Jutro u Slakovcima
Prohladno proljetno praskozorje nad slavonskom ravnicom. Niska rijetka magla, iz nje sipi vlaga. Nakon paklenoga treska i loma, među dijelovima raznesenoga teretnog vagona na ledini s obiju strana pruge razbacana leže tijela zatvorenikā i stražarā. Petorica su mrtvi, mnogi teško izranjeni i polomljeni. Nekoliko ih je s lakšim ozljedama i ubojima, a dvojica su, čudo božije, netaknuta. Ukupno – četrdesetjedan kažnjenik, osam milicionera i jedan kapetan Udbe.
Na mokroj travi u plitkoj barici, svezani u zajednički lanac, leže fratar i vladika. Prvi je Ljubo Hrgić, profesor franjevačke gimnazije u Visokome, pisac, drugi je Varnava Nastić, episkop hvostanski sa službom u Sarajevu. Tako su putovali, tako ih je bacilo na ledinu. Na početku putovanja u Zenici sjela su njih dvojica na nekakvu klupicu uz nužnik na kraju vagona, ali ih je kapetan odatle potjerao, pa se na nju smjestio sam i zaspao. Poginuo je odmah, bilo je to mjesto izravnoga sudara. „Pričaju oni kojima ništa nije bilo, da je on bio na mjestu mrtav, poznali su mu slijepljeno tijelo po metalnim dugmadima“ – bilježi Hrgić u svojemu dnevniku (a taj će nam još biti od koristi).
U službenim Udbinim izvještajima, gdje se opisuju povrede stradalih, uz Hrgićevo ime stoji prelom obje noge, dok on sam piše o slomljenoj karlici, oštećenoj kičmi, velikom unutarnjem krvarenju, k tomu: „Iz ušiju krv je tekla, lijevo oko bilo je zalijepljeno krvlju i blatom“. Za Nastića Udba bilježi prelom jedne noge i kontuziju, a u crkvenim biografijama vladičinim stoji da je pretrpeo prelom ruke i obe noge.
Oskudni su i međusobno nepodudarni izvori o događaju, pa nije sasvim jasno kako se dogodilo da u zoru toga aprilskoga dana godine 1951. na malenoj željezničkoj stanici u Slakovcima u udaru teretnoga vlaka iz pravca Vinkovaca bude smrvljen vagon s kažnjenicima koji su iz zeničke tamnice prevoženi u tamnicu srijemskomitrovičku. Je li vagon bio iskopčan i ostavljen sam na jednom od slobodnih kolosijeka jer su mu se zapalile osovine, kako stoji u Udbinom izvještaju, pa je krivnjom otpravnika vozova na ovoj stanici na kola sa osudjenicima naletio teretni voz, dok se u drugom izvještaju govori o naletu voza na voz. Ili je vagon ostao u kompoziciji brzoga vlaka koji je, kako piše Hrgić, „ne znam iz kojega razloga zadržan u stanici“, a bio je sastavljen tako, da su „između nas i ostale kompozicije bila umetnuta dva prazna vagona, valjda da ne bi bilo kontakta između nas i slobodnih putnika“? Neki od preživjelih su se sjećali da je dolazeća lokomotiva davala signale da se ljudi spase iskakanjem iz vagona, te da su oko vagona trčali željezničari, lupali na prozore crvenim lampama i vikali izlazite, izlazite, a onda se razbježali.
Ubrzo stižu oficiri Udbe iz Vinkovaca s milicionerima. U izvještaju se kaže da je poginulome kapetanu Đorđi Čajiću „u tom momentu prišao jedan kapetan i oduzeo mu sva službena dokumenta, novčanik, sat i pištolj“. Na mjestu nesreće zajteču građane, njih preko dvije tisuće, kako pružaju pomoć kažnjenicima „davajući im mlijeko i alkoholna pića, dok povredjene milicionere nije niko niti pogledao“. Nepovrijeđeni milicioneri iz smrvljenoga vagona utvrđuju da nedostaje šest kažnjenika. S otkočenim oružjem u rukama Udbini ljudi odmah obavljaju pretres brzoga vlaka, koji u stanici čeka dozvolu da nastavi put. Brzo pronalaze bjegunce, koji su bili po gradjanima smješteni u spavaća kola.
