Bdjeti nad njom Žan Batista Andree jedna je od tihih, ali dubokih knjiga koje se ne čuju, nego potkopavaju iznutra. Nije roman o ljubavi, smrti, fašizmu, iako sve to u njemu pulsira. Ne govori samo o umjetniku, već o pokušaju da se izdrži vlastito postojanje. To je literarno svjedočanstvo o tome kako se bdije nad onim što ne pripada više ni svijetu ni čovjeku.
Viola Orsini – žena izvan okvira vremena
Viola Orsini, kćer plemićke porodice, dolazi iz svijeta u kojem sve ima oblik, ali ništa nema dušu. U susretu s Mimom prvi put vidi što znači biti živ. Njihov odnos prevazilazi ljubavnu priču: to je susret dva pogleda na svijet – onog koji stvara iz siromaštva i onog koji se guši u izobilju. Viola je simbol nedostižnog, nematerijalizovanog u tijelu. Odnos s Mimom nije romansa, nego dvosmjerna rana: on nju oslobađa od sjaja, ona njega vezuje za svjetlo.
U vremenu kada fašizam guta slobodu, crkva prodaje moral, a obespravljeni šute, Viola Orsini je izuzetan lik feminističke književnosti: nezavisna izvan gestikulacije, po prirodnom stanju inteligentna, prkosna, emotivno slobodna. Nije heroina po pozivu, nego po biću. Autor je ovdje savršeno prikazao koliko je svijet sićušan pred ženom koja odbija biti mala.
“Čitao si knjigu. Dobro je. Sad si već malo manje glup.”
Kao vizionar, pokušava poletjeti pomoću vještačkih krila; pad će ostaviti trajne posljedice na njen život i razmišljanje. U tom padu je, zapravo, cijela filozofija ljudskog postojanja: vrijedi li živjeti ako nikad ne pokušamo otići dalje nego što smijemo? Zemljotres koji je konačno odnosi nije njen kraj, nego potvrda da se tlo uvijek najviše trese kada ga nose oni koji su bili preteški za zaborav.
Mimo Vitalijani – umjetnik koji uči vidjeti
Mikelanđelo Mimo Vitalijani, siromašni dječak, bogalj, postaje vajarski genije. Život provodi u potrazi za oblikom koji će nadživjeti egzistencijalnu bol. Viola za njega predstavlja ono što nikada ne može imati, ali jedino kroz nju shvata da ljepota i bol nikada nisu odvojeni.
Dok Viola hoda kroz život bez potrebe da bude shvaćena, Mimo pokušava uhvatiti njen lik u materiji, ali ne kao oblik, već kao istinu. Viola je njegovo oko, učenje, rana i jedina moguća katarza. Kipovi su njegove ispovijesti. Vajarstvo u romanu nije samo motiv, već dogma. Unutrašnja transformacija koju proživljava jedan je od najljepše napisanih procesa savremene književnosti: čovjek koji živi na površini postaje onaj koji se usuđuje pogledati u dubinu i ne skrenuti pogled.
Kroz Mimu autor razotkriva arhetip umjetnika: nikada nije svoj, osuđen da vidi ono što drugi ni ne naslućuju, ali uvijek – sam. Umjetnost nije bijeg, nego rana koja se ne zatvara. Kiparski rad je estetika, moralna i duhovna anatomija. Stvarati, u ovom romanu, znači trpiti i opstati.
Historija kao klesar
Radnja romana smještena je u Italiju prve polovine 20. stoljeća, kroz doba siromaštva, rata, fašizma i zaborava. Historija je ruka koja neprestano udara po kamenu svijeta. Italija iz ovog doba ne stoji iza priče, ona je njen klesar. Andrea je piše kao mit o padu: civilizaciju koja se gubi u vlastitom ogledalu, narod koji ne vidi razliku između vjere i propagande.
Dok Mimo gradi skulpture, svijet oko njega ruši sam sebe. Ljepota i ružnoća postoje istovremeno, kao kontrapunkt.
Sistem, religija, i društveni poredak pokušavaju oblikovati čovjeka, ali jedino umjetnost uspijeva da ga sačuva. Mimo svjedoči epohi: njegova djela su spomenici ljudima koji su pali pod težinom vremena.
“Niko nikada ne čini ništa loše; ljepota zla je u tome što ne zahtijeva nikakav napor. Dovoljno je samo gledati kako se događa.”
Fašizam u romanu nema dekorativnu funkciju u narativu. Napisan je kao tiho zlo koje prodire u zidove, odnose, ljude. Pitanja odzvanjaju i danas: šta je moral u vremenu kada je istina zabranjena? Ko bdije nad čovjekom kad sve institucije zakažu?
Moralni imperativ: bdjeti!
Roman nosi naslov koji je zapravo naredba: bdjeti znači ne zaboraviti. Ne ženu, događaje, nego suštinu: ono što je dotaklo, promijenilo, natjeralo da se pitamo šta čuvamo. Bdijenje postaje metafora ljudske sudbine: čuvamo ono što nas je povrijedilo, jer je to jedini dokaz da smo postojali.
“Uništenje ne pravi buku.”
Zaključno: umjetnost kao modus opstanka
Bdjeti nad njom je knjiga o traganju za smislom u vremenu koje ga briše, umjetnosti kao posljednjem svjedočanstvu čovjeka. Andrea otkriva da suština nije u onome što se napravi, nego u onome što se ostavi iza. Umjetnost nije suprotnost boli, nego njen oblik, a nadahnuće pokušaj da se od bola napravi nešto što može trajati.
Andrea pripovijeda o tankoj, neobjašnjivoj liniji između života koji se živi i života koji se zamišlja. Ovo je egzistencijalna priča o ženi koja je bila veća od vremena, i muškarcu koji je bio dovoljno ranjiv da to vidi. Viola Orsini, ustvari, nije umrla – samo promijenila oblik.
