The deep of winter came; What time the secret child, Descended thro’ the orient gates of the eternal day: War ceas’d, & all the troops like shadows fled to their abodes. William Blake, Europe a Prophecy
Kroz tihu dubinu pomrčina starijih od vremena otvorit će se krug: iz njega, Demijurg ili Urizen, spušta svoju ruku prema tami što uskoro postat će Svemir, i zvijezde, i planete, i zemlja, i nebo, i okean, i prostranstva, i Svijet. I sve bi bilo okruženo tamom, u tom tihom i bezvremenom trenutku, da Najstariji sa sobom ne donosi svjetlost stvaranja. Ona titra oko njega u plamenom krugu, šireći svoje svjetlosne zrake po kompasu kojim drevni Arhitekta uzima mjeru za prva prostranstva materijalnog Univerzuma… što bit će začeta kao izraz one najdublje od svih samoća.
Madame Sesostriste posmatrala je to mistično djelo Williama Blakea obješeno na zidu jedne manje sobe u zapadnom krilu kuće, sobe koja je gledala na vrt opasan zidinama prošaranim bršljenom. Ispod Blakeovog The Ancient of Days nalazila se lakirana crna komoda, a na njoj, Carjatova fotografija „Princa svih prokletih pjesnika“: Arthura Rimbauda. Rimbaud prikazan nakon dolaska u Pariz, sa onim plavim očima upućenim neslućenim daljinama duha, i onom prenaglašenom bradom mladog seljaka iz Charlevillea što je njegovom licu pružalo još dublje draži paradoksa. Kažu da je tada imao tek sedamnaest godina. Dovoljno da se započnu putevi od zemaljskog pakla do visina božanskog ekstasisa, a onda, onaj strašni i neizbježni pad mladog pjesnika u prljavo blato zemlje, u život „puste prosječnosti“, kako je kasnije sam napisao… Ali ovdje, njegova fotografija bila je postavljena tačno ispod prikaza otvorenog šestara kojim je Urizen uzimao mjeru za prve dijelove svega što će biti stvoreno… „Jer zašto bi jedan Rimbaud bio manja misterija od tog cjelokupnog univerzuma, zašto bi bio manje neprohodan i suštinski nedokučiv, kao čuvar ključa, kao Bakljonoša? Kada ponori što su treperili između njegovog duha i svega što je stvoreno iznad, ispod i svuda oko njega božanskom rukom Demijurga, jesu samo mogući mostovi od tajne bića prema ljubavi Apsoluta.“
Madame se tada prisjeti mladog čovjeka po imenu Leon. Pošto su to bile njegove riječi. Leon je tu uramljenu fotografiju postavio jednog proljeća upravo na ovo mjesto, na ovu komodu, tačno ispod otvorenog šestara Demijurga sa Blakeovog vizionarskog prikaza. Fotografija je tu stajala već nekoliko godina. Madame je voljela Leona. Dolazio bi kod nje jednom godišnje kada bi ga putevi doveli u Pariz. Tada bi mu ona pripremila ležaj u maloj sobi gdje bi on prvo satima spavao, umoran nakon nekog od putovanja u daleke predjele. Zatim bi se pridružio Madame, uvijek plemenit, spreman da joj pomogne u kućnim poslovima ili uređivanju bašte, uvijek pun razumijevanja i ljubavi… bio je nešto poput sina kojeg nikada nije imala. Leon je imao nomadsku iskru u sebi, a imao je i dara za umjetnosti, bio je jedan od onih ljudi koji su život posvetili traganju za Znanjem. Sesostriste nije bila fascinirana samo tom njegovom glađu za znanjem, jer taj mladi čovjek je u svome srcu nosio još nešto mnogo teže… i ona je to osjećala. Pošto je još kao dječak svjedočio pokušaju uništenja svoje zemlje u jednom krvavom ratu na kraju tog stoljeća, njegov nomadski život započeo je rano i on se našao na putovanju kroz izbjegličke kampove i mnoge strane gradove. Tada je naučio kako se kaže riječ réfugié na mnogim jezicima.
