. Ne daj Bože da ti nešto poduzmeš, preuzmeš stvar u svoje ruke.”
Josip je šutio, iznenađen silinom moje reakcije, ali ja se nisam mogla zaustaviti.
„I šta ćemo sad kad ti je zapišao vrata? Ili je i to još jedna stvar koju misliš prepustiti meni?”
„Lorena, jesi ti jebeno normalna? Tip je u najmanju ruku agresivni alkos, i sama znaš koliko je često murja dolazilatu zbog njega, a vrlo vjerojatno je i ubojica. Nema smisla ulazit u sukobe s njim. Ionako ne možemo dokazat da je on zapišao vrata, a ako još nešto napravi, nazvat ću policiju. Šta još oćeš, jebote?”
„Znam koliko ga je puta policija odvodila odavde i znam da se svaki put vraćao. Ovo ti neće stat dok mu ne pokažeš da ne može tebe i tvoju obitelj maltretirat. Moj stari ne bi trpio ovakva sranja.”
„Opet ti s tim, stvarno nisi normalna. Oprosti što nisam kao tvoj tatica. Mislim, ja ne znam što očekuješ od mene, tip je lud.”
„Očito nisam normalna jer očekujem da jednom u životu ne budeš pička.”
„Lorena, oboje znamo da zapravo nije bitno što sam napravio, ti bi bila jednako nezadovoljna sa mnom i da sam reagirao posve drukčije. Da sam se izderao na njega, udario ga, mi bismo sad vodili vrlo sličan razgovor.”
Josip šuti i gleda me. Uskoro izlazi iz sobe i zatim čujem kako škripe ulazna vrata. Koraci mu odzvanjaju hodnikom zgrade dok odlazi. Ja i daljem sjedim na krevetu i preplavljuje me umor. Osjećam se prazno i nadam se da ću noćas konačno moći zaspati.
Čula sam ga kad se vratio kući poslije ponoći. Ležala sam na kauču, a on je samo prošao pored mene na prstima. Nekoć bih ga možda i pitala gdje je bio, s kim, ali osjećam kako to više nema smisla. Otpuzao je u kupaonicu, otuširao se i otišao u krevet bez riječi. Neki je novi film na televiziji, knjiga je na istoj stranici kao i sinoć. Možda ću noćas napisati onu pjesmu, ali sad se već slabije sjećam motiva, osjećaja. Čujem škripanje kreveta pod Josipovim tijelom. Sjetim se odjednom kako sam se nekoć davno, još prije djece, probudila vrišteći pored njega u krevetu. Sanjala sam kako bježim ulicom dok mi netko zabija noževe u leđa. Kad god bih se okrenula, nikoga ne bi bilo, ali svaki put kad bih nastavila trčati, osjetila bih još jedan nož kako mi se zabija između lopatica. Osjećala sam krv kako mi se cijedi niz kralježnicu. Bilo ih je toliko u jednom trenutku da mi je bilo teško trčati jer me njihova težina usporavala i morala sam se truditi da me ne prevrnu na leđa kao težak ruksak. Nisam više mogla trčati, stala sam i osjećala kako se približavaju. Probudila sam se u tom trenutku uplakana i on se odmah pridigao pored mene. Upalio je lampu, a ja sam se tresla govoreći kako mi noževi vire iz leđa. Oni me žele ubiti, ponavljala sam opet i opet, zabijaju mi noževe u leđa. Molila sam ga da ih izvadi, da me još uvijek boli, zašto mi ovo rade, tko su oni? Kad sam ga pogledala u lice, vidjela sam ga prvi put iskreno uplašenog. Zagrlio me je i ja sam se grčevito držala za njega kroz noć. Sada se više ni ne sjećam kada sam zadnji put sanjala. Vadim mobitel i kažem sutra ću napisati onu pjesmu. Zaklopila sam oči pred zoru, opet nisam spavala.
…
Danas moram u ured, Josip petkom kasnije odlazi na posao. Na izlazu iz stana dočekalo me na vratima crvenim markerom ispisano „KOMUNJARE!”. Zovem Josipa da mu pokažem današnji susjedov poklon.
„I opet ćeš samo pustit?”
„Šta hoćeš da napravim? Mogu nazvat policiju, ali ništa neće napraviti, on će samo poreći da ima veze s tim. Pusti, možda prođe samo od sebe.”
„Ja jebeno ne vjerujem koja si ti kukavica.”
„Odjebi, Lorena. Odi na posao.” Zalupio je vrata.
Čekam lift, ali se na kraju odlučujem za stubište. Prolazim pored njegovog kata. Stanem. Dolazim mu pred vrata. Ne znam što ću napraviti ili reći, ali prije ijedne misli ruka mi nalegne na zvono.
„Koji kurac?” čujem promukao glas iz stana i sporo, teško geganje do vrata. Debeli muškarac u potkošulji i boksericama stoji preda mnom. Oči su mi u razini njegovih dlakavih, prosijedih prsa.
„Slušajte,” zašto govorim vi, pomislim, „ako napravite još jednom ovakvo sranje ili vas vidim blizu moje obitelji, zvat ću policiju, jel vam jasno? A ako oni ništa ne naprave, naći ću ljude koji hoće.”
„Ne znam o čemu govorite, ali recite mužu da moramo porazgovarati. Ne može me zauvijek izbjegavati”, nasmijao se i zatvorio vrata.Josip je opet kasno došao kući. I opet se tiho provukao pored mene na kauču. Ali pola sata poslije počela je dernjava ispod prozora. Ovaj put ustajem s kauča i odlazim u sobu. Moramo razgovarati, kažem. Netko zavija ispred zgrade. Umoran sam, Lorena, sutra. Rekla sam mu kako sam Živkoviću zaprijetila policijom. Urlikanje s ceste postaje sve glasnije. Sjela sam pored njega na krevet, ali ne dodirujemo se. Pada mi na pamet da ga primim za ruku, da mu kažem da će sve biti u redu i da ćemo preživjeti. Da ga utješim kao što je on mene nakon mojih noćnih mora. Ali nemam snage više, preumorna sam. Kažem mu kako sam konačno nakon dugo vremena napisala pjesmu. On šuti, a susjed se ispred zgrade dere sve jače. Probudit će djecu, Josipe. On ustaje s kreveta bez riječi. Ležim, glava mi je na jastuku i promatram ga kako se ponovno oblači. Čujem ga kako odlazi, kako se pali svjetlo u hodniku zgrade. Stišalo se odjednom sve izvana, osluškujem brujanje žarulja i Josipovih koraka dok se spušta niz stepenice. Osjećam san koji napokon dolazi. Sklapam oči. Čujem ih kako se svađaju na cesti, ali ja više ne mogu ustati. Pucanj odjekuje ulicom, a ja napokon tonem u san.
Goran Glamuzina; “Tihe kuće”, Naklada Ljevak, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Ljevak
