PASTRMKE KOJE SU ODBILE UMRIJETI NA KIŠI
(odlomak)
Napisala je u poruci da kupim u ribarnici dvije pastrmke. Zna da mrzim kupovinu nakon posla, ali eto. Tad samo mislim kako ću se zavući pod deku i dremnuti satak. Ona misli da previše spavam. Ne razumije koliko me posao iscrpljuje. Pitala bi ponekad – je l’ barem lijepo sanjaš? Ja ne spavam da bih sanjala, snova se svakako nikad ne sjećam. Spavam da bih se isključila iz svega. Otipkala sam joj OK i cijelim putem držala mobitel u šaci, da ne bih zaboravila. Imam lošu naviku da odlutam dok hodam. Spustim glavu i pustim da me noge nose. Kao da se ima nešto novo za vidjeti. Ovdje se suštinski ništa ne mijenja.
– Izvolite? – nasmijao se mlađahni prodavač i obrisao ruke o pregaču.
Ribarnica popločana malim bijelim pločicama podsjeća na starinska kupatila. Uzana je, u nju su jedva stali pult i bazen u kom se ništa ne vidi od mulja.
– Molim vas, dvije pastrmke.
– Koje ćemo?
Šutim.
– Kalifornijske? Potočne? Stigao nam i lipljen. Samo recite.
– Aha.
– Ako ćete filetirati, onda svakako kalifornijske.
– Svejedno mi je.
Prodavač zavrće rukav i naslijepo uranja ruku. Kao na tomboli, izvlači jednu, pa drugu. Sluzavi repovi pljeskaju po metalnoj površini pulta. Muškarac akrobatski okreće nož, pa drškom snažno obje udara po glavama. Tup, tup i gotovo. Njegova je šaka puna sitnih ožiljaka. Dajem mu novac, a on meni ribe zavezane u plastičnu kesu. Konačno odlažem mobitel u džep na farmerkama. Kesu trpam u ruksak i žurim prema mini-busu. Imam još petnaest minuta do njegovog polaska. Osjeti se pokoja kap. Malo sam ljuta, mogla je napisati koje pastrmke hoće. Između nas je gotovo, ali nakon deset godina, nismo načisto kako da se rastanemo. Prije tri sedmice rekla mi je da me prevarila. Ne mogu je kriviti, ja sam ta koja se promijenila.
Kiša me je usporila i bus mi je pobjegao ispred nosa. Odjednom je počela padati kao da se nebo nije otvaralo od potopa. Stisnula sam se pod malenu strehu preko puta. Uzalud sam pozivala taksi službe, saobraćaj je bio u kolapsu. Po ovakvom vremenu čekati naredni bus nije imalo smisla. Moglo bi potrajati i sat dok dođe. Nije mi bilo druge nego pješice uzbrdo. Prebacila sam kapuljaču preko glave i krenula. Prljavi potoci su se slijevali niz strminu. Ovdje se svako malo nešto dograđuje i popravlja. Voda je nosila svakojaki otpad. Šuta mi se lijepila za nogavice, upadala u cipele. Sva odjeća mi je protopila, bila sam mokra do gaća. Možda sam ipak trebalo ostati i čekati, ali sad je bilo kasno za povratak. Grabeći kroz kišu, jasno sam osjetila kad me nešto udarilo pod plećku, još jednom, pa još jednom…
Lejla Kalamujić, “Požuri i izmisli grad”, Štrik, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Štrik
