Kaktusi
ekran je na stolu
i u njemu se
ogledaju ptice
još jedna crtica crnog
života na ugrejanim
aparatima gde te srećem
pomislim, proleteće
fatalna mogućnost
pomislim, na moj inboks
pada tomahavk
a u stvari
topli stomak laste
na tren poražava piksele
ti rolaš budućnost na žrvnju
Neruda recituje rudarima
misteriozna kutija se otvara
negde u Osaki
ne spavam, na stolu su
podmetači u obliku
žutih kaktusa
sasušenih kaktusa
prinosim ti čašu
Crveno more zatvara čeljust
kao i uvek
scena se prekida
Iznad mog sedišta u avionu
grb grada nije dovoljan
pod zastavom republike
krije se plesno telo
na hiljade trobojki
u njih umotano
sazvežđe zrnevlja:
buketi raširenih ruku
tela nabubrelih
nerođenih
mojih
potreban mi je general
s teškom artiljerijom
sečiva u stomaku
da izgricka državne simbole
kao semenke
i ispljune ih na pesak
neka skrije značenja
svetskih barjaka
i od preostale
rasparane tkanine
veže nad ovim tankim vratom
flamenko punđu
i podigne je
pobedonosno uvis
kao plen iz fosilizovane šume
kao zaboravljenu pozu
ljubavnih igara
nacrtanu pećinskim pigmentima
iznad mog
sedišta u avionu
Imati 17 godina
umesto obroka
ružičasti avion
iznad čempresa
i krpeni konj u filmu
umesto ljubavnika
letnja prašuma
kraj fontane sa zmijom
diskmen struji
pesmom o ranjenoj Loli
dok sediš na statui lava
album se zove
Kugla u srcu tišine
u redu u samoposluzi
lupaš vrhovima patika
u ritmu muzike
koju čuješ samo ti
nosiš afričke boje
žuta, ciklama, rezedo
da te primete skupljači
dobrovoljnih priloga
leto bez opasnosti
i posledica
leto bez ičega
Prizivanje kiše
htela bih, kaže mlada žena
na klupi mladoj ženi u knjizi,
da mi jednom dođu slova
drevna kao stomak
prvih životinja
na litici mitskog ostrva
neizdrživa kao cvet
dok još ne nastane
neka reči budu romboidi
na haljini u tramvaju
što se gibaju preko golih leđa
Pazi svoje srce, nacrtaj lava iznad kreveta
sanjala sam:
u novom stanu
glinena šolja
sa dve različite drške
jedna velika zemljana
druga mala i poprskana
tolikim bojama
Polok šolja
ali rekla sam dosta više
o znanim imenima
daj mi na ovoj posteljini
neznane kraljeve
a onda, u snu
iznad uzglavlja gomila
ilegalnih crtača u sobi
podzemnih grafitera
kao otkačena
ulična umetnost
u Kalje del Abaniko
– ulici hirovitih lepeza
tamo je nacrtano sve
sve što ti potpiruje glad
luda usta s ludim jezicima
nakostrešeni vukovi
i oglasi za horove
i najveći od svih crteža
lav
veliki lav
blistavi lav
motri ko će sve zaspati sa mnom
motri crne skalpove
iznad balkona Verone
iznad železnice pune
nekontrolisanog madridskog bilja
iznad osamnaestog sprata
i veša u kvartu Arieiro
on zna kako da se prikradem
u kom god gradu da živiš
nacrtaj lava iznad kreveta
u kom god hotelu
da se zatekneš u dva noću
nacrtaj lava
iznad uzglavlja
lav izdiže bokove
nad pregaženim letom
tri psa dogegala su se
do letnjih ženskih nogu
trusna su srca
muškaraca što srču espreso
za susednim stolom
sedefast je lak za nokte
kao dubine u koje ove godine
neću do grla ući
ali u mom gradu
čučaće lav
i more će mi biti
vođenje ljubavi
na trpezarijskom stolu
pod uljem na platnu
na kojem je nacrtana lubenica
cela okružena mrakom
Jelena Žugić, “Kako sam postala flamenko plesačica”, PPM Enklava, 2021.