Sve – i zdrave i ranjene i mrtve – odvoze najprije u Vinkovce pa sutradan u Osijek, jedne u zatvor, druge u bolnicu, a potom kamionima u Srijemsku Mitrovicu. Da je to za teške ranjenike kalvarijsko putovanje, jasno je i Udbinim izvjestiteljima. Ali, to se moralo učiniti čak i bez službene odluke – pišu oni – „jer je banda rasijana, gradjani joj dolaze u posjetu, a uslovi obezbedjenja u bolnici su vrlo teški“. Inače, ranjenici su u osječkoj bolnici dočekani izvanredno, imaju odličnu brigu i smještaj, tako da se svi pitomci čude. Kao da se pomalo čudi i sastavljač Udbina izvještaja.
Kakva je to banda, tko su njih četrdesetjedan? Slikovito društvo: katolički svećenici (fratri i svjetovnjaci, dvojica trapista, jedan biskup, dr. Petar Čule), muslimanski imami, pravoslavni popovi (vidjesmo, i jedan vladika), pisci, novinari, intelektualci, znanstvenici (Alija Nametak, Čedomil Čekada, Ljubo Hrgić, Rešad Kadić, Jozo Petrović, Jovan Kuzmanović urednik Batinoga časopisa Izbor, koji će od uboja umrijeti drugi dan u Osijeku), članovi organizacije Mladi muslimani. Na najvišu kaznu, 20 godina, osuđeno ih je jedanaest (među njima i Hrgić). Ostali od 18 godina pa naniže, nitko manje od pet. Jedan od bande, fratar Emanuel Kljajić – doživotno. Krivice im se različito opisuju, ali sve su političke i svode se na neprijateljsko držanje prema NOP-u ili na podrivanje nove vlasti u Jugoslaviji. Tu i tamo iskrsne i tvrđa pojedinost, poput one u Hrgićevu slučaju, o čemu će još biti riječi, ili u onoga nevoljnika Hamdije iz Mostara, koji je 1941/42. ratovao kao hrvatski vojnik na Staljingradu, tamo se smrznuo, pa bi mu u zatvoru u Zenici, dok bi kusao čorbu, graške znoja izbijale na jednoj polovici lica dok bi mu druga bila studena kao led. Staljingrad je preživio, vratio se kući, pa je 1945. uhapšen, prvobitno suđen na smrt, ali mu je kazna preinačena na 20 godina. Zapamćeno je da je bio učen derviš mevlevija, prilježni zapisivač tumačenja Rumijeve Mesnevije i Širazijeva Divana na seansama kod velikoga sarajevskog mesnevihana Mujage Merhemića Hajrija.
S kojih razloga Udba premješta ovu grupu svojih pitomaca iz Zenice u Srijemsku Mitrovicu? O tome nema nikakvih sigurnih podataka, pa su nastala razna tumačenja. Među preživjelim kažnjenicima i u krugovima bliskim njima uvriježila se, pa traje do danas, priča o namještenoj željezničkoj nesreći, kojom se „režim jednim potezom htio riješiti neprijateljskih elemenata“. Razumljivo je da su njome htjeli dati sebi veću važnost, a istovremeno vlast pokazati što nečovječnijom. Ali puno je pojedinosti koje tu legendu već na prvi pogled čine neuvjerljivom. Dovoljna je samo ova: godine 1949. i 1950. zenička tamnica puna je političkih osuđenika, sve samih neprijateljskih elemenata, broj im oscilira između četiri i pet tisuća. Samo oni znaju kako im je bilo u zloglasnoj staklari, polirnici, cinčaonici, bačvariji i drugim radionicama, u samicama ledarama, uz batine i druga zlostavljanja. Ali masovna ubijanja bande tada nisu više na dnevnom redu, kao što su bila neposredno nakon završetka rata. Sada je drugi program, prevaspitanje, stvaranje novoga čovjeka, pa se pune kaznionice – postojeće, sa starom reputacijom još iz doba Austro-Ugarske, i nove, poput Gologa Otoka od Rezolucije Informbiroa 1948. godine.
