***
Pod maskom medvjeda
Približavaš se pupoljcima naših protoka,
Ližeš medene oblake i brundaš začuđenim pticama
Sporo se šećeš među bukvama koje si ranio,
Sa šape na šapu spuštaš svoje sjetne misli na neprimjetne mrave,
Maska te sve više guši i urasta ti u nježnu kožu, spljoštila ti je orašasti nos
I zavinula jagodaste uši kao rubove slikovnica, ne skidaš je jer se bojiš dodira
Bojiš se buke zvonaca i lonaca kojom su te izudarali
Oni koje si čuvao, bojiš se pepela koji su ti bacili u oči,
Pepela tvojih padova, priča, primirja i prirječja
Pod maskom medvjeda
Lutaš sporo kao da čekaš Cigane s lancem,
Cirkusante s kavezom ili Bijele s metkom
Pod maskom medvjeda
Ne nedostaju ti sela u obliku križa
Ni vrhovi gorostasnih, prijetećih planina
Pod maskom medvjeda
Zaboravio si koristiti jezik za pjesmu i poljubac,
Zaboravio si koristiti naručje za pružanje topline,
Zaboravio si svoju zipku i svoju majku i svoju riku,
Postao si ono što si oduvijek htio, divlja životinja, ali usamljena
***
Ja imam svoju vojsku koledara,
Oni su hrabri junaci spravljeni od crnog vina,
Oni su žustri borci spravljeni od stare šljivovice,
Oni su brzi mudraci spravljeni od bazginog soka
Ja imam svoju vojsku koledara,
Obučenu u prnje od prozirnog papira,
Na glavama im stoji blještava kruna tratinčica,
U rukama im kao koplja strašno strše stršljenovi žalci
Moji su koledari bili nekoliko puta uronjeni u poeziju,
Nabiti na kolce od cicamaca, raščetvoreni užadi od vilinske dlake,
Oni pjevaju pjesme o slobodi, oni plešu drmeš na ritam okretanja zvijezda
Moji su koledari uvijek spremni zapjevati i zaplesati
Pred neprijateljskom vojskom, iako znaju da im se sprema
Zemlja pokraj koje će djeca prolaziti i pljunuti i reći koledarsko groblje
***
Mjesec ima natekle oči
Od neispavanosti, već milijardama godina,
Ponekad zamijenimo mjesta, suosjećamo jedno s drugim
Dajem mu svoj krevet, iako nije gnijezdo,
Pružam mu svoju posteljinu, iako nije krzno,
On meni zauzvrat nudi ljubičasto platno da na njemu crtam
Stopalima i bradavicama, zamahujem boju kosom i puštam da se
Zabrinutost cijedi s jednog kraja platna na drugo, Mjesec i ja suosjećamo
Lisice mi se došuljaju u krilo
Pa zajedno brojimo lepice uvaljene u ljubičasto,
Zatim mi pripovijedaju o brzini i slobodi, snalažljivosti i strasti,
Ja ih naježeno slušam i zamišljam, zamišljam trk u prostranstvo pradoba
Skrivene ptice nas podsjete da nam ovo nije tako naređeno,
Ali mi volimo varati i skrivati se, mi volimo krinke i daske,
Što nam drugo preostaje, kad već ne možemo spavati
