(Odlomak iz neobjavljenog rukopisa)
Česte gošće u kući su mamine prijateljice Sabina i Božana. Petra ih obje voli, Sabinu mrvicu više jer ona vozi auto. Ima žutog spačeka, ponekad Petru stavi u krilo i pusti je da okreće volan. Tri prijateljice obično sjede za trpezarijskim stolom, piju kafu i puše. Božana donese igle, vunu i konac pa kad ne puši plete. I ovaj put sve izgleda isto. Tu je i Petra. Na podu se igra Čovječe ne ljuti se.
– Šta je tebi? – pitala je Božana.
Majka je slegnula ramenima.
– Neka mučnina. Nemam apetit.
– Da nisi šta pojela? – nadovezala se Sabina.
Majka je zatresla glavom.
– Ni zalogaja. Loša sam od kad sam oči otvorila.
Iz tabakere je izvadila cigaru i zapalila.
– Ko zna, možda je od tog sna – rekla je.
Obje su je pogledale. Majka im je onda pričala kako se našla na cesti punoj žena. Bilo je puno svjetlosti oko njih. I u njima. Kao da su im lampe gorjele u tijelima. A u prvom redu su stajale njena i Božanina mama. Petra je spustila kockice i prestala se praviti da ne prisluškuje. Majka je potom ustala. Razmaknula je zavjesu i otvorila prozor. Podnevna se svjetlost oslikala na zidovima.
– Moja majka? – pitala je zbunjena Božana.
– Da, tvoja.
– I šta su ti rekle?
– Ništa.
– Pa šta su radile? – Božana je bila uporna.
– Stajale tako. U svjetlosti.
Vjetar je odizao zavjesu s poda. Tri žene su šutjele, svaka zagledana u samu sebe. Onda je Božana namotala konac na prst i počela plesti.
– To mora da je Raj – rekla je Sabina.
Krenulo je unakrsno ispitivanje – o prirodi te svjetlosti, odjeći žena – ako su bile samo žene, jesu li, i tako-dalje i tako-dalje. Majka, osim što je u par navrata ponovila da se ne osjeća najbolje, trudila se odgovoriti na pitanja. Samo što nije imala mnogo za ponudit. Kad se sve sabere rekla je: svjetlost je bila, pa kao svjetlost … mislim da su sve bile žene, al’ nisam sigurna … cesta je bila dugačka i krcata tijelima, odjeće se ne mogu sjetit … a te je svjetlost bilo previše … sve im je isijavala iz trbuha.
– I to je sve? – navaljivala je Božana
Majka je malo razmislila i dodala:
– Smijale su se. Tvoja i moja majka. Ustvari, osmjehivale su se.
– Kako?
Majka se opet zamislila.
– Malkice tugaljivo. Ko da me žale.
Božana i Sabina su razmijenile poglede.
– Ali čekaj! A moja? – sjetila se Sabina.
Majka je zavrtjela glavom.
– Tvoje majke nije bilo. Barem je nisam vidjela.
Božana je plela sve brže. Majka je zavirila u šoljice.
– Da još napravim?
Skupila je prljavo suđe na tacnu. Petra se prišuljala do stola i iz šećerluka uzela kocku.
– Samo ću jednu – rekla je.
Majka je ulila vodu u drugu džezvu i uključila šporet. Petra je mehanički bacala kockice, povlačila svoje i protivničke pijune po tabli. Kafa je ponovo zamirisala. Dok je sipala jednu po jednu šoljicu majka je konačno upitala:
– I dobro, hoću li ja sad umrijet?
Petra je mislila uzeti još jednu kocku šećera, ali su je te riječi ukopale u mjestu.
– Ma jok! Šta ti je – podviknule su prijateljice.
Majka je gledala jednu pa drugu.
– Samo nemoj puno hodat ovih dana – dodala je Sabina.
Majka i Božana su se nasmijale.
– Smrt kao ne zalazi u kuće? – nije mogla prešutjeti Božana.
Smijale su se sve glasnije.
– Znate šta hoću reći. Treba se malo pripaziti – uvrijeđeno se pravdala Sabina.
Tu je noć Petra dobila proljev. Majka joj je zabranila jesti slatko. Ali nešto je dublje grebalo po njenim crijevima. Osjećala je majčin strah. Promatrala je kako u narednim danima oprezno jede, hoda, čak joj se i pogled ukočio od iščekivanja. Glas o njenom snu brzo se širio. Ljudi su je zaustavljali na ulici, zapitkivali i pričali svakojake priče zbog kojih je bila sve namrgođenija. Čim bi zatvorila ulazna vrata za sobom, siktala bi u bradu: sve kreten do kretena.A onda je jedna kap prelila čašu. Bilo je to šestog dana nakon obznanjivanja sna. Na vrata im je pokucala Žena s bisernim očima*.
