iz zbirke abeceda (1981)
ljubav postoji, ljubav postoji
tako zaboravno tvoja ruka kao mladunče spušta se
u moju, i smrti se nemoguće sjetiti,
nemoguće se sjetiti kako se jedan neizgubiv
život, tako lako poput ljigave kretnje
preko ljuljuškave trave, ljutih ptica i svega,
gubi, nestaje, nemoguće se sjetiti da
tu i tamo postoje stada otuđenih
ljudi, domaće životinje i dobri psi nestaju;
paradajzi, masline nestaju, tamnopute
žene, koje ih beru, venu, nestaju,
dok se zemlja praši od muke, prah
latica i lišća i ljupkih pupoljaka grma kapara
nikad neće biti sakupljen, nasoljen
i pojeden; ali prije nego nestanu, prije nego
nestanemo, jedne večeri sjedeći za stolom s
malo kruha, par riba još neugnjilim i vodom
vješto pretvorenom u vodu, jedna
od hiljadu povijesno ratnih staza odjednom
popriječi sobu, ti ustaneš, granice,
granice postoje, svugdje, gradovi
govor, a tvoje skrovište se ne bliži,
gledaj, mjesec previše svijetli a Velika kola
voze unatrag prazna kao što su i došla; mrtvi
hoće da ih se nosi, bolesni hoće da ih se nosi, slomljeni
blijedi vojnici nalik Narcisu hoće
da ih se nosi, ti čudno lutaš
naokolo, i jedino kad oni umru, ti zastaneš
u bašti ljiljana pored koje niko stoljećima
prošao nije, doslušaš put do presahlog
vrela, negdje kod Ljubljane možda, i dok
mišliš na riječi kao što su ljekar, ljudožderstvo
i na neuspiješni rod voća ljubavi
odguliš malo kore s drveta i pojedeš je
*
negdje se odjednom rodiš
u nekoj bezličnoj kući; kad
vrisneš, zidovi popuste a
bašta, u kojoj nestaneš,
se presijava glatka od puževa; kupaš se
jednopotezno kao ptica, i kad je zemlja
pojedena i rabarbare po prvi put
venu, ljeto popusti i
grad, u kojem nestaneš, je
spor i crn; hodaš niz
ulice, ponašaš se kao drugi, što
bez riječi, u prolazu na mjesto
ćušnu malo zida; kad je ruta
uvježbana i dugotrajna, kuće
popuste, a visoravan se širi
nedostupna i svemoguća i skoro
nevidljiva; negdje se drvo
divlje kajsije na tren smiri i
procvijeta, ali jedino sa veoma
tankim velom oko raširenih grana,
prije nego opet nastavi dalje
*
fragment jednog proljeća, veče
one vrste gdje se ceste gotovo
gube u plavetnilu, dok se niko
ne miče; prašina ceste podsjeća
na prašinu ceste tamo gdje većina
biva strijeljana dok tišina kotrlja
kamenje i ništa se ne događa
negdje padne nešto što niko
dotaknuo nije s jedne police,
možda dok moja baka stoji
onako kako je uvijek stajala u svojoj
kuhinji i kuhala kompot od kajsija;
ja znam da nje više nema, ali miris
je tako jak, da tijelo koje ga
osjeti i samo postaje voćka; i dok
se voće vješa na obližnje
grane, možda breze s
resama a ne kajsije,
pucanj se začuje unaprijed, prije
nego malo kasnije i zvuči poput
vrata bez kuće što još uvijek otvorena stoje
*
hidrogenska bomba postoji
molitva da se umre
kako se obično umire
jednoga dana pod običnim
nebom, pa znao ti
da ti je umrijeti ili
ništa ne znao, jednog dana
kad možda kao i obično
zaboraviš da ti je umrijeti,
jednog malko vjetrovitog dana u
novembru možda, dok
stojiš u kuhinji
i samo što nisi
osjetio kako lijepo
na zemlju
miriše krompir, i samo što
nisi stavio poklopac
i upitao se jesi li
dodao soli,
prije nego si stavio poklopac,
i samo što se nisi na
tren, dok se malko pare
migolji pod poklopcem,
sjetio svog života kakav
je bio i uvijek
jeste, dok se krompir
kuha a život, za kog
uvijek kažeš da ide
dalje, zaista ide
dalje; jedna molitva, jedna
obična molitva, jednog
običnog dana, o tome
da se život nastavi
sasvim obično
bez da se ikad
ijedna od svih
onih groznih proba,
koje je radna grupa
Teller izvela
na Eniwetok-atolu,
gdje su talasi
Tihog okeana divljali od
bijesa, ili ijedna
od svih onih proba
koje je radna grupa
Saharov izvela
na Novajoj Zemlji,
gdje su talasi Arktičkog okeana
divljali od bijesa,
bez da se
te probe ili
uz njih britanske,
francuske ili kineske
ikad stvarno ostvare
ovdje gdje
još uvijek živimo u
stvarno stvarnome
svijetu u odnosu
na nestvarnost Novaje
Zemlje i Eniwetok-
atola; ovdje gdje silazim
do mirnog,
večernje glatkog
plavetnila Eresunda, bacam
jedan kamen u vodu,
i gledam kako se prstenovi
šire, dosežući čak
i najdalje obale
s danskog preveo Alen Mešković
