Nemir
Dodirnuo sam već hrđavu haubu zapaljenog Renaulta Talisman, ležao je ovdje, na ovom parkirnom mjestu, očito već godinama. Gume su mu bile izbušene, oko njih se nakupilo smeća poguranog šmrkovima kojima ponekad peru i ovu ulicu u 20. arondismanu u koji je nas nekoliko došlo dvama taksijima na koncert slovačkih cigana, u bar što ga vodi jedan naš čovjek. Naš čovjek zove se Alexandre, majka mu je Bosanka, iz Modriče, a otac, on je Francuz, mehaničar koji ih je ostavio s Alexandrovom mlađom sestrom koju je majka htjela nazvati Željka, ali je taj isti čovjek koji će ih zauvijek napustiti tek koji mjesec nakon što se nesuđena Željka rodi, inzistirao da se djevojčica, to sitno, uspavano tijelo omotano čistom žutom dekicom, zove Desirée. Desirée vozi metro i živi s Giselle i dvije njemačke doge u stančiću iznad ovog kluba. Nikad ne silazi, ne razgovara s bratom i ne posjećuje majku koja svoje staračke dane provodi u jednom domu izvan Pariza. Alex često odlazi. Nosi majci pekmez od šljiva i svježi kruh, majka iz kuhinje doma uzme pokoji maslac i onda sjede na balkonu njezine sobe i mažu, jedu i gledaju patke dolje u bazenu kraj fontane koja nikad nije radila, barem otkad je majka ovdje, a to su dugačke dvije godine. Alex dolazi dva puta tjedno, nepogrešiv je i u toj svojoj točnosti krajnje brutalan. Ne putuje, ne voli, ne izlazi. Otvara svoj bar i tamo posluje. Tavori u stanu i dva puta tjedno sjeda u Clio i vozi k majci. U platnenoj torbi na kojoj je sitotiskom otisnuta vizura Dubrovnika nosi majci pekmez i kruh. Taj pekmez kuha majčina znanica, tetka Sebija, udovica čiji je muž strijeljan u Ulici Džemala Bijedića u Modriči, kraj broja 19, zajedno s još trojicom muškaraca, muslimana.
Kako to znam?
Razgovaram s Alexom na smiješnoj i potresno netočnoj mješavini francuskog i hrvatskog, naše su rečenice prepune zabune, pokušavamo slijepiti misli u nešto skladnije od krhotina, ali ne uspijevamo. Između nas stoji moja prevoditeljica i uskače, pristojno se smješkajući. Njezina je, na kraju, ideja da ovamo dođemo. Ona stanuje nekoliko blokova niže, u gradskom stanu, kirija je bagatel, kaže.
Izašao sam na ulicu u trenutku dok su muzičari izlazili iz bijelog kombija, unosili svoje instrumente, jedan je upravo vezivao tamnocrvenu kravatu oko ovratnika crne, svjetlucave košulje, imao je bijeli nakrivljeni šešir, crne hlače i bijele, lakirane cipele. Sve na njemu bilo je novo, opeglano, on je zamirisao po parfemu koji mi se samo rubno učinio poznatim. A onda sam se posramljeno sjetio da je ovo Pariz, da cijeli njegov tlocrt i nacrt, sav krvotok, leži na parfemu, barem sam ja tako vjerovao dok nisam prošao uz ona brda školjki, uz kontejnere pune smeća u ovoj ulici i uz zapaljene automobile u kojima se smrad gareži i smeća trajno uselio, omotao oko tih olupina kao trag života, ime, znak raspoznavanja u mraku.
Ne dolazi ovamo policija, gotovo nikad, objasnila mi je prevoditeljica. Ljudi zapale auto nekome, iz osvete ili već nečega. I to onda tako ostane.
A kako ne dolazi policija, onda to nitko ni ne istražuje? pravio sam se pametan.
Da, naravno. Nikome baš ne smeta.
Šest auta sam izbrojio od početka ulice, do bara, toliko zapaljenih, na četrdeset sedam nedirnutih, govorim prevoditeljici. Ona prevodi Alexu.
Alex odgovara boli te kurac.
Počinje glazba, onaj s kravatom je violinist, šef orkestra. Dobro sviraju i gosti su veseli, piju, katkad podignu čaše, nazdravljaju. Opet sam izašao.
Nemir.
Tebi sam donio samo svoj nepatvoreni i snažni, neumrli nemir. Onaj bijeg od ljudi zato što mi ljudi istovremeno smetaju i za njima neopisivo žudim. Za nekom blizinom, za toplim, ugodnim smislom, za mirisom kože, za rastvorenim, sočnim trenutkom u kojem ću se osjetiti rastvorenim, sočnim i nepogrešivim. Za dobrim ogledalom u kojem je uza me milijun ljudi. U kojem sam sâm i smijem se.
Tebi sam donio taj nemir, hajde, sad ga razmrvi i baci u vjetar što se podiže s dna ulice i putuje k nama, blagi, ljetni vjetar nad olupinama, u tvom zabačenom dijelu, slijepoj ulici, kraj cigana svirača, uz Xaviera, crnog anđela odjevenog u zategnutu bijelu sintetičku majicu kroz koju se ocrtava svaki mišić na tom vitkom, visokom tijelu. Alexov konobar s bisernim zubima koji ne uspijeva natočiti pivo, muči se s viškom pjene u čaši i na kojeg upravo vrišti njegova žena, golema crna majka dvoje djece koju je za ruke dovela da vide svog oca koji, kako rekoh, uz smiješak pokušava otjerati nelagodu jer ne uspijeva natočiti najobičniju čašu piva za pjesnika iz Hrvatske. I taj se pjesnik vratio unutra, nalaktio na šank i nasmiješen čeka dok se posred Xavierovih prsa pojavljuje mrlja od znoja.
Tebi sam donio taj nemir, neku svoju stalnu bolest. Uzmi je, zapali je dolje uz Talisman. Neka izgori, neka barem jednom vidim kako nestaje.
Ivica Prtenjača, Odeon, VBZ, Zagreb, 2025.
