PO BUDUĆIMA
iscrpljeni u vječitoj želji da uslijedimo
ne znamo koliko će trajati naše vrijeme
i hoće li ga biti
po budućima mjerit će se prijašnji svijet
i tek ćemo tada znati
ne znati
naravno
kakvo nam je bilo pismo
i jesu li nas razumjeli
kad budemo ničiji
znat ćemo
ne znati
naravno
MALO
malo je onih koji
i ne treba ih biti više
malo je i
zato ih cijenim
kad se izliju po cesti
u neplanirano vrijeme
propuštenih autobusa
ili u velikim prostorima
zakašnjelih početaka predstava
malo je
ali nadraste to malo
u trenutku
postane široko
kao
DJECA ZIMI
Lijepo je imati djecu
i znati da ovo je jedan dan
a drugi će dan biti dva,
da moraju se nekad i obuć čarapama,
a to je pogotovo sada –
zimi.
