Nedelja
Možda i nije bila nedelja, ali vrata su bila širom otvorena, Olja je ušla u knjižaru i odmah sam je prepoznao, nismo se videli od marta, od pesničke večeri posvećene Karveru, poslednjeg događaja tog tipa pred zabranu okupljanja izazvanu pandemijom, popodne koje mu je prethodilo teklo je na sledeći način: u podnožju Balkanske, prepoznao sam drugaricu na pešačkom prelazu, stavio duks na glavu, izigravao budalu koja se njiše, potvrdio da je to zaista ona, iza naočara za sunce i biciklističke kacige, jer se nasmejala, zatim smo se uputili ka jednoj kafani u koju smo, nekoliko godina unazad, odlazili na teleću čorbu i rashlađenu rakiju, gde je šifra za Wi-Fi: lazarevac, jednom sam pitao konobara zašto, kafana se tako ne zove, nismo u Lazarevcu, na šta mi je rekao: nema zašto, samo tako – lazarevac, seli smo u baštu ispred, predložio sam da se vidimo sutradan, na pomenutoj pesničkoj večeri, rekla je da će javiti, to je i učinila, nekoliko sati kasnije, spomenula pritom da će doći sa Oljom, njenom crvenokosom drugaricom, devojkom koja stanuje u Đušinoj, u njen stan sam hteo da se uvalim jednom prilikom, nakon grupne posete Botaničkoj bašti, crvena kosa i zelena trava sa koje nas je oterao čuvar, koji je, ne shvatam zašto, valjda da pokaže kako je i sam nekada bio mlad, prilikom nabrajanja pravila ponašanja u parku, upotrebio reč pajdo, nastavak: Grof je čitao Karverovu pesmu o Bukovskom, Bukovski optužuje akademske pesnike, ne znaju šta je ljubav, eto, on, kao, zna, matori govnar, ozaren sam stajao u publici, oduševljen nastupom svog prijatelja, kad eto njih dve, nije prošlo pola sata – bio sam vidno pijan, nezadovoljan sopstvenim ponašanjem, Olja tvrdi suprotno i ja joj, u svojim boljim izdanjima, kad nisam krcat samoprezirom, verujem, kaže da sam zaobilaznim putevima kružio oko nje, nikada se potpuno ne posvetivši našem druženju, a kada sam, najzad, to i pokušao – bilo je vreme da ona pođe kući, zatim sam otvoreno posumnjao da su ona i naša zajednička drugarica lezbejke, pri rastanku sam im rekao: siguran sam da vas ja ovde sprečavam da se pozdravite kako priliči, to je bilo poslednje što je Olja čula od mene, i eto je, crvenkosa, svetla Olja, stoji na ulazu knjižare, prepoznaje i ona mene, no nekako stidljivo, a možda me i nije prepoznala dok se nisam predstavio, mada joj verujem da potonje nije istina, traži knjigu Ma sve su to samo komedije sa plakanjem, sam naslov zvuči sudbonosno, ali i dalje ne vidim zbog čega, iako to mislim, svejedno – čini mi se da je život neophodno krpiti lošom poezijom, pronašao sam knjigu u sistemu, nismo je imali na stanju, zamolio sam kolegu u drugoj knjižari da je ostavi na kasi, Olja je rekla: mogli bismo da se vidimo, rekao sam: zapiši moj broj, Olja je uzvratila: nemam s kim da blejim u kraju, ne živimo u istom kraju, Olja, pomislio sam, ali sviđa mi se kako neuverljivo lažeš, zvala je nakon nekoliko dana, bio sam na zameni u Borči, nakon smene svratio do babe, čekajući nesrećni trocifreni autobus, nedaleko od babine zgrade, pomislio sam: imam još dva sata, dovoljno da svratim do stana, skinem ovu idiotsku majicu s likom Betmena, pomisliće Olja da sam idiot, nepravedno, jer stvarno nemam nikakav odnos s Betmenom, dobio sam je još u drugom srednje, u međuvremenu se nedovoljno razvio da bih je prerastao, dakle, plan: stignem na vreme do stana, skinem majicu, istuširam