Raj
Pristajem na nepomičnost, možda po prvi put u četiri desetljeća. Svaka se odluka opire donošenju, svako kretanje samo sebe poništava. Danima nemam snage da si skuham ručak. Jedem smeće. Spavam. Čitam četiri knjige odjednom. Nenajavljeno navraćaju napadaji gušenja. Dugo se nismo vidjeli. Moj ih očaj zabavlja.
– Misliš da si nas se riješila? Hahaha. Čime? Terapijom? Znaš li da tvoja terapeutkinja zarađuje više od trideset tisuća kuna mjesečno? Kako točno misliš da ti ona može pomoći s time što si među prvima ostala bez posla? I što već neko vrijeme živiš na socijalnoj pomoći koja se ne zove socijalna pomoć, jer se danas više ništa ne zove onako kako bi se trebalo zvati. Mi smo došli i ostajemo. Socijalna pomoć je gotova. Slijedi panika, nova faza preživljavanja.
Za Božić palim televizor točno u trenutku kad papa počne nabrajati zemlje u kojima vlada rat. Rasplačem se i ugasim ga. Od tada ga ne palim.
Ovo je tek početak, rekli su. Budeš li se opirala, bit će ti samo gore.
Sve sam pokušala: dodvoriti im se, pregovarati s njima, potkupiti ih, potjerati, zastrašiti, nadmudriti, sprijateljiti se. Dugoročno, ništa nije upalilo. Ujedinili su se s depresijom i postali još moćniji.
Svijet se pretvorio u video igricu. Izabereš odmah na početku jesi li crveni ili plavi neurotičar s grandioznim osjećajem za ispravno i dalje je lako. U susret ti dolaze samo istomišljenici s istom neurozom i istim grandioznim osjećajem za ispravno.
Prevodim tekst u kojem između mnoštva rečenica stoji jedna drugačija od ostalih. Glasi ISTINA JE MJESTO GDJE SE INTERESI POKLAPAJU. Kuham kelj. Kelj je slojevit, nudi nekoliko nijansi zelene.
Nedjelja je, tjeram se van. Ljudi su fino odjeveni. Jedan poznati muškarac i njegova žena naručuju posebnu kavu koja se posebno kuha u nekoj posebnoj Erlenmeyerovoj tikvici. Ona promatra kavu, on nju, ja njega. Ruža stoji do mene, smije se, naručuje nam običnu kavu. Sutkinja je dosudila da joj bivši muž mora plaćati alimentaciju za dijete. Odvjetnik joj je rekao da je imala sreće. Sjedimo u hladu na terasi. Do nas stariji muškarac razgovara s psom. Kažem joj da ima dana kada razmišljam o samoubojstvu. Sve se urušilo. Ne mogu suspregnuti suze. Odnosi, poslovi, snovi, nema više ničega. Da sutra počne novi rat i da moram bježati, ne bih imala što napustiti. Bila bih, možda po prvi put u životu, privilegirana.
Zaprepaštena je mojim riječima, razabirem to. Pa ipak, u jednom trenutku položi svoju ruku preko moje. Ne miče je. Taj je dodir čvrst i istinit. Nakon njega, više ne pomišljam na samoubojstvo. Dugo sam se mučila s pitanjem što je prijateljstvo, pristajala na trgovinu, a potom se pobunila, prekinula sve trgovinske veze, i diplomatske, učila se samoći. Malo je toga ostalo. Ali malo je uglavnom dovoljno.
Najave novi rat. Nove strahove. Sve isto kao i u svakom ratu. Neki će izgubiti sve i zanijemjeti od užasa. Druge neće ni okrznuti, ti će najglasnije narikati – što glasnije budu narikali, to će više zarađivati. Ponovo čitam Fromma. Sjednu neki novci. Platim stanarinu. Dobro je.
Pokušavam razgovarati s napadajima.
− Zašto me gušite?
− Ideš nam na živce.
− Zašto?
− Zato što nas ignoriraš.
− Kada?
− Stalno. Mi nešto hoćemo i kažemo ti, a ti nas ignoriraš.
− Ali ništa nisam čula.
− Pa u tome i je problem.
− I onda me odlučite ugušiti?
− Ako nas nastaviš ignorirati, da – to je jedan od mogućih ishoda.
− Dobro, evo sad vas čujem. Što želite?
− Želimo da staneš.
− Pa evo stojim.
− Pa evo i mi stojimo.
