Ne znaš ti kako je prljavština divna.
James Joyce jednom ciriškom prijatelju
10. mart 2021.
Dragi Sem,
Opet nisam mogla da zaspim. Hodala sam po stanu i preskakala zamišljeno uže ne bih li smirila strujanje u nogama. Sindrom nemirnih nogu, tako se to danas zove. Sve je sindrom i sve je na internetu. Onda sam pravila čaj u velikoj kuhinji na koju se, ni poslije četrdeset dana, nisam navikla. (Hoće li zauvijek biti tako? Tuđe zvati svojim, a svoje zaboraviti u tuđini?) Donijela sam šalicu u dnevnu sobu i otvorila laptop. Razmislila sam o tvom pozivu da ponovo pišem dnevnik, nakon što mi je objavljivanje onog toskanskog implicitno zabranjeno. Shvatila sam da će mi ovoga puta biti lakše ako se nekome obraćam. Svako pisanje je, uostalom, čin vjere u nekog budućeg sagovornika, nada da on postoji ili će postojati. Osamljujemo se, otkidamo se od svijeta kako bismo, istovremeno, razgovarali s nekim u budućnosti. Nije ni čudo što smo svi pobudalili.
Vjetar je jak i lupa u prozorske kapke. Sviđa mi se ta riječ, kapci, jer ide uz ovo društvo. Čini mi se da ovdje između svakog pojedinca i ostatka svijeta postoji nevidljivi kapak. Pogotovo u mom kraju – Hottingenu. Kad uveče pogledam kroz prozor iz dnevne sobe, vidim osvijetljene kvadrate tihih, individualnih života. Iznad njih viri vrh kupole protestantske Kreuzkirche koja mi mehaničkim zvonima gospodina Hermanna Rüetschija govori koliko je sati. Ta zvona su napravljena 1904. godine u gradu Aarauu – Gradu zvona. Čini mi se da još jedino tako ima smisla mjeriti vrijeme – zvukom koji se širi i iščezava. Tako Hermannova zvona ulaze i u ovaj prostor iza bijelih kapaka – moj stan koji nije moj – i podsjećaju me na šum vremena. Svi u Hottingenu čuju isti zvuk, ali svako za sebe, u svoja četiri zida.
Na ulici su osmijesi kratki, jedva razvučeni krajevi usana, i odraz su lijepog ponašanja više nego ljudskosti. U tramvaju su i ti rijetki, lažni osmijesi skriveni iza maski. (Trideset i tri hiljade, Sem. Toliki je broj pokušaja samoubistava u Švicarskoj godišnje. U to se ne računaju turistička samoubistva – ljudi koji dolaze u švicarske klinike za eutanaziju.)
Čitam o Hermannovim zvonima u gluvo doba noći. (Mada mi insomničari najbolje znamo da noć nije gluva. Naprotiv, ona čuje sve.) Na internetu piše da u kupoli postoji mašina koja pokreće zvona u Kreuzkirche već više od stotinu godina. Sjedim tako u mraku sobe i slušam bezličnu mašinu vremena kako siječe noć na suve kriške.
15. mart 2021.
Dvije žene me ćutke posmatraju dok predano kidam mali poster sa tramvajske stanice Roemerhoff. Na posteru je fotografija djevojke koja nosi burku i riječi stop ekstremizmu.
Prošle nedjelje su Švicarci izglasali zabranu burke i nikaba u javnosti. Ovu islamofobnu inicijativu pokrenula je ista desničarska grupa, Egerkinger, koja je deceniju ranije izvojevala zabranu izgradnje minareta.
Javni diskurs povodom posljednjeg glasanja se svodi ili na otvorenu ksenofobiju ili na evrocentrični “feminizam” koji muslimankama objašnjava kako ne smiju biti nevidljive. To mi je posebno ironično, budući da nas je upravo feminizam učio da se ženski identitet ne bazira na onome što je od žene viđeno. Žena koja nosi nikab ili burku vidi svijet sasvim isto kao i ona koja ih ne nosi. Problem je, dakle, u tome što mi ne vidimo tačno onoliko ženskog tijela koliko smo odlučili da je prikladno. Drugim riječima, švicarski protestanti i “feministkinje” su prošle nedjelje naredili ženama da se skinu.