Sve u svemu, mnogo je vjerojatnije da je nesreća rezultat javašluka, sad da li baš samo otpravnika vozova na ovoj stanici iz Udbina izvještaja, ili i nekih drugih krivaca i okolnosti – ostat će nepoznato.
Fratar i vladika
O fra Ljubi Hrgiću ovdje će se još govoriti, vidjet ćemo mnoge njegove strane, poželjne i one druge, ova pripovijest i jest njemu posvećena. Da vidimo sad tko je Vojislav Nastić, monaškim imenom Varnava, na majskom zasjedanju Arhijerejskoga sabora Srpske pravoslavne crkve 1947. izabran za vikarnoga episkopa hvostanskog s arhipastirskom službom u Sarajevu, a već u decembru uhapšen i bačen u istražni zatvor.
Rođen je 1914. godine u kući oca Atanasija i majke Zorke, hercegovačkih izbjeglica u Garyju, nadomak Chicaga, na južnoj obali golemih voda hladnoga Michigana. Bio je to cvatući grad čelika, crnaca, srpskih i hrvatskih doseljenika, kojemu je bila proreknuta blistava sudbina grada stoljeća, da bi šezdesetih godina, nakon nemilosrdne promjene konkurencijskih odnosa, postao grad utvara – polunapušten, urušen, zadivljao. Jesu li se dvije godine stariji Mladen Sekulović iz bilećke doseljeničke porodice i mali Vojislav Nastić mogli kao djeca poznavati i susretati, nećemo saznati, a lako je zamisliti da jesu. Tek, Mladen je otišao svojim putom, postavši kasnije veliki holivudski karakterni glumac Karl Malden. Vojislav s osam godina napušta Ameriku: oca Atanasija grije nacionalna vatra i obećavajuće sunce novostvorene države, pa se porodica 1922. godine vraća i nastanjuje u Sarajevu. Atanasije-Tanasije otvara lokal nazvan „Amerikanac“, koji pod tim imenom postoji i danas.
Vojislav je briljantan učenik, višestruko nadaren, na kraju gimnazijskoga školovanja već odlično poznaje solfeđo, svira violinu, govori engleski, francuski i nemački jezik. Naumio je studirati teologiju i zamonašiti se. Otac ga vodi u Ohrid kod vladike Nikolaja Velimirovića da mu blagoslovi te želje. Oni se poznaju još od 1915. godine, kada srpska vlada u Nišu šalje Nikolaja u Ameriku i Englesku da radi za nacionalnu stvar, i kada on izbliza prati i visoko cijeni Atanasijev nacionalno-vjerski trud. Lako je moguće i da je kao ugledan gost ulazio u dom Nastićevih. Kako bilo, Vojislav završava 1937. Bogoslovski fakultet u Beogradu te odmah dobije mjesto vjeroučitelja na učiteljskoj školi i gimnaziji u Sarajevu. Po očevoj smrti nasljeđuje restoran „Amerikanac“. Postoje neka škrta i maglovita sjećanja da ga je vodio manje brinući o zaradi a više o potrebama siromašnih i gladnih, bez obzira na vjeru i narodnost. Zamonašio se u mileševskom manastiru 1940. godine, uzevši redovničko ime Varnava.
Protuslovni su podaci o Varnavinom životu za vrijeme Endehazije. Po jednima sve vreme Drugog svetskog rata ostao je u Sarajevu, pod vlašću takozvane Nezavisne države Hrvatske gde je delio ratnu sudbinu zajedno sa svojim narodom. Po drugima, a mahom su to američki izvori – tamo ga časte i slave kao sveca i uglednika američkoga pravoslavlja – morao je bježati iz Sarajeva (he had to leave Sarajevo in order to save his life) nakon što je odbio Pavelićevu ponudu da se stavi na čelo novoosnovane Hrvatske pravoslavne crkve. Ne kaže se kamo je pobjegao. Ne znamo koje je tvrđenje vjerodostojnije. Ako se priklonimo prvomu, možemo samo zamišljati kakav je mogao biti svakodnevni život profesora i monaha Varnave u Sarajevu pod ustaškom vlašću, osobito u razdoblju divljačkoga terora za proljetnih i ljetnih mjeseci Četrdesetprve, kada ustaše već u svibnju dabrobosanskoga mitropolita Petra Zimonjića odvode u logor i u smrt, a banjalučkoga vladiku Platona mrcvare i ubijaju takorekuć na ulici.
