Lijepo ponašanje
Današnji se dan rodio kao neko krhko čudo.
Jedinstven je.
Napravit ću mu palačinke.
Obući ću za njega najljepšu haljinu.
Upoznat ću ga s prijateljima.
Odvest ću ga među djecu i pokazati mu
kako neobično izgleda svijet kada ga ona gledaju.
Pronaći ću klupu u parku
i na njoj provesti neko vrijeme.
Potražit ću pjesme kojima se pjeva
o radosti i nježnosti.
Na kraju ću ga predati noći
kao neko dijete koje su mi povjerili na čuvanje.
Tako treba postupati s vremenom.
U beskraju slobode
Ponekad zamišljam kako plutam oceanom
Iznad mene blistaju sazvježđa
Bezimena čudovišta klize bezdanom
što se mreška poput nekog živog bića.
Moje tijelo nestaje u vodi
Postajem talas i alga i stvor,
rastačem se u bezbroj malenih pokreta,
osluškujem kako pulsira zrak
dok se grli s vodom
i nestaje u vrtlogu
Sjajna tijela delfina klize mi u susret,
igraju se mojom kosom
Onda me veliko, rumeno sunce
zatekne nasred pučine
kako udišem beskraj
svoje slobode.
Suveniri
Donijeli smo kamenčiće s mora.
Mislili smo da će uz njih krenuti i valovi,
pljuskanje, šuškanje i mreškanje.
Ali, prevarili smo se.
More je ostalo tamo gdje jeste.
Ništa ga nije moglo namamiti
u našu sobu.
Hologram
Moja kuća pored jezera ima bijele zidove
Miriše na majčinu dušicu i mentu.
Na njezinom dvorištu možeš čuti kako ti kuca srce,
osjetiti kako se migolje misli
po tamnim, krvavim hodnicima vlastite duše.
Sagradila sam je strpljivo od svega što mi je trebalo
neba, topline i zraka.
Zasadila sam nezaboravak i perunike u dvorištu.
Jutrom oblačim ovu kožu i ovo tijelo,
opraštam se sa sobama,
širokom posteljom iz koje se vide nebo i vrhovi planina.
Ukazujem se kao hologram
na mjestima koja nemaju ništa zajedničko
s pjesmom ptica i sjenama drveća.
U sumrak zatvaram oči i odlazim u moju kuću.
Tamo stvarno živim.
Pamćenje
U misao se sakrila slana kap,
bijelo jedro
i glatka put kamena.
Ponijela sam ih kući
pod olistala brda
u sjenu teških zidova.
Sada mi šapuće more
čak i kada utihnu misli
i riječi zašute poput uplašenih ptica
ispod zlokobnog neba
punog tamnih oblaka.
Obala
U tirkiz uronjen kamen
i zlatni sunčev vez.
Bijela plesačica njiše bokovima na pučini.
Lepršaju joj jedra vjetarom zaigrana.
Sanjiva obala,
poput ispruženog tijela tek razbuđene žene,
doziva tople ruke sunca.
Masakr
Preko krhkih svjetiljki,
kroz noć
razlila se magla.
Kao ogladnjeli psi
tragom nečega zakopanog u tami
pojurili su snovi.
Uronjeni u tople plahte svojih gnijezda
klizavu svilu noći
igrali smo se čudima
sve dok ih nije pokosila
nemilosrdna konjica jutra.
Jutro
Između bijelih, žutih, crvenih zidova
ljudi piju svoju jutarnju kavu
i pospremaju ono što su sanjali
u tople plahte i pretince ormara.
Oblačim osmijeh ihaljinu, obuvam sandale
Stavljam kapljice parfema iza uha
i zveckave minđuše.
Izlazim u jutro
kroz koje se razigrala
pjesma ptice s rascvjetale lipe.
U mislima te držim za ruku.
Poput divlje loze pripile su se
plave žilice na našim dlanovima,
krvavi bršljan omotan oko linije života
i svega što je tamo napisano.
Neki…
Nekima polazi za rukom
razvući trenutak na čitav roman.
Neki roman svedu na trenutak.
Neki nemaju ni roman ni trenutak.
Oni se, jednostavno,
još nisu rodili.
Za sada žive
samo svoje čekanje.