Milanska katedrala (Appassionato)
Milanska katedrala, Duomo di Milano, Santa Maria Nascente...
samo su šapati što izranjaju iz grandiozne tišine mermera
i tornjeva zapadnog pročelja.
Pred njima stoji slijepi čovjek u crnom odijelu, i naleti vjetra,
onako ovlaš, podižu sijede pramenove njegove kose
slične kovrdžama posljednjih anđela milosrđa
i benevolencije. Poluzatvorenih očiju,
taj slijepi čovjek pjeva o vremenu
pustošenja, ratova i smrti.
On pjeva o vremenu kada je haos pušten iz Pandorine kutije.
Kada su Ljubav i Nada umrle, ali možda samo da bi mogle
biti još jednom preporođene u tajanstvu onog mirisa kiše
što pada po bezvremenosti njenih kupola... kupola
katedrale čije veličanstveno lice će uvijek biti
okrenuto prema Suncu. Bez obzira na oluju.
Čovjek u crnom odijelu nastavlja da pjeva o utihnuću nade,
njegove poluzatvorene slijepe oči traže fragmente svjetlosti,
dok mu se iznad glave uzdižu moćna porta maggiore,
ogromna bronzana vrata sa prikazima iz života
Madonne. Prikazima svijetlim i tamnim,
ali i obavijenim tajnom, kao ona scena
majke, djeteta i anđela što ih čuva,
negdje na skrivenom mjestu,
među stijenama.
U čemu Leonardo prepozna onu najdublju od svih tajni...
Tajnu neuništive i bezuslovne ljubavi.
Ljubavi majke prema djetetu.
Ljubavi majke čovječanstva
prema svojoj poniženoj djeci.
I dok katedrala izranja iz kiše kao ogromna i bezvremena
Majka uklesana u kamenu, figura slijepog čovjeka
postaje sve manja, a njegova pjesma – beskrajna
ljudska pjesma o poteškoćama i pustošenjima –
polako se raspršava kroz svježinu vjetra promjene...
A jedan široki sunčev zrak počinje se spuštati
na njeno kameno lice izbrazdano
težinom stoljećâ.