Ni Četrdesetpete s nastankom nove vlasti ne dolaze mirna vremena za Varnavu. To više, ako stoje tvrdnje u njegovim kasnijim hagiografijama, da u ratu nije odbio samo Pavelića, nego i ponude partizana da im se pridruži. O eventualnim vezama sa četnicima ne znamo ništa, osim ako se na njih ne odnosi dio iz osude koji govori o „pomaganju terorističkih bandi“.
U Sarajevu je, još od smrti mitropolita Zimonjića, upražnjena arhijerejska stolica, pa mitropolijom upravlja vladika zvorničko-tuzlanski Nektarije. Da bi sarajevski pravoslavni narod imao duhovnu skrb, on dodijeli Varnavi čin protosinđela i postavi ga na službu u dvije sarajevske parohije. Ubrzo potom slijedi i njegovo imenovanje episkopom.
Izgleda da su to – te dvije-tri godine poslije rata – bili zvjezdani časovi njegovih iskušenja i njegovoga zrenja u vjeri, kroz koje je on novu vlast i njezinu ideologiju neopozivo uvidio kao duhovnoga arhineprijatelja i svim se srcem prihvatio spašavanja ljudskih duša iz njegovih đavoljih zamka. Zahvaljujući marljivosti vladičinih službeno zaduženih slušatelja, upamćene su, djelomično i zapisane, njegove žarke propovijedi u Sabornoj i Staroj crkvi u Sarajevu, kao i njegovi razgovori s narodom. Za Jugoslavensku armiju govorio je da je ustanova za ubijanje ljudi, koja samo troši ogromne novce, da su oficiri licemjeri i baksuzi, koji će na slučaj sukoba prvi pobjeći, te da zemlju u slučaju napada spoljnih neprijatelja, ne treba braniti oružjem. Zemlja će propasti ako se ne prihvati nekakav njegov religiozni plan. Petogodišnji plan za izgradnju zemlje izjednačavao je sa stanjem u hitlerovskoj Njemačkoj, a našu omladinu sa fašističkom hitlerovskom omladinom. Kada je selo pokraj Sarajeva dobilo elektriku, govorio je da je to sračunato na pomračenje duša naše blagočestive dece srbske; to su svetle kuće sa mračnim dušama. Paroli Komunističke partije „bratstvo i jedinstvo“ on suprotstavlja Kristovu „ljubi bližnjega svojega“ kao daleko uzvišeniju. Analfabetskim tečajevima pretpostavlja trud Crkve da prvo opismeni ljude s tri slova: BOG, jer ko ne zna ta tri slova on je najveći analfabeta. Na javnome suđenju to je bilo prizvano u kratkom, žustrom dijalogu između tužitelja Mijovića i vladike Varnave, u koji je kao argument uveden novoustoličeni, zemni bog:
– Znači, Vojislave, za vas je i drug Tito analfabeta?
– Jest. I on i svi drugi koji neće da znaju za tri slova BOG!
Presuda, izrečena 1. ožujka 1948, puna je za ono doba zastrašujućih kvalifikacija: „zločin izdaje, pomaganje terorističkih bandi, slabljenje ekonomske i vojne moći zemlje, neprijateljska propaganda i špijunaža u korist anglo-amerikanaca“. Špijunaža se dokazivala podatkom da je vladika primio u kuću vozača koji je dovezao Unrinu pomoć u Sarajevo, a svoju sestru Dobrilu naučio engleski „kako bi mogla dočekati anglo-amerikance“. Ona je još dobro prošla; zabilježeno je da je brižna i budna Udba tih mjeseci u Sarajevu hapsila i Olgu Ninčić, suprugu Avde Hume, jednoga od najviših partijskih funkcionara, ženu koja je bila s Titom na Visu i njegov osobni prevoditelj u susretu s Churchillom u Napulju 1944 – jer je znala engleski. A i ti „anglo-amerikanci“! Donedavno moćni i slavljeni ratni saveznici, sada su opasni neprijatelji, jer je između Moskve i Zapada zahladilo. Ali, neće proći ni cijela ta godina, Četrdesetosma, a sve će se stubokom okrenuti, pa će najveći neprijatelj postati Staljin a njegovi pristalice najgora banda, kojom su punjeni zatvori i strašni otočni logor.
