Heinrich Ignaz Franz von Biber (1644-1704) Battalia à 10/Ališer Sijarić (1969) True Believer/Josip Hatze(1879-1959) Padaj silo i nepravdo
Bila je nedjelja, kasno poslijepodne. U krevetu, s laptopom na krilu, pitala se u šta joj prođe vikend. Ta dva dana ostala su jedino čemu se raduje, a opet joj se izvuku dok trepne. I onda opet kancelarija, mailovi, suludi rokovi, i zgrčen želudac. A, nije tako trebalo biti. Barem je vjerovala, uostalom kao i većina ljudi, da je život nešto više. Ali eto, baš te nedjelje dok je padao prvi mrak, a ona besciljno skrolala po Facebooku, iskočio joj je plaćeni oglas ornitološkog društva “Naše ptice” u kojem se pozivaju svi zainteresovani da se prijave na kurs i vođene ture promatranja ptica na zaštićenim zonama Kantona Sarajevo. Nešto blago, kao dodir pera, prostrujalo joj je od nožnih prstiju naviše. Poziv je vidjela maltene u zadnji čas. Rok za prijavu je isticao u ponoć. Kurs je bio besplatan, trebala je samo poslati email na adresu udruženja o razlozima zbog kojih se prijavljuje. Deset puta je počinjala, pa prekidala pisati. U prekidima je pravila kafu, pa čaj, pušila na balkonu i dumala šta bi i kako bilo najbolje reći. A onda je deset do dvanaest, ponovo izbrisala već napisano, pa ukratko sročila: “Poštovani, ovim putem se prijavljujem na vaš kurs promatranja ptica. Imam četrdeset godina, po zanimanju sam ekonomista. Zaposlena. Željela bih pohađati kurs jer volim ptice, kao mala sam imala golubove. S poštovanjem, Alisa.”
***
Johann Sebastian Bach (1685-1750) Pasija po Ivanu BWV 245, Arija Es ist vollbracht
Dobro je počelo. Već sutradan je dobila pozitivan odgovor i obavijest o prvom okupljanju polaznika. Uvodno predavanje je održano u hotelu Hollywood na Ilidži. Svi su dobili priručnik i upute koje mobilne aplikacije za praćenje ptica bi bilo najbolje da koriste. U grupi ih je bilo dvadesetak muškaraca i žena, Alisa je bila među starijima. Sve joj je bilo novo i uzbudljivo, i kako ona to uvijek sebi radi, već je kovala velike planove. Smislila kako će kad dobije regres krajem godine kupiti dobar dvogled koji joj neće kvariti vid, recimo Swarovski, barem model Habicht 7×42 GA, a do tad će izučiti i naučiti sve što stigne o barem dvadeset vrsta ptica, ići do Hutovog blata i delte Neretve, pa će i ovo i ono… Prva se progurala da za početak zaduži jedan od dvogleda udruženja, marke Canon, i obavezala da svakog dana u svom naselju s balkona promatra ptice. One vidljive okom je bilježila u svesku, uglavnom galebove, vrane, golubove, vrapce, kosove i čvorke. One podozrivije, hvatala bi u zvučnu mrežu aplikacije Merlin Bird ID najčešće noću. U gluho doba bi izašla na balkon u spavaćici upalila aplikaciju i čekala. Kad bi se neka ptica oglasila dovoljno jasan da ga snimač uhvati, srce bi joj jače zalupalo od sreće. U tim noćima dok su pjevale žune, velike sjenice, crvendaće i poneka sova, zaista se činilo da život može biti i nešto više. A onda je došao red na vođene ture. Na mail joj je stigla obavijest da naredne subote, u četiri popodne svi trebaju naći kod restorana Bazeni, odakle će zajedno nastaviti duž Bentbaše sve do Kozije ćuprije. Srce joj je ponovo zalupalo, ali ovog puta svaki otkucaj nosio je u sebi ono za što je vjerovalo da je davno ostavila iza sebe.
***
Impro/Ludwig van Beethoven (1770-1827) Simfonija br. 7, op. 92 Allegretto
Pokušavala se sjetiti kad je zadnji put bila na Bentbaši: deset, petnaest godina? Jednom je u svojoj mahali čula priču da je, nekad davno, preseljenje u drugo naselje bilo ravno preseljenju u drugi grad. Navodno, nakon što su preselile neke komšije se nikad više nisu vratile ili ih barem više niko nikad nije vidio. Tad nije znala da će to biti i njena priča. Da će i ona koja je živjela u mahali iznad i svakodnevno se spuštala na Bentbašu odseliti desetak tramvajskih stranica dalje, i nikad više se vratiti. Sve do danas. Na početku staze se držala grupe, ali što su se više približavali stijenama na kojima su alpinisti i dalje izvodili svoje vježbe, počela je zaostajati. Htjela je biti sama. Na tom mjestu, gdje tok Miljacke barem donekle izgleda zdravije, sjela je na klupu i osluškivala ptice bez da je upalila aplikaciju. Pored nje su prolazili šetači, trkački, biciklisti. I neki stariji čovjek teškog pogleda i upalih obraza. Prosjedjela kosa mu je bila neuredna, kao i karirana košulja kratkih rukava i za dva broja veće pantalone. Grozničavo je hodao malo u jednom, malo u drugom smjeru ceste, a onda je stao pred Alisu. “Izvinite, mogu li vas nešto pitati”, rekao je? Mahinalno je stavila ruku u džep haljine i napipala nekoliko kovanica. Riješena da mu da marku-dvije, blago se osmjehnula i kratko odgovorila: “Izvolite?”. Čovjek je duboko uzdahnuo, ona je već krenula izvući šaku iz džepa, kad je upitao: “Šta vi mislite, može li se izbjeći ono što je suđeno?”. Takav stid nije osjetila ne pamti. Čovjek nije tražio milostinju, tek odgovor na pitanje koje ga muči. Potpuno se zbunila. Zagrizla je donju usnu, nekoliko trenutaka nijemo gledala čovjeka, pa slegnula ramenima. “Ne znam, stvarno ne znam”, rekla je na kraju. Muškarac je razočarano uzdahnuo. U znak pozdrava klimnuo je glavom i otišao. Ona je ostala sjediti dugo, sve dok se grupa nije vratila s Kozije ćuprije.