Nakon što sam ogulila i posljednje tragove islamofobnog postera, stiže tramvaj broj 3. Svi putnici u njemu nose maske, a većina nas ima i kape jer je vani hladno. Vidljive su nam samo oči. Kroz stakla tramvaja čuje se glasna zvonjava crkava. Takvi – pokrivenih lica i uz dreku ispravne vjeroispovijesti – vozimo se ka srcu tog divnog, čistog, neutralnog grada.
17. mart 2021.
Danas sam se popela pješke na Adlisberg. Nije bilo gotovo nikoga u šumi. Samo bi s vremena na vrijeme pored mene protutnjala crvena uspinjača. Ja bih tad stala i gledala kako se nazire, kako dolazi uz krešendo, kako prolazi, utišava se, i kako naposljetku nestaje u daljini. U tih
tridesetak sekundi otkad se uspinjača oglasi u dnu kao tek nagovještaj sebe do trenutka kada nestane u pravcu Dolder Granda – čini mi se da stane čitav ljudski život.
Dok hodam, slušam audio‑snimak svog romana u nastajanju. Auditivni sam tip. Tako sam završila škole, tako sam čitala knjige, tako ih pišem, tako se i zaljubljujem – moram sve čuti, inače kao da ne postoji. I Joyce je zatvarao oči da bi vidio, mada najviše zbog slabog vida i glaukoma. (Sahranjen je nedaleko odavde, pa mi misli često idu njemu i njegovim knjigama.)
I tako: penjem se uzbrdo i slušam riječi koje sam prethodnog dana napisala. Ništa od toga mi ne zvuči dobro. Moraću sve promijeniti. Večeras ću usisati stan, skuvati paprikaš i ponovo napisati prvo poglavlje. Pod u kuhinji mi je toliko prljav da s njega ni miševi ne bi jeli. Ja, dragi Sem, prosto zaboravim na te stvari. Ponekad se plašim da ću se jednog dana prenuti iz misli i shvatiti da imam sedamdeset godina i da je oko mene izrasla šuma po čijem dnu gmižu šarene gusjenice i hodaju horde mrava. Zato je dobro što mi Fabian ponekad dođe u goste – vidim stan njegovim očima i to me natjera na čišćenje. Trud, kako napisa Virginia Woolf, the effort, the effort! U tome je život. U čišćenju poda dok traje jedna vožnja crvenom uspinjačom.
Kad god čistim, pomislim na onaj predivni centralni dio u romanu Ka svetioniku koji se zove “Vreme prolazi”. Vrijeme kao beskompromisni sluga entropije dolazi i guta ljudske živote, a kroz prozore unosi lišće, kukce, sitne životinje i pušta prirodi da pojede uspomene. Onda dođe spremačica i počne da se bori protiv vremena – briše prašinu, mete lišće, provjetrava prostorije… Ta spremačica u Ka svetioniku je životna sila, u njoj je sva naša tvrdoglavost i naivnost – znamo da će vrijeme ponovo baciti prašinu i pustiti korovu da podivlja, ali ipak čistimo pod, ipak podrezujemo baštu.
Gospođa McNab, sad sam se sjetila njenog imena! Gospođa McNab je došla da kaže: “E, nećeš još. Još sam tu.” Najljepših desetak stranica koje je Woolf ikada napisala.
A ja? Šta ja pišem? Ništa mi ne zvuči dobro. Ugasila sam audio‑snimak i izvadila slušalice iz ušiju. Odlučila sam da umjesto romana slušam uspinjaču koja se vraća s brda. Zvuk je brži od nje, u njemu je prvi dokaz njenog postojanja. Onda bljesne crvena boja usred šume i protutnji dalje ka Roemerhoffu. Kad nestane uspinjače, opet se čuju ptice. Malo stojim i slušam ih, prije nego što krenem nazad.
Lana Bastašić, “Crveni kofer”, Buybook, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