Na suđenju Varnava je u jednom trenutku blaženom jednostavnošću sažeo svoje poimanje sudbine vlastite i narodne, historijske i duhovne, kao i listu vječnih neprijatelja. Ne čudi se, rekao je, što mu komunisti kao hrišćaninu sude, jer su to „i Turci i Nemci i ustaše sa nama činili“.
U istome lancu
Kad vladiku Varnavu, nakon nekoga vremena provedenog u zatvoru u Stocu, dogone u Zenicu, u glasovitu sobu br. 13. žargonski prozvanu popovsko-hodžinskom, fra Ljubo Hrgić tamo leži već nekoliko godina. Uhapšen je i osuđen u srpnju Četrdesetpete. Vidjet ćemo kad za to dođe vrijeme, podrobno koliko se može na osnovi dostupnih podataka, za kakve je čine ovaj tankoćutni lirik i miljenik žena, znalac književnosti i tajni pijanac zaradio dvadeset godina robije.
Tko zna što je navelo šefove zatvorske Udbe u Zenici da fratra i vladiku na putovanje u Mitrovicu spreme sputane u isti lanac. Različitost vjerska i narodna, pa da ne šuruju i ne došaptavaju se zavjerenički? Ili čista slučajnost, jer vezali su po dvojicu, morao je netko s nekim?
Svezujući fratra i vladiku u isti lanac, vrijedni su Udbini trudbenici i ne znajući upriličili prizor jake povijesne evokativnosti. U predugom iskustvu međusobnih odnosa pravoslavnih i katoličkih pastira u Bosni jedna slika ponavlja se kroz tri stotine godina redovito, kao svojevrstan simbol: na mešćemi, pred turskim sucem, spore se pravoslavni i franjevački poglavar oko prava na vladanje vjerničkim pukom i ubiranje njegovih plodova. Prvi svoje pravo dokazuje time da je riječ o istoj vjeri, za koju on jedini ima ovlaštenje i postavljenje iz Carigrada: iza njega stoji i Vaseljenska patrijaršija i Porta sa svojim fermanom, a fratri su, tvrdi on, ljudi neprijateljskoga Rima, nevjerni sultanu. Ovi, pak, tvrde i dokazuju da su poseban ritus s pravima dobivenim još od Mehmeda II, sultana Osvajača, vade carske isprave koje im uvijek iznova to pravo potvrđuju i produžuju, zaklinju se u svoju odanost sultanu i carskom devletu. Spor se najčešće rješava u korist franjevaca uvažavanjem carskih privilegija (stariji je hatišerif od fermana – glasi sudska formula), ali u pozadini uvijek kruže nabrekle kese s novcima, koje jednako mora poturati jedna i druga strana. („Nije brate, posla kod Turaka brez jaspri!“ – piše franjevački ljetopisac nakon jednoga od takvih sudskih pregonjenja 1760. godine.) Uvijek je to jednokratno, nikad konačno. Osmanlijski djelitelji pravde majstorski podgrijavaju i održavaju tu trajnu zavađenost, koja im je praktičan način kontrole nad obojima, a, bogme, i izvor dodatnih, neuknjiženih prihoda. Posljedica je mukla i teška omraza koja tinja među pripadnicima dvaju kršćanskih ritusa u Bosni. Potrebno je samo da zapuše zli vjetar historije (a on ne izostaje) pa da je razgori do užasa… Ona se širi i produbljuje, prožima ljude i generacije, i stvrdnjava se u čvrstim formama mentaliteta, ponašanja, stereotipa. Jezik ih je sačuvao do danas. Za pravoslavce katolici su himbeni i lukavi latini, mrcinojedi, šokci, nijedna vjera, a katolici pravoslavce časte imenima šizmatika, nevjernika, vlaha, pasje vjere… Za muslimane ionako su vlasi i ćafiri, i jedni i drugi. Kao zla djeca likuju i vesele se snijegu kada im uspada o Božiću („Bolje kužan nego južan“ zajednička im je izreka i gatka), a s ne manjim veseljem rugaju se onima drugim kad im je Božić bez snijega. Trijumf nad porazom pravoslavnoga patrijarha, paćare, u sporu 1697. godine u Sarajevu jedan drugi franjevački ljetopisac izražava u ekstatičnom osmeračkom spjevu od preko dvije stotine stihova, psovačkom tekstu prepunom opscenih pogrda i neobuzdanoga likovanja.
