SJEVERNOM KRAJU
Sakrij, sjeverni kraju.
I što dublje. Sred gora.
Nek suze sakrivaju
kapci, ko smolu kora.
Ostavi samo zjenu
ko četinarski pram,
i dane što dolaze nam.
Na zemlju baci sjenu.
Ne uzbuđuj se zaman.
Postaću tetrijeb: taman
biće mi krila sa kalendarskim,
ko perjem, stranicama.
Il ću se ko lisica
skriti od ljudskih lica
od psećeg hora i od
dvocijevkinih očnica.
Skrij, usta neka ćute!
Nek oči mi, hitnute
ispred, ne sretnu ništa
osim močvare žute.
Sred krstionice njene
skrij od bestidne zjene
trag, ako ostavljam trag,
u zoru sred bare snene.
Nije moj red da šutim.
Al čas je otkliknuti
svakom ko neće prekor
oblaku da uputi
zbog ruja, tiske. Sad i
tren je kroz mrak se vući
poj nijem ponavljajući
stabala palisádi.
Nekako, ovog trena,
šúmi iz svog sudbena
udesa nad mojom glavom:
na te je osuđena –
no te vode, što bije
potokom, da što prije
zahvatim i razumijem:
da život tek remi je.
Ne panjkaj, ne protivslovi,
ne proriči bura novih.
Možeš li, osvrni se –
odlaze putem ovim:
kroz rulju svak se provrze,
rijeka i polja se drže,
potom kroz šume i brda,
sve brže. I sve brže.
1964
USPAVANKA
Zimsko veče lampu ždije,
dan od noći čuva. Bijel
list i žuta svjetlost miju
mozak od nesreća sviju.
Spuštajući ruku umah,
ko u tas, u krug bez šuma,
prsti neka bijele se
zbog redaka tamnih deset.
Lampa će da pušim dati,
obraze ću njom brijati,
prat košulju u njoj moći
sto ću dana svake noći.
Lampu ždije zimsko veče,
na ruci mi vene siječe.
Zimsko veče lampu pali.
I zanjišti konj u štali.
1964
Preveo Marko Vešović
