KRUGOVI
Krug prvi: Svadba moje ćerke; graja, vreva, komešanje, kašnjenje mladenaca – loš predznak. Mladoženja je od nje duplo stariji, bezočno nemaran prema zvanicama, iznuren momačkim provodom od prethodne noći, bezobrazno samosvestan u farmericama i somotnom sakou kome su laktovi kolebljivo prosenjeni. Razgrćem u magli nad jezerom odnekud prispelu (kao poznat miris) opominjuću vidovitost moje majke onoga dana kad sam odlazio: očaj i grozu u njenim rečima da se sve vraća kroz živote naše dece, njenu ubeđenost, njeno znanje da će i meni neki karmični demon uzburkati onu poslednju čistu površinu u svesti ostavljenu za pouzdanje u bolju budućnost koja će se deci sigurno osmehnuti. Ja ipak odlazim, zreo za promenu, potučen jednoličnim životom i prvim znacima starenja, bestelesnim ali jasnim naznakama nezadovoljstva koje se sakupilo u naborima s unutrašnje strane kože kao prljavština pod noktima. Odlazim od one polu-žene, polu-naivne-nevinosti, ka onoj što zna šta hoće i osvaja čak i pre nego što je donela odluku, instinktom jačeg, porivom koji generiše suvišak moći. Sada mogu da zamislim njenu reakciju onog dana kada me je prvi put videla kako po širokom parking-prostoru prolazim sa kolegama. Njen pogled ptice i brza obrada podataka, zatim pitanje upućeno koleginicama – kako se zove onaj čovek? Devet meseci kasnije razvodim se, ostavljam skoro odraslu decu i podmlađujem se rođenjem ove što sad, kovrdžava, zbunjena kao prvog dana u školskom dvorištu, nasmejana, pruža ruku svome novom muž-ocu, svojoj možda prvoj pravoj ljubavi, ponavljajući još jednom s istom ubeđenošću usud svih što pomišljaju da su prvi i jedini koji su otkrili misteriju i tragiku potrebe za Drugim.
Krug drugi: Ranije doba, doba velikih planova. Slike i zvuci, mirisi; nerazrušen autoritet uspomena koje se ne povlače, ne igraju po pravilima plime i oseke, dolaze kao kazna. Rođenje sina u očevoj kući. Ja – velik, otežao, skoro trudan – sad sam otac dvoje dece. Neobrijan i rakijskog daha dočekujem sina, povijen zavežljaj kome viri samo glava, i moj otac dočekuje mog sina kao što mene nikad nije, i žene tu oko nas, žene koje se sa nama raduju našim muškim razgranavanjima u svim pravcima, na gore i na dole, ja sin ratnika partizana, velikog čoveka, uglednog i strašnog, ja otac malog, sitnog, mog, velikog jednom, tatinog kuronje, tatinog vojnika, gle ga samo, sutra će on meni kuću da nosi, sutra će on i mene da nosi kao što ću i ja jednom mog starog… Taj tren na jednoj strani vage a na drugoj onaj drugi – moj otac umire dok sam ja na putu drugoj kući; ona druga me ne ostavlja na miru i uporno zove dok sam kraj očeve postelje, zove sve dok ne shvatim da nemam drugog izbora jer više ne pripadam nikome drugome već samo njoj, jer sam se njoj dao kao što se nekome bez žaljenja poklanja polovna stvar bez vrednosti. Nisam držao starog za ruku kad je umirao, a hteo sam da mu oprostim svu strogost i sva prebacivanja, sav sarkazam i njegovu ubeđenost da od mene ne može biti čovek. Hteo sam da mu oprostim što mi nije dozvolio da se pomirim sa sobom i da sebi oprostim to što nisam veliki ratnik i što na leđima nosim tuđu kuću. Treba sad sa tim živeti i čekati sopstvenu smrt i ne tražiti ničije ruke.