Veliki pisac, naš najvažniji, oblikovao je taj motiv u jezgrovitoj priči o fratru i pravoslavnom popu koje je vezirov zamjenik u Travniku, zahtijevajući novce, na ljutoj studeni bacio u zindan i pod njih podlio vodu. Dijeli ih tanki zid od čatme kroz koji oni razgovaraju, prisjećajući se lanjskoga spora pred ovim istim ćehajom, kada je sarajevski vladika tužio fratre zbog bira. Sad im sve to, najedanput, dolazi na smijeh, a pisac priču završava slikom: „Naslonjeni na pregradu od čatme, jedan prema drugom, grohotom su se smijali pop i fratar i, za¬boravljajući načas mračan i mokar zindan, nisu ni opažali kako se vlaga po kaldrmi pretvara u poledicu.“
Fratar i vladika, koje je u hladno praskozorje proljetnoga dana 1951. godine povezane istim lancem bacilo na mokru ledinu u slavonskoj ravnici ležali su neko vrijeme zajedno što u prolaznim zatvorima do Srijemske Mitrovice, što u bolničkim sobama nakon silnih operacija i namještanja kostiju, ali nemamo podatka koji bi kazao jesu li se, poput dobronamjerno izmaštane dvojice u zindanu, u nekom trenutku jače zbližili, ili čak zajednički smijali zajedničkoj muci.
Poslije poloma u Slakovcima, vladika je nekoliko mjeseci liječen u Srijemskoj Mitrovici i u Beogradu. U zatvor nije vraćen, navodno na zalaganje američkih diplomata koji su došli u Jugoslaviju da traže puštanje iz zatvora zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, pa su to isto tražili za Varnavu, rođenoga Amerikanca. Pušten je na uvjetnu slobodu, te je boravio u manastirima, najprije u Vavedenju u Beogradu, pa u Gomionici blizu Banje Luke. Tu, u kraju žive kočićevske legende, dočekao je u januaru 1959. službeno rješenje da mu je zatvorska kazna istekla. Dopuštenje da se vrati na episkopsku dužnost nije dobio. Živio je u ubavim srijemskim manastirima u Krušedolu i Beočinu. Dobivao je i omanju penziju, koju je, kažu, dijelio čim bi je primio.
Živopisna je zgoda koju doznajemo iz Varnavinih hagiografija, kako su mu Srbi iz Garyja kupili automobil peugeot 404, da bi se lakše kretao na svojim duhovnim putovanjima po Jugoslaviji. Ni ogromna carina koju su, kaže autor, vlasti nametnule nije stvar zaustavila, jer „i taj novac skupili su Srbi iz Amerike“. Kad bi Varnava krenuo na put, u drugome autu bi ga uvijek pratila četvorica milicionera – dvojica uniformiranih i dvojica u civilu. Od nekoga doba vlastima je to dojadilo, pa poručuju vladici da će mu kretanje biti ograničeno jer je pratnja preskupa. U odgovoru on nudi rješenje: neka se pratioci voze s njim, „pa kud on, tu i oni; kako njemu, tako i njima; gde on bude uslužen, biće i oni usluženi“. Posebno je naglasio: „benzin moj“. Miliciji se to svidjelo, vladičina putovanja nisu smanjena, a od tada su po dvojica uvijek putovala s vladikom, obavljajući revno svoj tamni posao a istovremeno od Varnavine časti i poštovanosti primajući obilne darove. I duševne.
