KO ŽIV, KO MRTAV, KO POSLJEDNJI, ZNA ŠTA DA RADI SA SVJETLOM
Pamtim onaj vrt tihe zlobe,
onaj apartman u Primoštenu,
i one sobe,
i onu vlasnicu zdanja,
ispod borovog granja,
kako nam uzima novce,
pa kazuje da smo ovce.
Internet to su trice i kučine, sad ste na moru i pored pučine.
Ako imate Internet infekciju, ja nemam Internet konekciju.
As ti gospe, propast će svijet, samo ovce hrle na Internet.
To bilo je one godine
kada izgubismo brata,
ušle smo u taj apartman,
prošle smo kroz ta vrata,
vukle smo svoja tijela
kao preteški čelik.
I mislile smo obje,
i to u istom trenu,
on bi drugačije sa njom,
on bi joj pukao scenu,
on bi joj narav njenu,
on bi joj sve po spisku,
i gospu za kojom se krije,
i njenu narav sklisku.
Bio je momak s neta,
to mu je bila planeta,
oženio se na netu,
i upoznao svijeta,
preko ekrana je bio
najveći šarmer nad svima,
na Internetu je bio
k’o car na nosilima.
U apartmanu smo sjele,
obje nimalo cijele,
sestra je pušila šutke,
poput nikotinske lutke.
i činila je to dugo,
iz nje je prštala tuga,
i okolo bijaše ruzmarin,
il’ neka biljka druga,
i nije znala šta s njima,
niti je znala šta s nama,
obje smo sjedile tamo,
svaka je bila sama.
Išle su te cigarete, kako u žalosti treba,
tesala dimne lotre, tesala ih do neba…
I govorila je:
Volio je Žalosnu Sovu, volio je dimne signale,
volio je te stvari male, i nostalgično ustajale,
bio je sumanut, bio je lud kao struja,
bio je kao korov koji buja
usred epruvete,
bio je vječito dijete,
—neke stvari čovjek ne može preboljeti,
na primjer
ova nepravedno uskraćena Internet konekcija,
to bi njemu bila injekcija,
da se konačno pobuni
kontra nepravde.
I govorila je:
Dakle čekam –– s ovih lotri — da nas osmotri.
Sanjao je mnogo, radio je svašta,
bio je fina jabuka, a sasvim ga izjela Mašta,
njoj se podredio, u njoj ugnijezdio,
na njoj je, kao na jednorogu, jezdio,
na svoj je način definisao normalnost,
govorio je –
vi ste svi roblje, i jebala vas vaša realnost,
klikate aparatima,
trunete u korporacijskim kazamatima,
radite kao stoka, za druge.
I rekla je:
Našu je grešku vidio u svemu,
volio je tu temu,
volio je tu ranu otvoriti
volio je o tome govoriti,
eto,
da smo živjele usred pogrešnih država,
gdje se niko ničeg ne pridržava,
osim novca,
i eto,
da smo živjele baš kao ovca
koja bleji svoj obred,
prije no je prikolju,
za objed
sasvim svjesno
…i možda jesmo.
I govorila je:
Dakle jedva čekam – s ovih lotri – da nas osmotri – neka čekanja su kao zarazna bolest.
Proveo je svoj vijek kao sirotinja,
kao nekakva domaća životinja
zvana ljudsko biće,
volio je logoreju, volio je Velež, i smokve, i crtiće,
i babinih pet hiljada dinara koje bi dobio kada bismo mi dobile dvije,
i volio je da život bude kakav nije
– plandovanje uz pet gradskih ljepotica, napucanih do bola,
i pride uz jednu tajlandsku,
nevažno kojeg spola.
I govorila je :
Ložio se na retoriku svoje životne superiornosti,
ložio se na logiku svoje ekstra otpornosti,
živio je kao Vajat Erp bez cvonjka,
u Bosni i Hercegovini, u sokaku Obrada Dronjka,
poput ovna, poput klovna,
i kao Džejms Din, i kao Stepenwolf, i kao osobenjak,
ali nije bio pokvarenjak
bio je častan,
bunio se kao Kalimero,
i nikad s mjerom,
protiv nepravde svačije,
…kako drugačije.
I rekla je:
Dakle, jedva čekam – s ovih lotri – da nas osmotri.
Za neka čekanja
nema roka trajanja,
njih niko nije zanijekao,
ona čine da se umire na kašiku,
na onaj način o kome bi on rekao:
—Niko ne odoli, svako oboli, svi jednom raskrste s ovim svijetom,
ko živ, ko mrtav, ko nevin, ko posljednji,
zna šta da radi sa svjetlom.
U nama je bila ta zgašenost, pred nama je gorila svijeća,
…bio je prvi,
bila sam druga,
sestra je bila
treća.
I zurila sam u one lotre, sačinjene od dima,
brojala, brojala one prečage na njima,
u meni je vrilo, u meni ničega nije bilo,
u meni je djetinjstvo dozrijevalo, pa gnjilo,
molila sam za dušu svog brata,
molila da ga štite i mrtvi mama i tata
i čekala sam da spadne s te visine,
niz te merdevine,
jesam.
Ali s te nebeske bine, koju niko nije zaobišao,
nije sišao.
Bio je mrtav, i oh srce odrasti,
ta kuja smrt sve upropasti.
Ali u tom apartmanu, sve vrijeme,
osjećale smo njegov dah kao neko sjeme,
bio je delikatno zrno koje nije uspjelo da proklija,
i ćutile smo ga, i bez Interneta,
i sestra i ja.
I to mi je ostalo od njega, i sada ja pamtim sve to:
Ko prvi, ko srednji, ko posljednji,
neka ugasi svjetlo.
7.12. 2016.