Tečaj je za mene preskup, ali ipak ga uplatim. Mnogo je žena. Problem je rješenje, kaže voditeljica. Zainteresirano klimamo, svaka iza svog ekrana. O stabilnosti i regeneraciji, o tome se radi. Jedna starija gospođa s Krka, umirovljenica, ona mi je posebno simpatična. Ima neku djetinju odlučnost da stvari dovede u red. Stalno postavlja pitanja. Ja uglavnom šutim. Sram me je. Svi drugi imaju ono što ja nemam. Opet osjećam da ne pripadam, ali ustrajem usprkos. Napadaji odobravaju. Kažu da im ova kombinacija stagnacije i paradoksa savršeno odgovara.
Pišem tekst za jedan portal. Radim na njemu tjednima. Uplate mi šezdeset eura. Odem na razgovor za posao. Sat nastave plaćaju dvadeset posto manje nego prije petnaest godina. Putne troškove ne plaćaju. Lova ide na ruke. Testiranje na virus svaki tjedan plaćaš sama. Moramo brinuti o sigurnosti djece i odraslih polaznika. Sviđaš nam se. Tebe smo izabrali.
Prinos je potencijalno neograničen, kaže voditeljica. Dok god radite sa, a ne protiv. Sve je povezano. Svaki element ima više funkcija, a svaku funkciju podupire više elemenata. Promatrajte i sudjelujte. Svaku promjenu možemo iskoristiti reagirajući na pravi način. Posežite za malim i sporim rješenjima. Cijenite raznolikost. I sve rubno.
Stvari počinju gubiti smisao. Rastakati se. Zatvaram oči. U meni samo prazan prostor. Uz rijeku, misli postaju protočne. Konačno shvaćam razliku između poslušnosti i predaje. Ruža plače. Kaže da joj svaki put kad dođe na posao, a Ruža ima dobar i ugledan posao, počne probadajuća bol u leđima. Obilazi neurokirurge, kiropraktičare, terapeute, ide na fizikalnu, na akupunkturu, na struju. Rješenje je problem.
Radimo sa zonama, prva, druga, treća, četvrta. Pričamo o fraktalima, energiji, uzorcima koji se ponavljaju, ciklusima koji kruže, o životu u skladu s mogućnostima, o prihvaćanju i zajedništvu.
Vijesti više nisu vijesti. Maša i Vlado odsele. Jednostavno odu. Sjednu jedan dan u auto i sve ostave. Ne daju im da prenoće u Njemačkoj i u Austriji, nemaju svježi test. Spavaju u autu. Dođu kamo su krenuli. Vlado se zaposli u tvornici za preradu ribe. Maša i dalje piše i prevodi, iako taj novac na sjeveru ne znači ništa. Otac joj je umro u rujnu, majka u prosincu. Zovem je, pa šutimo zajedno. Kaže da prezire poruke u kojima joj ljudi pišu moje saučešće. Koji kurac to uopće znači? To ništa ne znači, govori mi. Ljuta je. Negdje sam pročitala, lijepa mi je ta rečenica, ljutnja je tjelohranitelj tuge.
Moji napadaji se povlače. Umjesto pokoravanja, predaja. Izgleda da sam ih porazila. Pobijedila. Porazila. Pobijedila. Porazila. Pobijedila. Pora… Pobje… P…
Otac zove, pita treba li mi novaca. Kažem da ne treba. Napadaji kažu, konačno nas više ne pokušavaš prejebati i sad možemo surađivati.
Otpori se rastaču. Andrea dolazi u posjet. Kuham nam čaj. Ona sjedi na kauču, ja na podu, na krpenom jastuku ispunjenom heljdom. Ja sam niže, ona je više. U jednom trenutku zamijenimo mjesta, spontana koreografija, ona bude dolje, ja gore. Pričamo i smijemo se. Taj me ples hrani.
Prevodim na nekoj konferenciji o integraciji izbjeglica. Djevojčica se zove Nagham. Razumije hrvatski, ali ne želi ga govoriti. Smatra da njezin hrvatski nije dovoljno dobar. Ne želi se vratiti odakle je došla. Želi ostati tu. Djeca je mole da ipak kaže nešto na hrvatskom. Ona kaže, zovem se Nagham i imam trinaest godina.
Imam poriv otići na granicu, pronaći jednog policajca koji ne želi raditi to što radi i onda ga dugo grliti.
Maša ide na terapiju preko zooma. Da kupim psa, zamisli, tristo pedeset kuna joj plaćam i ona mi kaže da kupim psa. A ja i Vlado stanujemo u sobi u kući s drugim radnicima, gdje jebote da uguram psa. I dalje je ljuta. Kažem joj grlim te, iako znam da to nije isto kao i zagrliti.