Krug treći: Još ranije. Mlad sam i suviše uzburkanog tela za svoje nejasne, nedorasle ideje. Vode me starom u stanicu milicije, neka dečačka ishitrena tuča, dokazivanje srčanosti, nešto bezazleno; ulegnuće na putu koje na tren zatrese putnika i odmah biva zaboravljeno, tesnac u kome je teško mimoići se sa drugim silnikom, ali ipak savladiv osim ako neko davno prokletstvo ili predskazanje ne kaže drugačije (tesnac uvek za oca i sina, na različitim stranama; obojicu sa oružjem, naoružane neprepoznavanjem). Prošlo bi sa malo roditeljskog ukora, možda jednim, dva zvučna šamara od kojih dugo gore otisci i sutra bi se tome smejali na porodičnim proslavama, da on nije On, da nije toliko važno što je on baš taj, baš to ime, što ga svi znaju i što će svi sad govoriti… On, savršeni, nedohvatljivi, nepodmitljivi, on uzor i ugled, on plakat i parola. Da, jer kako on može druge da vaspitava i kažnjava kad ne može ni rođeno… U drugom ćošku kuće (s ovih deset prstiju ju je napravio „ni iz čega i bez pomoći“, kao što ja nikad neću) majka kao stega pritiska sestru i cedi iz nje poslednje ostatke volje za bilo šta. Besprekorna je, ali možda bi mogla da bude još beživotnija i bez tela, jer telo devojci ne priliči. Majci i starom priliči da vode ljubav čak i u podrumu, čuo sam ih toliko puta, starom nijedno mesto nije mrsko da pokaže ko je glavni i kako se postupa sa svojom svojinom. Ali tako se može imati telo tek kad se uda, a sestra nije udata i neka zna… Sestra pije dozu leksilijuma dovoljnu i za neko znatno veće telo; doktor joj je prepisao, sležući ramenima na uporna majčina pitanja šta bi to moglo da je muči, pitanja na koja svi znaju odgovor ali ga ne izgovaraju. Ima četrnaest godina, ide u osmi razred; velike tamne oči i uzmicanje pred sevajućim pogledima oba roditelja. Gde ona gazi ni travka se ne savija. Možda majci uspe da joj u naredne četiri godine potpuno poništi telo i duh, da ostane krpa s kojom će neko, ako ne bude imala mnogo, mnogo sreće, brisati prašinu hrabren srčanim zalaganjem tašte. Jedino, možda, negde neki beli svet, bar hiljadu kilometara daleko…
Krugovi se ređaju sve bleđi, svaki dalji je mutniji. Dečak sam, ne pamtim mnogo radosti. Još dalje, nešto bolno, tvrd stomak i neka jeza. Rasplinjava se nejasnost, nedohvatnost životne istorije u koncentričnim talasanjima koja me dočekuju ovde, kad izvučem ribu naginjući se nad obodom čamca, a zatim je hitnem nazad u vodu i posmatram kako je dubina guta, pokrećući novi kružni vrtlog. Uvek je isto, najbliže su one skorašnje slike, a sve dalje šire se one čiji su obrisi nejasni i snoliki, no ništa manje čemerni i zlokobni. Pijan sam. Sunčano je; neravno ogledalo vode deformiše moj lik; talasi se dobacuju svetlošću i mojim umornim licem. Padne li malo kiše, biću još samo rošavi starac na površini jezera koji čeka da i njega neka ruka hitne nazad u veliku vodu. Ovo u čamcu sam ja, moj život; dole pod površinom je moj protiv-život, nešto nerazumljivo i upleteno u jezerski mulj i bilje, ali neka sila mi i dalje zateže ruku i usmerava trzaj kad zabacim štap, nešto još ume ponekad sa radošću koja ne zna za reči da dočeka lagani drhtaj strune, nešto još sa nadom priželjkuje onaj krug nežnosti i smisla koji će jednom iskrsnuti iz sredine i potisnuti sobom sve ostale, osvetljavajući moj život kao sunce dubine, kao nenadana svetlost koja je zaborav ili spas.