Svi je pamte kao staricu. Za nju se priča da je stara koliko i njihova ulica. Nazivaju je Žena s bisernim očima, jer Hajra ima kataraktu na oba oka. Ali oni mrenu ne pripisuju godinama, već govore da je to znak zle ćudi u žena. Ismijavaju je da je se ne bi morali bojati. Plaše djecu s njom. Kad ne slušaju, kažu im: daćemo vas Hajri, ili ukrast će vas Hajra. Djeca tad plaču, kume i pristaju na sve. Kad je sretnu na ulici neka i vrište, uglavnom sva se razbježe po dvorištima. Takav je Hajrin život, i sudbina.
Da je Petrina majka izuzetak od takvih ljudi – nije. Zadrhtala je pred tim očima. Djelovale su joj kao komadići plijesni na površini prezrelog života.
– Bogati, samo da te upitam …
– Recite?
– Jesi ti ta što je sanjala?
– Jesam – nevoljko je odgovorila majka.
– Onda bi’ te nešto zamolila.
– Dobro.
– Ako bi ti opet došli u san, ako vidiš nekog mog …
Petrina majka se nije mogla sjetiti da je ikad u životu vidjela bilo kog ko ima ikakve veze s Hajrom. Svejedno je ponovila:
– Dobro.
– Samo da upitaš, koliko još da čekam.
Kad je poluslijepa žena otišla majka nije ni psovala ni klela. Samo je legla na kauč i svom snagom zaplakala. Više nije sumnjala da će smrt doći. Kako i kada nije znala, ali da dolazi bila je sigurna. Ridala je i ridala. Otac i Petra su sjedili na podu do kauča i nijemo promatrali njen očaj.
Prošao je još koji dan, kad ih je izjutra u pola šest probudilo zvono. Otac je otvorio, majka je u bademantilu izvirivala iza njega. Na vratima je stajala Božana. Zvono je probudilo i Petru. Osjetila je da nešto ne valja i sakrila se u prazan prostor ispod stepenica. Prije pola sata Sabinin muž je nazvao Božanu. Rekao da se jučer nije vratila kući nakon posla. Pozvao je miliciju. Traže je od sinoć. Majka i Božana su sjele za trpezarijski sto. Pušile su bez riječi, svaka zagledana u samu sebe. Tata se obukao i krenuo prema Sabininoj kući. Da se nađe pri ruci ako šta zatreba. Petra je u šupljini razmišljala. Znala je da Sabina nije sretna. Koliko je puta je plačući došla. Jadala se mami i Božani. Govorila kako između nje i muža nema više ničeg. Nikakvog kontakta, pa ni intimnog. Mama bi je tješila riječima da se odnosi mijenjaju s godinama. Božana je u svom stilu negodovala. Zagrlila bi Sabinu i rekla: dušo moja uvenućeš, jebala se, ne jebala. Petra je mislila da razumije i da je Sabina sigurno pobjegla. Da joj je sve dopizdilo. Muž, kuća, dvoje djece. Sjela je u svog spačeka i odvezla se. Nekud. Vidjela ju je za volanom na nekoj otvorenoj cesti obrubljenoj žbunastim lijeskama. Na vrhu svakog žbuna sjedila je bijela sova s očima crvenim, kao žena iznutra u onim danima. Vozila je odlučno i brzo, a Petra je osjetila ljubomoru što je nije sa sobom povela. Zazvonio je telefon …
Nakon dojave slučajnog prolaznika milicija je pronašla spačeka pokraj ceste. Sabina je u zadnjim trenucima uspjela skrenuti i zaustaviti auto. Ruke su joj i dalje grčevito stezale volan, ali je infarkt bio prejak. Srce se raspršilo kao zvijezda. Doktori su rekli da ne bi bilo spasa ni da je u bolnici ležala. Nikad se neće razjasniti zašto je tog dana s posla krenula u smjeru suprotnom od kuće. Ni kuda. Nakon Sabinine sahrane sve se počelo osipati. Sitno ali trajno. Petra je prebrzo odrasla. Božana je sama sebi počela graditi grob. A majka, ona više nikad nije sanjala Raj.
