O MOĆNICIMA Sjećam se rahmetli dede kako je ubijao muhe. U zavjesu ih hvatao sa maloumničkim smijehom kidao im glave. Zatim puštao da njihova tjelesa letaju u potrazi za njom. Ko muha bez glave tad bi govorio kroz smijeh. Sjećam se oca kako je ubijao muhe. Dva dlana od dvije radničke ruke, vrebaju jednokratan aplauz, za vlastite zvjerske podvige. I dječiji osmjeh zadovoljstva nad smežuranim lešem, što više letjeti neće. Sjećam se kako sam ubijao muhe. Muholovkom pravio saučesnicima, prozorska stakla, kauče i zidove. Bez dodira zujave pogani, presuđivao im civilizovano i bezgrešno. Za mrtve muhe, vjerujem, ova evolucija etike je suvišna. PRVA RIJEČ Zaboravio sam prvu riječ. Uspješno sam je zaboravio Davno. Izgubljena, Ukradena, Ubijena, Tuđa, Odavno. Ako zaborav otme sve riječi Što u meni borave, Možda mi podari Novu prvu riječ, Novi korijen, Novog Mene. MERDEVINE Duge su noge Za koračanja ka nebu. Treba ih neko čvrsto čuvati. Neko od povjerenja. Jer gore je sve malo više, Malo nepoznatije, Malo nesigurnije. Zemlja je ljubomorna Na sve one koji je napuste. Grliti će ih Metrima u sebe, Ako nikog ne bude Da pričuva Merdevine. ANOREKSIČNA RIJEKA Nezapamćena vrućina Rekao je sinoć novinar Na televiziji Gledam anoreksičnu rijeku Kako se gusi u sirini svog korita Čini se nemogućim Da je prije pola godine Probijala na cestu Nezapamćeno visok vodostaj Tad su govorili novinari na televiziji. Istina je nesigurna u pamćenju Jos nesigurnija u ono što dolazi. A dolazi promjena Previše spora za kratku pažnju ljudsku Neprimjetno steže obruč Oko nezapamćenog Dok riječ ne postane tanki mlaz U značenju Trebat će uskoro naći nove. MRŽNJA Kaže mi prijatelj u Beogradu Gađali su nas A ja ne umijem bit čovjek I reći žao mi je. Već šutim da mi ne bi Nikli očnjaci. Kako je trideset godina kasnije Zlo još svježe? Neki konzervans od Ikara Ostao možda još u meni. Pa bili smo djeca i ja i on. A ko da smo jedno drugog Već ubijali.