se na brzinu, jer mrtav sam ako smrdim, autobus sam čekao pola sata, sledeći autobus nešto manje od toga, i nisam ga dočekao, kasno sam krenuo peške, usput sreo porodične prijatelje, sledio glupavi impuls da se javljam svima, oni me se slabo sećaju, brkaju uloge u mom porodičnom stablu, ne znaju gde mi je majka zaposlena, što me je neizmerno uvredilo, znao sam da nema ništa od odlaska u stan, sešću u neki kafić, popiti pivo, opustiću telo pred izlaganje Oljinom pogledu, prošao sam pored nekoliko kafića, ni u jedan se nisam usudio da uđem, neodređeni strah koji mi se motao oko nogu sprečavao me je da zakoračim unutra, konačno – naišao sam na jedan, kako sam kasnije saznao – skup, ali simpatičan, s dvorištem, crvenkastim svetiljkama, recimo kao Oljina kosa, i tu je strah konačno popustio, popio sam pivo u tri gutljaja, mislim da je bilo očigledno kako sam tu seo samo da bih otišao do toaleta, delimična istina, i to je sve što ću reći, pola sata kasnije sedeo sam na ogradi fakulteta, dijagonalno od Oljine zgrade, s druge strane ulice, tempirao kad da zapalim cigaretu, bilo mi ja važno da uredim scenu, ona hoda ka meni, a ja, vidno zainteresovan za iznalaženje rešenja večne ljudske patnje, izbacujem dim u pravcu sopstvenih misli, koje su, naravno, jurcale ka prostranstvu noćnog neba, plan mi nije uspeo, ugasio sam cigaretu, koja mi je dogorela do prstiju, i video nju preko puta ulice, seli smo u baštu lokala u Profesorskoj koloniji, krajnje neobičnog naziva – Kolonija, dugi niz godina, prolazio sam pored tog mesta, u bezbrojnim varijantama šetnje kroz kraj u kojem sam proveo prvih osam godina života, i koji, neiscrpno, od trenutka selidbe pa do danas, romantizujem, obećao sam sebi da ću se jednog dana vratiti, pun novca, bez zamišljenog porekla tog bogatstva, pušiću na prozoru s pogledom na Cvijićevu, s blago melanholičnim, pomirljivim osmehom, prisećajući se izmaštanog detinjstva, zadovoljan u samoći, bez kućnog ljubimca, Olji to nisam spomenuo ali: mesec dana pre našeg prepoznavanja u knjižari, prepucavao sam se sa jednom devojkom, drugarica je slavila rođendan u dvorištu svoje zgrade, bili smo prilično pijani, čekao sam prigodnu temu, nisam nešto ponosan na tu raspravu, bila je reč o dobrovoljnom, masovnom, opštenju s psihijatrima, protivio sam se utopiji u kojoj gotovo svaka osoba odlazi na ispoved, iako to verovatno nije bila ideja mojih sagovornika, zamislio sam svet pun sveštenika, suznih staraca i dugih suknji, nekoliko puta sam, tokom rasprave, upotrebio sintagmu: zdravlje nacije, podvlačim – ni najmanje nisam ponosan na sopstveni nastup, retko kad bude suprotno, ništa sporno u tome što mi je slavljenica posle rekla da sam verovatno najočajnija osoba na svetu, ukoliko sve to zaista mislim, uključujući sveštenike, starce i suknje, nisam to baš morao da pomenem, zaista, bio je to autogol, i dodala da mi je izgleda potreban zagrljaj, bila je u pravu, barem u pogledu ovog drugog, shvatio sam ispred Oljine zgrade, nekoliko minuta nakon napuštanja Kolonije.
Danas je nedelja, bez sumnje, najočajnija osoba na svetu proširuje fantaziju, sedi kraj prozora, bulji u nedostatak saobraćaja na ulici ispod, puši dok čeka – ritual koji nije napustio. Nešto sitno i crveno pretrčava ulicu van pešačkog prelaza, gasim cigaretu, čujem zvono interfona, palim cigaretu.
Lazar Pavlović, “Priče o Adamu”, PPM Enklava, 2021.