***
Pēteris Vasks (1946) Castillo Interior
Bilo je iza ponoći. Prenuo je neobičan zvuk. Pomislila je da bi to mogla biti neka ptica, možda bijela pastirica. Neki polaznici grupe su tvrdili da se ponekad čuje, ali Alisi nijednom nije pošlo za rukom. Dohvatila je mobitel s nahtkasne i ustala iz kreveta. Balkonska vrata su bila odškrinuta svake noći otkako je otoplilo. Nazula je papuče, razgrnula zavjesu i izašla. Kad ga je ugledala, kao da joj je neko udarcem u stomak izbio dah. Bio je to njen otac, go do pasa. Tresao se i dlanovima trljao mišice. Kad mu se približila prestao je. Teško je reći koliko dugo su se šutke gledati, prije nego je progovorio. Rekao joj je: “Boli me, sve me boli”.
***
Vlado Milošević (1901-1990) Gudački kvartet Kameni spavač, Zapis o nepravdi
Potrajalo je prije nego je shvatila da je to bio samo san. Sve je djelovalo tako živo, tako stvarno. Prvi put ga je usnula za sve ove godine. Možda i posljednji. Kad su se zadnji put, zaista, vidjeli gorjela je od bijesa. Nakon te svađe, nikad više nije kročila u porodičnu kuću. Oslobodila se. Život je konačno trebao postati nešto više. Sad kad više nema zabrana, prebacivanja, optužbi, prijetnji. Jer njen je otac bio prgav i strog. Sve lijepo među njima skončalo je jedne davne zimske noći, bila je još dijete, kad je jedna mačka pojela njihove golubove. Imali su ih tucet, zajedno hranili, čistili kavez, puštali da lete. Kao da je s tim golubovima otišlo najbolje od njega.
***
Claude Debussy (1862-1918) Gudački kvartet u g molu, op 10 Assez vif et bien rythmé
Smrt njene majke četiri godine poslije samo je dovršila taj proces. Alisa je trpjela i gurala koliko je morala. Kap je prelila čašu kad joj je zabranio da ide na more s momkom. Bila je punoljetna, studirala i sama zarađivala. Bilo joj je dosta, i previše. Svašta su nagovorili jedno drugom taj zadnji put. Završilo se tako što joj je zaprijetio da će, ako sam pređe preko praga s tim koferom, biti mrtva za njega, na što mu je uzvratila da je tako vjerovatno i najbolje. Odselila se kod momka, otišli su na more, a onda u jesen, taman nakon što je diplomirala, raskinuli. Od tad do danas, jedna za drugom pucale su i sve druge Alisine veze. Ipak to više i nije bilo toliko bitno. Privikla se na samoću toliko, da se nekad pitala, da li bi uopšte mogla funkcionisati u dvoje. Imala je svoju pobjedu, tako je nazivala razlaz s ocem, a onda se i on ubio.
***
Franz Schubert (1797-1828) Gudački kvartet u d molu, br. 14, D. 810 Smrt i djevojka, Andante con moto
I tako, smrt odnese mnogo pobjede. Sumnja se uvukla u nju. Zašto je to uradio? Je li mogla, je li trebala uraditi drugačije? Znala je da je rodbina i komšije krive. Kao što je znala za neriješene imovinsko-pravne odnose oko kuće u kojoj je odrasla. Zapravo, većina kuća u mahali u kojoj je odrasla nije bila u vlasništvu stanara, već odavno umrlih predaka. Nakon očeve smrti, ona se s radošću odrekla svoje sedmine u korist rođaka. Možda je podsvjesno svima tako htjela reći da je nemaju zašto kriviti – nit je šta tražila, nit je šta dobila. Tako je valjda moralo biti. Ali otkako ga je sanjala, crna žuč se ponovo u njoj probudila, i nekako sav entuzijazam oko promatranja ptica je splasnuo. Odustala je od dvogleda marke Swarovski, Hutovog blata i delte Neretve, barem za sad. Gotovo da više ne pali aplikaciju, a propustila je i posljednjih nekoliko susreta s grupom.
***
Dmitrij Šostakovič (1906-1975) Gudački kvartet u c molu, br. 8, op. 110 Largo
Ponekad vikendom ode do Bentbaše. Sjedne na istu klupu i nada se da će sresti onog čovjeka koji grozničavo hoda raščupan. Silno želi da ga još jednom vidi, pa da je on opet upita: “Šta vi mislite, može li se izbjeći ono što je suđeno?”. Ptice bi letjele, a ona bi mu ovaj put, ma šta bilo to što ga muči, odgovorila: “Vrijedi probati, pokušajte”.
