Počnimo, na primjer, od plaže. Plaža je dugačka i puna glasne djece. Histerične majke ih hvataju po pijesku, vade im školjke iz usta, mahnito im razmazuju masnu kremu za sunčanje po malim, glatkim leđima. Očevi leže u hladu i gledaju u tvoje okruglo dupe svaki put kad odlučiš odšetati do plićaka i osvježiti stopala. Završile smo prvu godinu fakulteta i mislimo da smo najpametnije na svijetu. Uvjerene smo kako smo zrele, da je pamet kad imaš desetku u indeksu i znaš da citiraš Miljkovića. Snishodljivo, preko ruba tamnih naočara, posmatramo sve te zabrinute majke. Odavde, izdaleka, vidim koliko smo naivne, koliko nedorasle tim umornim, stvarnim ženama. Vidim našu zategnutu kožu i čvrste grudi, naše užegle mozgove tek nedavno upotpunjenih režnjeva, našu neobjašnjivu glad za tim nečim, tim drugim, koje nikada neće ni doći. I apsolutna uvjerenost da nikada nećemo biti kao oni – obični ljudi – da nam kosa nikada neće tako otromboljeno padati preko oguljenih ramena kao onim debeljuškastim ženetinama što trče za svojim derištima po vrelom pijesku. Koliko nadmene zablude stane u jedan trenutak na plaži. Ali ne smijem ništa da izostavim, mada se ne sjećam gotovo ničega osim tebe i onog jutra. Moram da dozovem u pamćenje generičnu plažu, da opišem pijesak koji miriše koliko i onaj s razglednice, i sunce okruglo i sjajno kao poslije fotošopa. Moram da izmislim drvo masline i komarce i uposlim sva čula, zar ne, onda je priča uvjerljiva? Treba da opišem šta je mirisalo (morska so, znoj preplanulih momaka u diskoteci i tvoj šampon od kokosa), šta smo okusile (masline, lubenice, votku koja nikada nije dovoljno hladna, borovnice; ti si mi okusila oko one noći kad mi je upao trun), šta smo slušale (ptice, naći ću negdje priručnik iz ornitologije, daću ime svakoj ako treba, pisaću pametne rečenice), šta smo gledale (svoje noge, svoje usne, svoje dlanove, samo sebe, sve drugo nije bilo doraslo našoj mladalačkoj samoljubivosti), šta smo dodirnule (ti moju bjeonjaču svojim jezikom, ja tvoju kosu na površini mora, tražim tvoje lice u svom tom crnilu). Čula, uposliti sva čula. Onda će, tobož, priča da bude živa. Koliko prezireš sva ta pompezna nastojanja da se nešto mrtvo učini živim. A vidi mene – kaskam za tim istim primitivnim tragom. Nemoj da se ljutiš. Neko mora da ispriča i ovo, makar to bila ja.
Čitale smo u nekom časopisu o ljudima koji su se pripremali za kraj svijeta. Rekli su da će 2000. godine sve jednostavno da nestane. Drugi su pominjali armagedon, veličanstvenu kišu meteora koja će pokositi ljudsku rasu. Neki su pominjali potop: automobili, krovovi, stoka, sve će to plutati na površini mutne lokve. Čitale smo o ljudima koji su razdijelili sve što su imali, odrekli se svoga doma, napustili svoje hipoteke i ugovore na neodređeno radno vrijeme, spremni da dočekaju kraj svega. Kraj sebe. To je bilo posljednje ljeto, posljednja prilika da obučeš svoj crveni kupaći kostim što se veže oko vrata i naučiš kako da skočiš na glavu, prije nego što svijet prestane da postoji. Roditelji su nam prihvatili šalu pod uslovom da taj mjesec provedemo spremajući ispite koje smo prenijele s prve godine. Ali nešto je u nama napola vjerovalo u mogućnost kraja svega. Šta ako je to posljednji put da nam morska so grize kožu? Nije me plašio kraj svijeta, bio je suviše pretjeran da bi bio istinit. Plašio me je kraj nas.
Ali pusti još malo da te pišem. Da im voda ide na usta, to bi ti se svidjelo. Ja onako obična pored tebe, nosim svoj crni kupaći kao da je diploma o izgubljenoj nevinosti, uzaludno peglam svoju nedokaznu kosu, kopiram bezuspješno tvoju ležernost i način na koji jedeš sočne kriške hladne lubenice. Po tvojoj se koži stidljivo skupljaju slane kapljice, osmijeh ti je iskrivljen taman koliko treba, na ramenu dangubi tvoj glatki crni rep, blješti od vode i sunca kao perje mladog gavrana. Čekam cijelo jutro da se probudiš, uvijek ti je trebalo više sna nego običnim ljudima, a onda se mažemo maslinovim uljem i hodamo ka moru, sigurno i polako, kao tek izlegle morske kornjače na putu ka kući. Svi te gledaju dok svlačiš ljetnju haljinu preko glave, brzo i iz jednog pokreta, kao da je flaster koji ti ide na živce. Svi te gledaju dok širiš svoj narandžasti peškir veličine nečije dnevne sobe, i bez riječi prihvataju tvoje pravo na najveću teritoriju. Svi te gledaju dok ulaziš u more, korak ti se ne mijenja kad se vazduh pretvori u vodu, nastavljaš istim ritmom, dok se oko tebe gomila smrtnika privikava na temperaturu nedoličnim, ubrzanim pokretima kao igračke koje će uskoro ostati bez baterije. Svi te gledaju, a ja gledam njih, istovremeno i zavidna i ponosna, želim da im kažem „sad je dosta”.
