Edna O’Brajan, “Dole kraj reke”, Štrik, Beograd, 2019.
Edna O’Brajen, spisateljica raskošnog stila i provokativnih tema, jedna je od najznačajnijih savremenih irskih književnica. Filip Rot ju je smatrao najdarovitijom autoricom koja piše na engleskom jeziku. Alis Manro otišla je i korak dalje rekavši da ona piše najljepše priče na svijetu. Iako O’Brajen više od pola vijeka ne živi u njoj, Irska je bila i ostala srce i duša njenog stvaralaštva. Međutim, upravo joj je to donijelo brojne probleme u domovini. U prošlosti su njene knjige zabranjivane, čak i spaljivane. U krutim konzervativnim krugovima nikad joj nije oprošteno što se usudila pisati o seksualnosti svojih sunarodnjakinja. S obzirom da u svojim knjigama dovodi u pitanje klerikalne principe na kojim većinsko irsko društvo počiva, njeno se pisanje od početka povezivalo s grijehom.
Roman „Dole kraj reke“ napisan je 1996. godine. Baziran na istinitom slučaju koji je potresao Irsku i Englesku koju godinu prije, smatra se drugim dijelom O’Brajenine trilogije o savremenoj Irskoj. Druga dva dijela su: „House of Splendid Isolation“ objavljen 1994, te „Wild Decembers“ iz 1999. Glavna junakinja romana je četrnaestogodišnja Meri Maknamara (Mary MacNamara), djevojčica iz provincije, kojoj je život oduzeo pravo na mladosti, jer „sve je samo stvar sreće, a kada se desi nešto ogromno i strašno, onda ljudsko biće – bilo koje ljudsko biće – bude uvlačeno sve dublje u tugu“. Meri je žrtva incesta i silovanja. Očev zločin izlazi na vidjelo kratko nakon smrti njene majke, u trenutku kad se u rigidnoj lokalnoj zajednici pročuje da je ona pobjegla u London i pokušala abortirati. Od tog trenutka ritam teksta se mijenja i Meri postaje ping-pong loptica među dvjema zaračenim stranama, onim „za“ i onim „protiv“ pobačaja. Važno je imati na umu da je u vrijeme dešavanja romana, abortus zabranjen u Irskoj[1]. Do legalizacije je došlo tek sredinom 2018. godine.
Pored tereta zakona, na njenim je plećima i teret male sredine u kojoj se vrijeme teško i sporo mijenja. Ono je ustajalo i arhaično do mjere da nam tek poneki bljeskovi pružaju uvid da se ipak radi o 90tim godinama prošlog vijeka. Uz to, a što je autoričina namjera u mnogim knjigama, Meri nosi pečat klasne ustrojenosti svijeta. Jer sve što se prešutno toleriše ženama iz više klase (poput odlaska iz zemlje radi abortusa), lomi se na leđima onih iz nižeg društvenog statusa. „Stotine devojaka idu, Džok, među njima i ja. Zašto jedan zakon važi za nas, a drugi za neku siroticu?“, pita se jedna od junakinja.
U čitavoj zaista hororičnoj situaciji na prvi pogled najviše bode u oči to što su upravo neke među ženama (poput Noni, Rošin i Veronike) najgorljivije tamničarke Merinog slobodnog izbora. Međutim, kad se stvari postave na svoje mjesto, razlozi su sasvim jasni. Svako društvo počiva na određenoj fikciji. Ali ta fikcija nije uvijek oslobađajuća. Naprotiv, posebno kad je riječ o ženama, ona je često krajnje restriktivna i nasilna. Karl Gustav Jung je govorio, a kasnije u svojim knjigama razvila tezu, čuvena analitička psihologinja Marija Lujza fon Franc, o tome kako žene nemaju svoju metafizičku zastupnicu u hrišćanskoj predstavi Boga. „Djevica Marija je kao arhetipska zastupnica ženskog principa nepotpuna budući da obuhvata tek uzvišene i svijetle božanske principe“. Nije joj dozvoljeno ništa više od toga, pa je sasvim logično da se iz te nemoći kod mnogih žena javlja bijes i nepravda prema onim ženama koje su drugačije i koje odstupaju od pravila.
Osakaćenost ženskog principa u ovoj je knjizi najizraženija u „nemanju glasa“. Zrcali se to na mrtvom licu Merine majke: „Uglovi majčinih usana pomalo su bili iskrivljeni, gornja usna groteskno, bespomoćno izvijena. Požele da joj rukom spoji usne, ali se plašila. Majka se borila da izgovori nedovršene reči, …“ Žene ovdje umiru napola otvorenih usana, a neizgovoreno ostaje zamrznuto u procjepu smrti i života. Strah od izgovorenog, strah od toga da se stvari nazovu pravim imenima, vide se recimo i kad Meri odlazi u svetište i pred kipom Djevice Marije šapuće šifriranu molbu: „Molim te, izleči očevu epilepsiju“.
Izdana od države, izdana od Boga, Meri utjehu ne pronalazi ni među onima koji staju na njenu stranu. „Igram se končićima sa džempera. Nije to da nešto promenim, ništa ne može da se promeni. Pokušavam da ih savijem u slova ’o’ i ’a’, da mi predskažu budućnost. Samo što ja nemam budućnosti.“, kaže u trenucima potpune slomljenosti. Jasno da svi imamo prošlost, ali ko od nas ima budućnost? Djevojčica kojoj to nije dozvoljeno da bude? Jesmo li unaprijed osuđene? Da li se jedno te isto, okamenjeno vrijeme, vječito vrti u nama? Edna O’Brajen sasvim sigurno nije zasjekla tako duboko, da bi tek konstatovala kako se i narodi, i društva, i pojedinci od svega najviše plaše istine o sebi samima.
U jednom trenutku svjetla će se promijeniti. I tad ćemo shvatiti da je rijeka (čiji tok se proteže od početka do kraja) simbolično mjesto obnavljanja i ujedinjenja ženske snage. Na scenu će izaći Mona, Merina vršnjakinja, jedina koja je zaista razumije. Pojaviće se u odjeći s ukrasima, nalik onima iz vodenog svijeta. Žensko iskustvo je bolno, poput zrenja kupina s početka knjiga, ali sestrinstvo se rađa. Pod tim novim (generacijskim) svjetlom, obje će stati na pozornicu, i zapjevati pjesmu koja je u stanju da mijenja, u stanju da oslobađa.
[1]Irski zakon o pobačaju bio je najstroži u Europi i nije poznavao iznimke čak niti u slučajevima incesta, silovanja ili malformacije ploda.
