PLIMA
Stalno, ko mul i morske vode
– za pomoć noći grcaj –
bori se, pošto ljubav ode,
s prazninom srca.
Pun straha, koji trese umom,
trči put čvrstog krova,
napuni srce valovlja šumom,
ko jamu, do rubova.
No bolje: u tle zabodene
cipele, dok sve spije,
pijeskom, što u glasu krene
s hripom, zasipati je.
PROZORI
Kuća na samku blato zadržava
što raste usred samotnog prostora
sa kojim ona vezu održava
uz pomoć dima i pomoć prozora.
Ormari puckav vrt gledaju, krila
misaono u strahu sužavaju.
Trojka lampi je oprezno visila.
No stakla ništa ne izražavaju.
I prem veštastvo to je, može biti,
kadro za sućut prema predmetima,
ti ne zrcale što se pričiniti
zna ormarima i taburetima.
I samo kada pomrčina dođe,
oni javiti do neke mjere će
armadi vode što u napad pođe
da sobe borbu prekinuti neće,
i da razloga za slavljenje nije,
prem doksat bare osvojiše davno,
da tu, u kući, svjetlost jošter sije,
mada je tavno, vani sasvim tavno…
al ne kad gleda taj starac, šutljivac,
u snu, pri svjetlu što zgasnu sred mraka,
okolni svijet što tog časa pliva
ispod njegovih spuštenih kapaka.
BOŽIĆ 1963. GODINE
Spasitelj je rođen.
Ljuta stud je bila.
Pastirski ognjevi u pustinji sjaju.
Mećava što bjesni dušu je mučila
jadnim kraljevima što dare predaju.
Hod kosmatih nogu kamiljih. I fijuk
vjetra. Zvijezda je, što sija kroz tmicu,
gledala: putevi karavana triju
u špilji Hristovoj ko zrake se stiču.
PJESME SRETNE ZIME
M.B.
Te pjesme zime sretne
nemoj s uma da smetneš:
podsjeti se u hodu
na zvuka im gluhotu;
mjesto ka kome, ko miš,
u brzu trku stremiš –
kako god mu je ime,
nek legne im u rime.
I da, zinuvši lako,
naprijed motriš kako
u plafon i anđelak
zagleda, oka vrela.
A vani snijeg snőva:
bjelji je od velova
tih što su zameli nas,
al zimi to nije spas.
Proljet se, znači, zbila.
Krvi je uska žila:
samo što zarežeš i
more šikne u breši.
Tako da vidljiv je skroz
taj ulaz u besmrtnost
što izaziva žal pust,
al duplo: naizust.
Te pjesme zime sretne
nemoj s uma da smetneš.
Što skrito je u njima
ne nađe u inima.
Tu, čisti na snijegu,
žbunovi zrak sijeku:
trepti im u granama
tvog žića radost sama.
MART
Duži je postao dan a
noć kraća. Bijeda znana
u svijećinu jeziku
na oči ubiti znade.
I sve brže se hlade
cigle u zore ciku.
Od snijega do bola –
dan beskrajniji od polja
bez međa. Duša niti
visokome se slogu,
ni prostoru, ni bogu
ne može pridružiti.
I kraj ne vidi svojim
kretnjama tijelo. Stoji
tek plot što san ga diže
i dijeli te njive
radi plodnosti njine.
Tako proljeće stiže.
<mart, 1965, Norenska>
Preveo Marko Vešović