Nisi ti ni po čemu posebna. Plaža je puna dužih nogu, većih grudi, i ostalih, slično precijenjenih, čuda ljudske simetrije. Ali ti nosiš u sebi obećanje drugačijeg svijeta, one posebnosti za kojom sva ta gomila osrednjih jadnika čezne. Nosiš u sebi nešto njihovo, neku glupost u koju vjeruju, koju si pričaju kako bi opravdali činjenicu da postoje. Ti nosiš priču. To svi žele, zar ne? Da im neko da temu, ideju i mjesto radnje? Početak i kraj, poentu. Zato ih i mrziš.
Šta se u stvari desilo na tom ostrvu? Ispričala sam si tu priču toliko puta, počela sam da je pričam onog trenutka kada sam vidjela tvoju plavu kosu u amfiteatru i shvatila da više nismo ništa. Tražila sam neki smisao u tome što se desilo. Ali šta se desilo? Voda, sva ta voda, koja više nije dio plaže, već dio mora i okeana. Tvoja kosa, tvoj crveni kupaći kostim, ona mašna na poleđini vrata.
Ne, čekaj malo, ne tako brzo. Doći ćemo do toga. Pusti prvo da nam napišem nekoliko ležernih, morskih dana, dok sjedimo na podu male sobe u onom ružnom hotelu čija se fasada guli još od socijalizma. Nabavile smo flašu džina i sok od borovnice. Učimo kako da smotamo džoint. Ja kašljem, ti se smiješ, prvi nam je put. Jedini luksuz u našoj maloj sobi jeste glomazni radio vjerovatno iz vremena kada je Tito došao da presiječe crvenu vrpcu i svečano otvori hotel. Od onih nekoliko zujavih kanala, pronašle smo jedan sa starogradskom muzikom. Omotala si oko glave turban od peškira i imitirala Oliveru Marković kako pjeva „ta tvoja mund harmonika, što noćaš meni svira…” a ja sam se previjala od smijeha, što zbog tebe, što zbog trave. „Pa srce čini dum dum, pa srce radi dom dom…”, pjevala je pijana, crnokosa Olivera bez sluha, na korak od moje paralize. „Pa ruke bi’ da ti dam…” Pružila mi je tvoje dlanove. „Pašću”, rekla sam i ponovo prasnula u smijeh. A ti si me svejedno povukla prema sebi. Nisam znala kako da plešem, stavila sam ruke na tvoja ramena kao da sam slijepa. „Je l’ se vidi da sam naduvana?” pitala si me. Pogledala sam ti u oči, bile su crne kao i uvijek, nikada nisam ni mogla da ti razaznam zjenice. Ali sam rekla „da, vidi se”, jer sam znala da želiš to da čuješ.
Poslije Olivere došao je na red Milan Timotić. Rekao nam je da nas – što maštamo o sreći – vodi put u velik grad. Vjerovale smo mu. Ti si duboko uzdahnula, privukla me sebi i nastavila da plešeš. Šapnula si: „Tata je ovo nekad pjevao… I niste prvi nititreći što o njoj mašta sad…” Nisi pogodila niti jedan ton, ali nije bilo bitno, godio mi je tvoj nedostatak sluha. U glavi su mi se miješali alkohol i marihuana. Čula sam neko drugo doba, u nekom gradu gdje besprekidno teče svudživot taj večito nov, dok tvoj otac i dalje pjeva svojim besprijekornim tenorom, a naše bake nose haljine pastelnih boja i plešu na potpeticama koje bi nama izvrnule članke. Nije više bilo mraka, ostrvo nas je obgrlilo naivnim nemarom, morska so nam je izgrizla memoriju. Skoro da sam povjerovala, tamo u onoj hotelskoj sobi, onako polupijana i poludrogirana, u tu blesavu priču o veselom vremenu gdje se vrte tufnaste haljine, vijore pšenična polja i sjaje zvjezdice s plavih kapa. Znam šta ćeš pitati ako budeš čitala ovo. Ne znam zašto sam to uradila, Lejla. Nemam pojma. Možda zato što sam povjerovala, možda zato što mi je to bilo logično, možda zato što sam zamišljala da si neko drugi, neko ko liči na tebe. To ionako nije bio pravi poljubac, jedva sam ti dotakla usne. Htjela sam nešto da ti dokažem, kako sam kul, kako mogu da ljubim koga hoću. A ti si prasnula u intoksinirani smijeh, odgurnula me nježno i rekla: „Ne može to u Bosni.” „Nismo u Bosni”, odgovorila sam. Ne zato što sam htjela opet da te poljubim, već zato što nisam mogla da ti dozvolim da vodiš. A ti si me pogledala kao da sam dijete i rekla: „Uvijek smo u Bosni.”
UHVATI ZECA, Kontrast Beograd, 2018.
Fotografija: Milan Ilić/RAS