Začudnom smrću umro je episkop hvostanski Varnava. Godina je 1964, dvanaesti je novembar, odvezao se sa stricem iz Beočina svojim peugeotom u Novi Sad kod zubara. Po povratku u manastir stao ga je probijati znoj i mučiti studen u nogama. Domalo je umro. Njegovi hagiografi nimalo ne sumnjaju da je otrovan. „Medicina je u to vreme od strane komunističkih vlastodržaca zloupotrebljavana u političke svrhe“, doumljuju se oni, pa je, eto, i Varnava tako umoren. Jest da tadašnje vlasti nisu patile od pravnih ili demokratskih obzira u postupcima prema raznim sortama neprijatelja, i jest da je ovakav smrtni ishod nakon zubarskoga tretmana vrlo rijedak, iako ne i nepoznat, no pravu istinu o događaju po svoj prilici nećemo nikada saznati, pa je razumno prikloniti se suzdržanom načinu na koji, ipak, piše jedan od autora: „Ostala je sumnja da su ga vlasti otrovale.“ Kakvoj vrsti zahvata je bio podvrgnut kod zubara, je li o svemu bila provedena kakva ekspertiza, sudska, medicinska, policijska – o tomu ne možemo znati ništa, jer hagiografi ne donose nikakvih podataka. U času smrti vladika je imao pedeset godina.
Dugo se o vladici Varnavi nije znalo mnogo, još manje govorilo, bio je zanemaren i među svojima. „Nažalost, ni nadležni crkveni organi nisu uvek imali dovoljno sluha i razumevanja, niti su se dovoljno zauzimali za vladiku Varnavu“ – napisat će kasnije jedan od njegovih hagiografa. Četrdeset godina poslije smrti, u vrijeme srpskoga patrijarha Pavla, Varnava je kanoniziran i upisan u Imenoslov i kalendar svetih Srpske pravoslavne crkve, i tek tada počeli su se pisati i objavljivati njegovi sveti životopisi. Po njima bilo je moguće utvrditi glavne činjenice iz vladičina života, pazeći pri tome na podešavanja tipična za žanr. Po svoj prilici među takva spada i zamisao o umorstvu trovanjem kako bi se vladičina smrt što više približila idealu mučeništva, a slično je i s tvrdnjom jednoga od autora da se Varnavino stradanje u Slakovcima 1951, kako bi mu bila pridana što snažnija simboličnost, dogodilo baš na pravoslavni Veliki petak, dan stradanja Gospodova na Golgoti. Proste kalendarske činjenice, međutim, hoće drukčije: vlak u kojemu je bio vagon s bandom krenuo je iz Zenice dan po Velikome petku u Veliku subotu navečer u 21.30 sati, a u Slakovce stigao duboko poslije ponoći. Pa ako se baš traži tačan liturgijski dan stradanja vladike Varnave, i ostale bande, onda je to nedjelja 29. travnja 1951. godine – na pravoslavni Uskrs. A kako je Uskrs dan trijumfa i slavlja najvećega, teško ga je simbolički povezati sa stradanjem, pa je zato bila potrebna ova intervencija u kalendarsku stvarnost.
U godinama nakon kanonizacije lik vladike Varnave Nastića opskrbljen je svim svetačkim atributima. U fruškogorskom manastiru Jazak sastavljena je Služba Svetitelju i oslikana ikona Svetoga ispovjednika Varnave, pred kojom stalno gori kandilo. Posvećeni su mu novosagrađeni hramovi, jedan od njih i u Vranješu, naselju u istočnom dijelu Sarajeva koji je poslije završetka rata i Dejtonskoga sporazuma godine 1995. pripao Republici Srpskoj. U starome Sarajevu, gradu Varnavinoga đakovanja, mladosti i prvoga službovanja, pri kraju Dvadesetoga vijeka iz temelja preinačenom u ognju tamjanom okađenih i svetom vodicom osveštanih topova, o njemu nema javnoga spomena. Iz njega je izmješten.
