iz zbirke Heptameron (1989)
OFpS
zaudaraš
ljubavi moja
skoro da smrdiš
ispod pazuha:
tih kazana
mačije pišake i metila
tvoje međunožje
vrije od
ljetnog kavijara
smrdi na višnje
i smrt
zaudaraš divno
ljubavi moja
OFpG
izgleda da sam voajer
otvoreno gledam
tvoje tijelo
i rakovo meso vagine
a noću
tajno posmatram
arduru sperme
koja ključa na
koži tvoga lica
moje oko ne
miruje ni sekund
kad si tu
OApS
tvoja koža je bijela
i sjajna poput trbuha
ajkule kad se
preko morskog
dna plahte prevrneš
ali nađoh evo
jednu malu sivu
žilu kucavicu jednu napuklinu
finiju od nitrogena
od umora materijala
koja me vodi do
krvareće rane
neranjivosti tvoje
OApG
moram preko
sedam pragova svaki put
kroz početak
i kraj kroz
asirijske snove
kroz plamen
logike sedam dijamanata
zdrobiti moram
moram kroz
sedam inkarnacija
svaki božiji put
kad te ponovo
sretnem
OSpS
jašeš me
grubo noćas
kao godiva
ovog puta na
smeđem bojnom pastuhu
koji je nanjušio
krv i sol
pljujem te
u lice iz ljubavi
jašeš me
nježno noćas
bez sedla
u oklopu nagosti
OSpG
izvuci me
iz moje duše
ili ću izblijediti
unutra u sebi
unutra u maloj
pustinji praznine
među vatrama
povuci mi kožicu
unatrag da
gologlav
(poput pavla)
zamolim život
za oproštaj
OGpS
tvoje ime zvuči
poput grane jabuke
umočene u sol
a moje poput
saracenskog mača
koji para
platno
nema skrivene
simbolike u ovoj
slici samo
skiciram
mogući nacrt
za naše grboslovlje
OGpG
tvoja koljena
su špicasta poput
šiljaka na
oklopu
ivane orleanske (iznutra
sjajnog i ružičastog
poput školjke)
ona su božje mamuze
u mome mesu
posljednji znak s nebesa
za kojim sam
čeznuo
u mom heptameronu
iz zbirke Dom (1985)
RASADNICI, UZGAJANO CVJEĆE
Za Margit Jean
Ovo je onih devet ruža
koje ti obećah
u noćnoj seansi.
Možda potiču, možda su cvjetale
u nekom stakleniku ili u
nekom danskom rasadniku.
Prva ruža je
za zaljubljenost što
fosfatom opeče srce.
Druga ruža je za
stidljivost iza koje
smo se skrili, providni
poput kristalne vaze
u koju je sada stavljaš.
To je jedna Crimson Glory
kojoj će latice opasti
jedna po jedna, kao onomad naša
odjeća, komad po komad.
Treća ruža odražava
svoju transcendenciju na
kapima rose. Ona je za
blage poljupce koje smo dobili
jedno od drugog i
onu nježnost koju smo pružili
jedno drugom pod
ovom vinjetom, ovom
laticom od plamenog baršuna.
Četvrta ruža je za
vatru, za noćni
urlik vuka, kad u oružarnicu
tvoje maternice ja
ušpricah svoje sjeme.
Ona je za tvoje jajnike,
za krv tvoje rodnice,
umrljani damast i
šipak pod dimom klimakterija.
Peta ruža je za
veliku ljubav,
koja postoji jedino u
pjesničkoj mašti od
smrznutih smaragda. Onu
ljubav što razori svoju
granicu i jezgru
i zato dosegne do čiste
soli patnje iz koje i potiče.
Šesta ruža je za
bol što nas spali
do pepela,
koji sad tiho sipa
po našem krevetu.
Ona obilježava
ili utiskuje svoj
strašni žig od kalcijuma
u pergament naše kože.
Sedma ruža je za
samoću što izjeda
sve što od željeza nije.
Ona dokazuje da je i
tijelo nepopravljivo
usamljeno bez prohtjeva
duše, bez svog
električnog kratkog spoja
iskri i zvijezdi od Boga.
Osma ruža je za
čežnju. Možeš nakiseliti
njene latice u glinenom ćupu
ili ih pojesti.
Neće pomoći. Ona će
balzamirati tvoje srce drugim
laticama, crnim poput
zemlje iz koje
su procvale. Ova ruža je besmrtna.
Deveta ruža je za
rastanak, za ovo
zbogom koje kraja
nema. Deveta
ruža je floragram
zahvalnosti.
Upresaj je u Bibliju.
Kad uvene,
umrijeće i naša ljubav.
s danskog preveo: Alen Mešković
