iz zbirke Dom (1985)
DNEVNI LEPTIRI
Ima jedan
admiral u
tvom srcu. Ne puštaš
ga napolje
u
lepršavi bol krila.
Ne pridržavaš se
njegove
zapovijedi,
bijega ka
podnevnom nebu tamo gdje
šum svjetlosti
jača, dok ti još čekaš.
Admiral
je tvoj imago.
On često leti noću
u tajnim
misijama
za koje niko ne zna.
On sakuplja
redove
zvijezda i
krunskih dijamanata
na raširenom plišu krila.
On se nikad
ne okreće i ne vraća.
Admiral
nikad ne luta
u roju. On djeluje skoro
agresivan, sukob
mu nije
stran. Jaja polaže
pojedinačno u
užarene
pagode
koprive.
On imigrira ovamo
iz dalekih
i neznanih kuća ogledala.
Ti ga
nikad nećeš
upoznati, vanessu atalantu
koji potiče
iz zla
a pripada dobru.
On oblijeće
oko ivice
dana i vida poput
sjenke
sebe, poput očajnog
ljubavnika. On
najavljuje veliku tugu.
Jednog lijepog
dana on
će sletjeti i u pomrčinu
tvoje sjenke.
I ako
u tom kratkom trenu uspiješ
da odgonetneš
hermetičku
jednačinu
zapisanu u
prahu njegovih krila (poput pjesme
Stuckenberga) znat ćeš
tačno šta ti je činiti.
Gdje će
Admiral.
Teži li uvijek ka
najvišem
sjaju svjetlosti
iza omorika što blistaju
od benzina.
Šta će
on tamo.
Šta hoće
on tamo, gdje vjerova
tno samo
izgara u tajnoj vatri?
To se
kaže
propasti. To znači doći
doma. To
se u
dnevnom govoru zove sići
S uma.
To je
u stvari
zadnji
preobražaj, koji jedino admi
ral,
pyrameis atalanta razumije.
Ako jednom
nađeš leptira
admirala zarobljenog u nekom napu
štenom stakleniku
(kom je bog
davno okrenuo leđa) ili
u nekoj kovačnici
(bez
smrti i bez đavla)
pusti ga
napolje u dan.
Tako ćeš možda
osloboditi vlastitu čežnju.
Bio jednom
jedan leptir
admiral koji pobježe
kroz mrežu
vremena, kroz
rešetke prostora (dolje kod
penjalice
na igralištu).
Niko ga odtad
vidio nije.
Ali kažu da sad
nosi i noć
i dan na krilima svojim.
.
EGZISTENCIJA
Kamen, crvena
bukva, drozd
na plesnom podijumu ruža
i anđeli jesu.
Svarnost postoji.
Jedino čovjek
egzistira.
Što će reći da
jedino čovjek
trpi bol jer
više nije jedno
s bivstvujućim.
Ta dvostrukost
je patnja.
U isti mah pri
padati svarima (svojim
tijelom između ostalog)
i biti na odstojanju
od njih. Zato
se čovjek najčešće
nalazi na peri
feriji (gdje oblaci
liče na konjske glave)
a ne u centru življenja.
Zato hodaš naokolo
tako nemiran,
dok velike nedjelje
u plavetnilu plove
pored tebe. Ti lutaš sa
gipsom u kosi među
sjenkama i portalima
jer ti dom nije
tu, već tamo
među sjenkama
i portalima još
neznanim.
To je izgubljenost:
skameniti
se, načiniti ponovo
pticu od sebe, sjediniti
se s mesom. Ili
obrnuto: pobjeći
u um
nestati u sedefnom
sjaju beskrajnih
labirinata sjediniti
se s dušom.
Jedino otvorenost ostaje.
Tu ti je dom.
Znači bilo
gdje u življenju
nakon što ti
je ono otkrilo
svoju tajnu.
Nakon što si
uvidio da je ono otvoreno
najzatvorenije
na običnom
svakodnevnom
kontinentu ogledanja.
Teško je
objasniti
to stanje,
u kome se sve javlja
obrnuto naopačke na
glavačke takoreći,
iako je
sasvim isto.
To je paradoks
egzistencije, da u njoj
nalaziš jedino ono
već nađeno.
Jednog lijepog dana
zadesiš se
na bilo kojoj klupi
u bilo kojem parku.
Ništa se posebno
nije dogodilo.
Sunce sija
kao i obično.
Trava se zeleni
od sumpornog cvijeta.
A ipak je
sve drugačije.
Podigneš ruku
posmatraš je
intenzivno i kažeš:
da, to je bez sumnje
jedna ruka. Zatim
pažljivo upališ
cigaretu, udahneš
duboko i kažeš: da,
to je zasigurno
jedna danska cigareta.
A ipak je
sve isto.
Zar si stvarno mislio
da je
drugačije. To je samo
ponavljanje u pravom
smislu riječi.
To je prisutnost
u jednom trenutku
na ovoj goloj zemlji.
Stigao si do kraja
puta: do bilo koje
klupe u bilo
kojem parku.
Priredio s danskog preveo: Alen Mešković