Onaj koji zamišlja okolnosti fratrova i vladičinog stradanja u istome lancu sve bi dao da može znati nešto više o njihovome odnosu. Jesu li se mogli susretati prije zatvora, recimo u Beogradu gdje istih godina studiraju – Vojislav Nastić do 1937, Hrgić do 1938? Ili nakon toga, u Sarajevu, kada prvi profesoruje u sarajevskim školama, drugi u Visokome, ali zalazi u Sarajevo? Kako su se držali u popovsko-hodžinskoj sobi u Zenici? Rijetka i siromašna sjećanja koja do nas dopiru iz toga velikog i strašnog vremena i iz te zloglasne tamnice, govore o teškim mukama i mučenjima, iscrpljujućem radu, uskraćenosti u najosnovnijim ljudskim potrebama, nadasve o moralnim ponižavanjima kojima su stanovnici sobe podvrgavani. Ali dani su dugi, noći još duže, a ljudi zbijeni tijesno jedni uz druge, osuđeni jedni na druge, pa nije neosnovano zamišljati i drukčije trenutke. Recimo, trenutke sabranih razgovora, tihih povjeravanja, neočekivanih sprijateljivanja, možda i zajedničkih šala, čak smijeha… Da je Hrgić tomu bio sklon, znamo iz njegova dnevnika, u kojemu s neobičnom mješavinom samoironičnoga samosažaljevanja piše kako je cijelu bolesničku sobu zabavljao pjevajući u silnim bolovima poslije teške operacije.
O čemu razgovaraju, ako razgovaraju, dok se kroz mrak, kroz Bosnu, voze prema svome zajedničkom stradalištu? I smiju li uopće razgovarati, pred budnim očima i napetim ušima svojih pratilaca, milicionera Bože Mihajlovića, Steve Miljanovića, Branka Lazarevića, Stojana Jovanovića, Milana Ševe, također teško polomljenih u nesreći, i još trojice čija imena se ne spominju jer su prošli nepovrijeđeni pa ih Udbin spisak ne bilježi? Ni o tomu ništa ne znamo. Hrgić tek na jednome mjestu u cigla tri retka stavlja svoj i Varnavin strah u istu rečenicu, s istim držanjem – kada im se signalizira da nailazi drugi vlak: „Vladika i ja, još na prve opomene vlakovođe – mi smo molili i krstili se. Blagoslovljen budi Bog i da tako s tim umrem, da bude u tom trenu blagoslovljen naš Gospodin i Stvoritelj, a tijelo i onako više ne vrijedi.“ Može li se povjerovati ovome naknadnom oblikovanju zajedničke reakcije na samrtni strah? Je li, možda, stilizirana malo suviše pobožnjački?
Na još dva-tri mjesta u dnevniku Hrgić spominje „vladiku V. Nastića“ kao svoga sudruga u lancima i sustradalnika, ali samo spominje, ništa više.
A kakav je Hrgić u očima vladičinim, o tome ne znamo ama baš ništa. Njegovih izravnih svjedočanstava nema, a životopisci Varnavini ne posvećuju fratru ni najmanju pažnju. Zabilježen je tek kao daleka, hladna činjenica, bez imena i uz nehajno pogrešnu naznaku zvanja: „Osuđenici određeni za transport u Mitrovicu bili su povezani dva po dva žicom – vladika se našao uz jednog katoličkog župnika.“
Malo što njih dvojicu veže osim robijaških lanaca. Jesu visoko školovani obojica, govore jezike, znaju knjige, istim su krstom kršteni po rođenju, istom se kršćanskom Bogu mole i služe, ali ovdje to od davnine ne sastavlja nego rastavlja. Još s iskustvima netom završenog rata, u kojemu se katoličko i pravoslavno, hrvatsko i srpsko zakrvilo nasmrt, kako se samo bliskō i bratsko može zakrviti! Ne zbližuje njih dvojicu ni istovrsna kazna kojom su ih udarili novi gospodari, koji ne mare za Boga i vjeru. A nije ih zbližila i nije u njima ukresala nikakvu iskru ni ista patnja i stradanje.
