***
moja prsa polako postaju vitice bjeline,
među kovrčama mi se roje prestrašene pčele,
na nebu su ostale mrlje naših koraka,
spomenar za plave noći
baš su hladni ti konjanici koji ovih dana jure kroz nas,
kad prođu kroz pluća – osjetim usamljenost,
kad prođu kroz koljena – osjetim čežnju
Regoču, podigni me na svoja hrastova ramena,
Regoču, podigni me tamo pokraj svojeg uha
Regoču slavni, Regoču dobri,
podigni me više, više, molim te, molim te,
podigni me da budem viši od Medvednice i Ivanščice,
da vidim sve svoje prijatelje u vrtovima, smjele i klete,
da vidim kako sade novo cvijeće, nevene i kadife,
kako pronalaze prazne puževe kućice i školjke
Panonskog mora i kako grade gredice
i kako pjevaju paradajzu i paprici da brže, brže rastu,
podigni me više Regoču da se naluknem
s druge strane zdjele, Regoču bradati, Regoču rutavi,
podigni me više, više, molim te, molim te
da vidim svoje prijatelje i kako oni
plijeve svoju usamljenost
***
na kraju puta
postoji gnijezdo, brlog, lug,
mjesto toplo i tijesno,
prekrije te, sakrije te, zakrili te,
kad šake djedova i očeva polude,
kad se nebesa nepravedno
rasrde
i to mjesto treba graditi
uvijek iznova, od ubranog cvijeća,
otpalog lišća i granja, odlutale vune
i šačice ugrijane zemlje
plaše te, znam, plaše te
riječi obitelj, obitavati, prebivalište,
porodica, rod, izrod, porod, urod,
sve te osnovne ćelije društva,
tjeskobne jer su nesretne
ranjene srne strijeljaju iz samilosti,
lanad postaje siročad, dom im postaje izlomljen grom,
udisaj ribe izvan vode, rana s beskrajnim dnom,
začuđeno o, neizgovoren slom
krv nije ni mlijeko ni rosa,
brv je koju odnosi bremenita rijeka
za neprospavanih noći prozivamo pretke,
krivi su za naš nedovršen kroj,
praštati je lako, zaboravljati je teško,
riječi su modrice i porezotine
ponekad je skretanje opravdano da ne bude još nesreća,
raskršća su uvijek opasna, izbor je uvijek pogrešan
gradi taj brlog u guduri, preživi zimu
***
zločesti kućni duhovi mrmore uz vatru,
podižu sjećanja u kazalištu sjena,
belje se crvenim jezicima,
mislim da slatko psuju
biti siromak je glad, bokčija je sram,
voda je zmazana, ruke su počrnele,
v saki se ceker zavleče jeden vrag
iz zidova se cijedi znoj,
pod prozorima zavijaju vukovi iz priča,
vukovi jedu malu djecu, no ponekad su glupi
i halapljivi i nesposobni, treba sanjati lisice
samo tri generacije od nepismenih,
othranili su nas na suncu,
dovoljno da podignemo njihove snove
i snove svih kmetova prije njih
možda smo uspjeli u crtežu života,
puževom sluzi obojili smo vrata,
promijenili kvaku i zvonce
ujutro
poći ćemo na plac da nam kumice pričaju
o našim rodnim selima, žarnim ženama
i slatkim grozdovima
popodne
poći ćemo na vlak
i izgubiti se u kašnjenju i tišini
nesretnih radnika i penzionera
i gda se vrnemo setimo se zakaj smo prešli,
i gda odhajamo zmislimo se zakaj se bumo vrnuli
(listopadska subota)
sad je sunčano listopadsko podne,
sjedim u kuhinjici uz kavu i promatram žene
iz okolnih zgrada kako kroz prozore tepu stolnjake,
jastuke i plahte, bijele se tkanine vijore u visinama
kao sveti dokazi postojanja života, radišne domaćice,
savršenog početka vikenda, spremanja ručka i stresanja
svih mrvica prijašnjih dana, dana kišno teških,
svih mrvica koje su ostale od nestabilnih brakova,
prohujale djece, dosade i samoće
nekoliko penzionera uputilo se u pustolovinu u park,
haustorima prolaze sjene nepoznatih ranoranilaca,
a ne znam kak je prek brega, kaj se doma kuha
i kaj moja mama čez prozora steplje
i koliko mi zamera kaj ščera nisem došel
da ju zagrlim i da ima kome povedati
kak več zadnje listje opada z jorgovana
ispred hiže
***
nebom i mojim rukama razlijeva se pekmez od šljiva,
sve je opečeno i slatko, već dolaze ose i mravi,
pjesme su sve napisane, vrtovi su svi okopani,
krhotina šume ubola me u prsa, šaputao sam
blagim zečevima da me spase, da budem
dijete, da budem dijete od voska,
da zagrijem napuštene brezike
***
pod prozorom žvrgolje putene ptice,
jar se nagnuo nad sunce i usmjerio ga u naša lica,
meka rumena djeca blistaju od pustolovnosti
ponekad se još rastužim kad zaronim u dažd,
kad sljeme gori u sivim oblacima,
kad vabe me vrazi u svoje grotlo
a mjesec me odano i ponizno čeka,
on je jedini opsjenar koji pruža ruku
ponekad se još okrećem i vraćam tebi,
tvojim prkošljivim prsima i skršenim idealima,
još te nosim u pjesmi predanih pčela
i mirisu kave i trpkosti hmelja i silini trna
moje skitnice, moje noćobdije i druga klatež
ponekad nisu dovoljni, ponekad mi se omakne pad,
raskrvarim si bradu svaki put kad se brijem
i srdim se na one koji me sibilariziraju
i svaki put kad se rasanim, sjetim se
da mi smo samo plemeniti divljaci
ništa nam ne nedostaje, ni vode ni mlijeka,
ni kliktaja djece ni lepeta ptica,
a još te nosim u ponekom stihu
i podsjećam te da bi i pčele voljele biti sretnije
Josip Čekolj, Junaci i zmajevi u zalasku, Mala Zvona, Zagreb, 2022.
