S puta
Ako me tražiš, sunčanim danima,
samo da se javim da sam u Berlinu,
pošto ćeš me sigurno tražiti.
A u Berlinu krajem novembra
nije to pravo sunce,
samo se malo zarumene krovovi tokom dana,
svjetlo sklizne do pola fasada
pa se vrati u plavo predvečerje
Al’ ništa mi to ne smeta.
Volim što se ni trava ne odmrzne.
Uglačano kamenje, znojavi obluci
pod rasvjetom sjaje kao crni čelik
Mene sva ta hladnoća neobično raduje
jer usporava vrijeme
pa mogu na miru da se sjećam.
Tako, da znaš, na putu sam.
Onda ću otići u Beograd, a zatim u Pančevo
Beograd je moja stara kuća,
a ovo drugo, tajni prolaz u ormaru,
kao mitska zemlja iza ogledala
Noć je i snijeg pada na Vojvodinu
kao prigušivač na redove i redove dvorišta i fasada
Sve mi je poznato, a ja sam nepoznata.
Udobno smještena u svoju anonimnost
posmatram niske kuće velikih prozora
što kao tihi panjevi stoje i strpljivo čekaju da ožive.
Uspavani divovi,
bivše zgrade od značaja,
bivša slava moje bivše zemlje.
Snijeg pada sve jače i pahulje šušte.
Nikog nema da šeta u ovo doba zimi.
Svašta mi tad prolazi kroz glavu,
slike mora, slike rukovanja, dalekih gradova i stepenica niz ulicu.
I opet tišina, ovdje, u zaboravljenom gradu, zanemarenom,
večeras povučenom u sopstvena njedra da se grije.
Bijeli se i ledi ogoljelo granje,
nad rijekom raste magla kao dim,
ja hodam bijelom tišinom
i sjetim se kao krivicom
da negdje daleko vrište očajna djeca u ratu,
možda bas sad dok snijeg se deblja po njivama u mraku.
Nadvikuju se ljudi u panici
majke dozivaju u oblak prašine nad kućom koja pada.
Pogledam u nebo, a pahulje su okrutne i brze,
ni nalik na mekano paperje i sanjivi pamuk od maloprije
Crno nebo kao vortex vuče me i čupa iz ove zemlje,
a ja bih da se držim svom snagom
za tlo, za snijeg, za maglu iznad rijeke,
da utješim onu djecu dok mislim na njih,
da se saživim s opustjelim pejsažem,
ućutim se
i čekam
kao one kuće-panjevi da me oživiš.
