ODA VOLTERU U IZVORNOM SMJERU Sjećam se njene dlake, u polumodrikastom tonu, u svojoj sobi, ja sam čitala Voltera, dok je ta maca, tamo na balkonu spokojno spavala na leđima kera, kao da mu ništa ne zamjera, kao da je ker mački rođeni brat, kao da nije moguće znat’ da su neprijatelji, navodno smrtni, a kroz prozor, dopirali su oni mirisi vrtni, u ulici Obrada Dronjka, u Čirkin Polju. Ja sam čitala Zadiga, pripovijest od koje rijetko da sam našla bolju, koju je napisao Volter, o čijem sam geslu razmišljala dok se onaj ker lagano micao u komotnom snu, i usput kevtao neko vau vau vau a mačka mu odgovarala sa mjau mjau, kao da je i ona pročitala filozofiju svu kao da je znala da je geslo Volterovo bilo tu, usred moje sobe, u kojoj se trenuci života lagano drobe, kao suho cvijeće, —geslo Volterovo, naime sljedeće: Prezirem sve što mislite, dragi psu, ali do smrti ću se boriti da vaše vau vau smijete reći, ja ne vidim cilj veći od toga da mogu čuti vaš lavež, i odmjauknuti vam da je to davež apsolutni. Jer ako svoje razumijevanje svijeta jednoj mački ne može reći jedan ker, svijet je izabrao neki pogrešan smjer, gdje moralnoj bijedi ne smiješ reći da liči na bijedu, i u takvom svijetu, ko je sljedeći na redu, i gdje je šinter? Vani se već mijenjala boja neba, i ker se premještao kako je mislio da treba, i kako mu je godilo da se na balkonu smjesti, a mačka se nije uzrujavala na njegov nedostatak kurtoazije u pomjeranju, ili nedoraslost svijesti da i ona želi udobnost, opraštala mu je tu neugodnost, i dok je kevtao vau vau ona je svoje mjau mjau mjau upućivala u eter, koji je bio tih kao kakav dezerter koji se od organa životinjskog reda mora skriti, koji u tamnom skrovištu mora biti, a za koje moli da ga niko pronaći neće, i u koje bježi jer su papci ukinuli geslo Volterovo, —dakle sljedeće: Prezirem sve što imate reći, i kako slinite, ali do smrti ću se boriti za vaše pravo da to činite. Znala sam da je mačka kao i ja čula tu tišinu, u eteru, koja je postajala teška poput ciglenog zida, dok je pod njenim trbuhom, bez stida, onaj ker nastavljao vau vau vaukati, on je svoj san živio i u njemu je želio svoje odlajaukati, nisam pojeo dovoljno psećih kolačića, cijeli svijet je postao domen mačića, tu pravde nema, ni za lijek, a mačka je mjaukala, ovaj ker je kao dušek mek kad ne odbija da ja na njemu ležim, premda se čisto naježim na to kerovanje kojemu pribjegava u snu, ali opet, ja sam mačka iz dobre kuće, i Volter živi tu, iza roletni —i geslo njegovo živi tu, koje, mjau mjau, na čelo metni: Prezirem sve što govorite, dragi psu, ali do smrti ću se boriti da vaše vau vau vi smijete izjaviti, ja ne vidim kako bolji svijet napraviti ako pas mora sakriti svoje lajanje, ako mora lažirati nekakvo kajanje, pas mora biti u stanju izlajati svoje misli pseće, a mačka da mu izjavi da su to gluposti veće, i apsolutne. Jer ako svoje lajanje ne smije izlajati jedan ker, svijet je izabrao neki pogrešan smjer, to je kao da se njegov gazda skine u kupaći na ledu, i uživa u ledenoj pinja koladi, i u takvom svijetu, ko je sljedeći na redu da se prehladi? Tako je, usred polumodrikaste sjene, pored mene, mjaukala ona mačka u uši onom keru, svijet u kojem smijemo reći vau i mjau, on ide u izvornom smjeru, on je oda Volteru, i mjaukala je njega ne dam, ni zeru.
