ČEMU DA IZMIŠLJAM
Čemu da izmišljam
ako se već sve dobro zna?
Da, u početku beše samo…
bezdan pod tamom,
a onda je došao čovek-
na točku,
u dvokolicama,
u avionu,
na atomskoj bombi,
i svaki sat je postao trenutak odluke,
a svaki dan još jedan dobitak ničega.
I sve je bilo onako
kako i mora da bude,
kada dođe čovek –
tamo gde dođe.
Čovečanstvo je jurcalo za srećom,
a onda je stalo da predahne,
da sagleda vrtoglave domete
svojih skrivenih otkrića,
da se suoči sa psihoanalizom
onečovečenog sebe.
Zemlja je ključala
od gnušanja,
kao i svako drugo živo biće.
Sunce je grcalo u ejakulacijama
i samo je Mesec
hladno gledao
na stvar,
da upamti sve
za onaj dan
kad sve počne iznova.
Jer na kraju,
kao i u početku,
postoji samo praznina
i nedostižno mameće nebo
nad bezdanom ništavila.
DVADESET GODINA
Tada,
dok sam još bio bebac,
nisu mi davali neke naročite
šanse,
ti beli mantili,
uparađeni kao carski pingvini
sa sjaktavim stetoskopima,
nad hirurškim stolom.
Šum na srcu,
šaputali su oni zloslutno
mojim ubedačenim roditeljima,
i ako taj dečkić doživi dvadesetu –
biće to pravo čudo.
Zeznuto je to
sa tom pumpicom koja otkucava život
i trebalo je izdržati,
bar toliko
koliko su mi prorekli,
ti mumificirani belomantilaši,
trebalo je stići
otaljati tih jebenih
dvadesetak leta
i zima
i nositi se odavde
zauvek.
Ponovo
tamo odakle se dolazi.
Trebalo je stići
smestiti čitav život
u taj sitniš od trajanja,
prve kontakte sa svetom,
gumene igračke,
lukove i strele od mladog drena,
drvene pištolje i mačeve,
stripove o Tarzanu, Mandraku
i Paji Patkici,
Luna kralja ponoći, u mekom povezu,
Robina Huda u čvrstom,
filmove o Vinetuu, Džejmsu Bondu i Zorou,
Silviju Кristel i Lauru Antoneli
u mekim pornićima
i prve poljupce u gradskim parkovima Кraljeva,
i knjige Dostojevskog, Remarka, Milera…
i zametak opsesivne strasti prema poeziji.
Sve, sve
u samo dvadeset iskamčenih godina.
A onda je,
mimo svih očekivanja
i proročanstva medicinskih vidilaca,
došao produžetak,
za koji je valjalo razraditi novu taktiku
sa svom tom sakupljenom snagom
buntovnika u začetku,
nezaustavljivom voljom za životom
i stečenom mudrošću starca
u telu dečkića
najboljih godina,
i trajati na ivici sveta,
do danas,
i još dalje.
КREACIJA
Sve živo ima masku.
Da se to ponajbolje videti
na pojedinim životinjama
kojima je maska
trajno pomagalo,
budući da ih samo ona
održava u životu.
A da se maskom
život može sačuvati,
naročito danas,
u doba postistine
ili sveopšte laži,
imamo prilike da vidimo
svuda uokolo,
čak i pod sopstvenim maskama.
To što se ove zaštitne
stavljaju na već postojeće maske
još jedan je fenomen
koji govori do koje mere je
maskiranje uzelo maha,
da nikada više
nećemo biti u stanju
da dopremo do same suštine
etalona originala ljudskog lica,
ako on uopšte i postoji
kao takav.
Možda je tako i bolje
jer da je prijatno
ono što nas tamo čeka
u suočavanju sa samima sobom
i drugima,
maske ne bi ni postojale.
Sroditi se sa sopstvenom maskom
ideal je koji bi valjalo dostići
za vreme koje dolazi.
Ali to već zahteva
nešto više od puke zabave,
zahteva genijalnu,
a ne običnu ljudsku kreaciju,
koja se pod maskom
mora izboriti
za opstanak svoje prevrtljive prirode
u opštem maskenbalu
praznorekih prepredenjaka.