Uspomene na haos rata, granatiranje, smrt njegovih bližnjih, smrt mnoge djece koja su stradala kao žrtve agresije na njegovu zemlju, ruševine i plamen rodnog grada, progonile su dječaka kao duhovi prošlosti, pa tako nikada nije mogao dugo ostati na jednom mjestu… čak ni mnogo kasnije, kada je odrastao. Leon je morao nastaviti da se kreće, uvijek, putujući što dalje, tražeći nešto. Kod Madame bi se pojavljivao uglavnom na proljeće, donoseći lijepo izrezbarene predmete iz dalekih dijelova svijeta, raskošno ukoričene knjige na sanskritu, starogrčkom, aramejskom i drugim mrtvim jezicima, skupocjene svilene tkanine sa rasplamsanim ornamentima islamske umjetnosti, prozračne crteže kršćanskih anđela i hinduističkih deva, dragocjene pergamente sa nasmijanim Krišnom i senzualnom Parvati, vrećice sa egzotičnim istočnjačkim začinima od čijih pomiješanih mirisa bi kuća poprimala sveprožimajuću atmosferu Orijenta. Kao i špilove tarot karata kupljene na skrivenim malenim pijacama u Kairu, Sidonu ili Mosulu, koje bi Madame sa pažnjom otvarala i proučavala na svom stolu u tihim pariškim večerima. Ali ono što je posebno očekivala od Leona sa tih putovanja, bili su njegovi zapisi o tim dalekim mjestima tajanstvene svjetlosti, ponekad ispisani patrljkom olovke na komadiću papira, drugi put perom na nekom pergamentu, a često i u unutrašnjosti malog rokovnika. Kao završene proze, refleksije ili pjesme ispunjene sa hiljadu malenih fragmenata rasplamsanih svjetova koji su se pred njim otvarali pod zvjezdanim nebom tih prastarih gradova… Pjesme koje su bile složenije završavao bi nakon povratka sa svojih putovanja, tu u njenoj kući, u toj romantičnoj maloj sobi što je gledala na vrt opasan zidom sa bršljenom. Madame bi znala ući u sobu i zateći ga kako sjedi za pisaćim stolom i piše kao omađijan, kao utonuo u čudesni trans, dok bi svjetlosne zrake ulazile kroz prozor i među hiljadama treperavih čestica prašine obasjavale ruku Urizena koji će uskoro stvoriti Svemir. A ispod njega, tajanstveni lik Rimbauda što je gledao negdje prema nedokučivim prostranstvima materije i duha… možda tražeći skrivene procjepe njihovog prožimanja.
Tokom njihovih večernjih seansi uz neki mirisni čaj, nakon dugih i lijepih partija šaha kojim su Madame i Leon oduvijek bili opčinjeni… mladi muškarac bi otvorio rokovnik i počeo joj čitati svoje pjesme, putovanja od zrnca pijeska do rasplamsanih okeana vječnosti. Sesostriste je bila njegova „idealna čitateljka“ – što Leon tada još uvijek nije mogao znati – jer ono što je on mogao samo naslutiti snagom svoje pjesničke intuicije, ono što je on upijao svojim „očima smrtnika“, a kasnije transponovao u plamenu poeziju svoga duha, to je bila ona tajanstvena građa koju je ona već dugo živjela i strastveno proučavala kroz kišu prohujalih stoljeća. Kao čuvar, besmrtnik i kolekcionar koji je bila po svom božanskom usudu, ona je u svemu pročitanom mogla vidjeti fragmente skrivenih dubina vremena… budućeg i prošlog. Madame je znala opipati puls onih velikih sudbina, meandrovite i često tragične putanje koje su u svojim životima imali Dante Gabriel Rossetti, Byron, Shelley, Emily Brontë, Virginia Woolf ili Emily Dickinson, kao uostalom i drugi tragači za svetim plamenom pjesničke riječi koji je nastavio gorjeti čak i u najdubljim tamama… kroz stoljeća. Samim tim, samo je prastaro biće poput nje moglo suštinski vidjeti taj kaleidoskopski protok zvjezdanih putovanja koja su poput plime rasla u Leonovom biću i izlazila na površinu njegove svijesti dok je pisao svoje pjesme, svoje pjesme što su padale poput plamtećih kometa u tami noćne pustinje, a ponekad samo šumorile kao ona melanholična kiša stoljeća.
Madame Sesostriste tada uhvati nostalgija… Leona nije bilo već dugo, a ona čak ni preko svojih okultnih posrednika nije mogla saznati ništa o mjestima na kojima se nalazio. Čak su i stare tarot karte šutjele na spomen njegovog imena. Kada su se zadnji put opraštali, on je obećao da će ponovo doći da je posjeti, kao i uvijek, ali otada je prošlo već nekoliko godina. Poklonio joj je tada jednu malu bilježnicu ukoričenu u tamnu kožu punog zrna, a u njoj je bilo nekoliko pjesama napisanih dok je putovao tragom svojih učitelja i velikih duhovnih nomada svjetlosti.
Među tim pjesmama nalazila se i jedna duga zvjezdana poema posvećena trojici upravo takvih putnika… putnika kroz Vrijeme. Ona tada otvori bilježnicu i na prvoj stranici pred njom se ukazaše:
„Nomadi svjetlosnih plima“.
Kratka priča izdvojena iz rukopisa Minotaurova samoća, 2024.