Umijesim kruh. Ispadne nekako bljutav. Uz rijeku su često ljudi s psima. Ima dana kad se pasa bojim, ima dana kad im trčim u susret.
Gospođa s Krka kaže, ja sam odlučila da će tu biti raj i gotovo. Fromm isto kaže da je ljubav pitanje odluke, a ne osjećaja. Čak i unutar nemogućih uvjeta kapitalizma, nešto se takvo može odlučiti, tvrdi. Fromm mi se čini kao pronicljiv tip, načitan, sposoban prepoznati seratore koji uvijek izvikuju onu floskulu o ljubavi koja se trenutno najbolje prodaje. Šteta što više nije živ. Odmah bih se u njega zaljubila. Napisala bi mu mail, pitala ga nešto bedasto i nepotrebno, nešto u stilu, hoćeš mi biti mentor, iako mi zapravo ne treba mentor.
Napadaji sjede na balkonu, sunčaju se. Kažu, dakle i njega bi pokušala prejebati. Nije ti to neka metoda. A kako bi bilo da probaš sa hej, sviđaš mi se? Smijem se, pitam ih iz kojeg su oni stoljeća. Kažu mi, iz kojeg god ti treba. Treba mi netko da zajedno vježbamo voljenje, kažem. Dobro, kažu oni, krenuo je prema tebi. Budi strpljiva i pusti nas da se sunčamo.
Na tečaju konačno ulazimo u detalje. Korijen traži aerobne uvjete. Treba hraniti mikroorganizme u tlu. Protiv štetočina se borimo raznolikošću. Različak je na kiselom tlu ljubičast, a na lužnatom plav. Prije sadnje treba istražiti vrstu korova i procijeniti duljinu sjene. Korov režemo, ali ne čupamo. Ako nisi u dobrim odnosima sa susjedom, zasadi bagrem na među. Cik cak sadnjom stane više u manje prostora. Tamo gdje se kulture miješaju, tu je najbogatije područje. Ono što traži najviše brige, neka bude najbliže kući. Pionirske vrste grade tlo. Mraz ne traje svih 365 dana u godini. Monokultura korova omogućuje rast samo biljkama oportunistima. Timijan i origano pomažu protiv erozije. Fiksatori dušika igraju važnu ulogu. Pomoću njih idemo prema polikulturnim biljnim zadrugama. Idealne zajednice čini optimalno sedam međusobno podržavajućih biljnih slojeva. Ne sadimo sve odjednom, uvijek postepeno.
Prohladna zimska subota, sjedimo na kavi u grijanom stakleniku jednog hotela. Kava košta skoro četiri eura. Ne želimo sjediti negdje u mraku i dimu i gledati u zid. Zato plaćamo bez pogovora. Pijemo sporo. Sjedimo satima i pričamo, Andrea i ja. Konobarica nam donosi čokoladne kolačiće. Jednom, pa drugi put, pa treći. Stalno nas pita treba li nam još nešto. Donosi vodu. Ne odnosi naše prazne šalice. Ništa ne čini servilno, sve majčinski.
Ruža mi poklanja šareni poslužavnik. Za doručke u krevetu. Kaže, nije li tako divno raznobojan, odmah te razveseli.
Sretan ti rođendan.
Maša mi šalje video s gejzirima.
Andrea kaže, zajedno ćemo to napraviti.
Voditeljica kaže, posljednji živi primjer zrele šume u divljini je šuma jabuka u Kazahstanu.
Gospođa s Krka kaže, podići ću svoj šumski vrt i onda mogu mirno umrijeti. Svojoj ću djeci u naslijeđe ostaviti raj.
Zaključujem, iako možda sasvim pogrešno, da sam jedina na tečaju koja nema zemlju. A nemam ni djecu da im je ostavim. Ali što ako zemlja možda ima mene? Što ako me i neka djeca ponekad imaju? Što ako povremeno i na različitim mjestima, vrlo nespretno i skupa s onim luđacima s balkona – ipak pripadam? U neke male, okljaštrene zadruge, na tlu koje već dugo erodira, u dubokoj sjeni nekih prastarih krošnji, umaramo se i trošimo preko mjere, pa klonemo razočarani i u fotosintezu i u biodinamiku, molimo da nas netko iščupa, da nam skrati muke. Ne možemo više rahliti tlo, zavapimo ponekad, pa dokad pobogu, nije li to vražje tlo
ipak nemoguća misija, hoće li ovdje ikad išta rasti?
Gospođa s Krka kaže, ne zvala se ja Jelena, rast će.
