Literarna anatomija Mengeleovog nestanka ili kako nestaje zločinac, a ostaje zločin!
Nestanak Jozefa Mengelea, Olivije Gez, Čarobna knjiga, 2018.
Kontekstualni okvir i žanrovske odrednice
U historijskom okviru, Nestanak Jozefa Mengelea prati bjekstvo nacističkog SS doktora iz Aušvica nakon Drugog svetskog rata. Mengele je nazvan „Anđelom smrti“ zbog užasnih medicinskih eksperimenata koje je provodio na zatvorenicima. Radnja se odvija u njegovom poslijeratnom životu i višedecenijskim pokušajima da izbjegne hapšenja, sve do smrti. Iako baziran na realnim događajima, nije čista dokumentarna studija, već historijska narativna rekonstrukcija. Autor kombinuje historijske činjenice sa fikcijom, stvarajući literaran, gotovo psihološki portret Mengelea u bjekstvu. Cilj nije bio samo reprodukcija biografije čudovišta obučavanog za viziju Četvrtog rajha, već i pitanje unutrašnjeg života zločinca koji je izgubio moć, ali ne i svoj identitet ili zlo.
Narativna struktura i pripovjedna strategija
Roman prati Mengelea tokom više decenija, fokusirajući se na njegov unutrašnji monolog, strahove, dileme, paranoju i promišljanja. Iako postoje hronološki segmenti, autor koristi tehnike preplitanja vremena: sjećanja, flešbekove i unutrašnje refleksije kako bi dočarao raspadanje psihološke stabilnosti i rastuću nemoć. Introspektivni elementi pokazuju kako Mengele razmišlja, što pomaže da se osvijetli ne samo njegova praktična borba da ostane skriven, nego i vlastita psihološka borba.
Stil je često hladan, precizan, ponekad čak distanciran, što odgovara temi lika koji pokušava da iskoristi racionalnost i kontrolu da bi sakrio sopstveno ludilo i užase prošlosti. Analitički ton je u kontrastu sa Mengeleovim unutrašnjim haosom, stvarajući napetost između spoljnjeg mirnog bjekstva i unutrašnjeg raspada. Opisi egzila, bijega kroz južnoameričke krajolike, različitih identiteta i iskustava pružaju osjećaj stalne nestabilnosti (fizičke, moralne i egzistencijalne). Snažna je napetost između mogućnosti novog života i avetinjske prošlosti koja ga neumitno sustiže.
Dekonstrukcija arhitekte arijevske rase
Jozef Mengele, “neumorni gizdelin ljudožder, alhemičar koji traga za novim čovjekom”, obavljao je takozvani naučni rad u Aušvicu, u funkciji nacističke ideologije biološkog inženjeringa i stvaranja čiste arijevske rase. Njegovi eksperimenti na zatvorenicima, naročito blizancima, predstavljali su pokušaj da se manipulacijama tijela potvrdi mit o rasnoj nadmoći i pronađu metode proizvodnje poželjne populacije. Taj pseudonaučni užas bio je mješavina brutalne vivisekcije i ideološkog fanatizma: djeca su bila laboratorijski materijal, a ljudsko tijelo samo instrument u projektu kreiranja savršene rase. Time je Mengele utjelovio najstrašniju spregu nauke i ideologije, kada se znanje ne koristi za spašavanje života, već za njihovo uništenje i preoblikovanje prema izopačenom idealu. Njegovo načelo bilo je: “Nikad se ne prepuštati nikakvom čovječnom osjećanju… sažaljenje je slabost.” a jedino za čim je žalio je što nije ispunio zadatak – “potpuno uništenje neprijatelja.”
Jedan od ključnih književnih postupaka jeste demistifikacija Mengelea – umjesto da ga prikaže kao strašnog, gotovo mitskog monstruma, autor ga portretiše kao bijednu kreaturu, čovjeka sa strahovima, pogreškama, saosećanjem u smislu usamljenosti, ali bez savjesti. Ovaj postupak služi da smanji mitologiju zla i da pokaže da je Mengele, pre svega, bio običan čovjek, sa izuzetno opasnim uverenjima i postupcima.
Tematske dominante i motivski slojevi
Zlo, banalnost i moralna odgovornost
Gez postavlja pitanje: šta znači suočiti se sa zločincem koji je uspio izbjeći pravdu? Kako funkcioniše zlo kada više ne posjeduje moć, ali ima iskustvo u nasilju? Mengele više nije u poziciji aktivnog zločinca, ali zlo je ostalo, u njegovoj prošlosti, odlukama, sjećanjima i svemu onome što je do sada morao skrivati. Djelo istražuje kako izgleda život bez savjesti; „…savjest je bolesna kategorija, izmislila su je poremećena bića, kako bi omela akciju i paralizirala aktera“. Time autor želi da prikaže mentalni svijet zločinca koji ne vidi savjest kao kočnicu, već neprijatelja njegove misije. Mengele će do kraja biti ubijeđen da je postupao kao moralan čovjek koji je ispunio dužnost esesovca onako kako je od njega zahtijevala nacistička ideologija: potpuna privrženost njemačkoj krvi, očišćenoj i disciplinovanoj. Samilosti nema, pošto ”Jevreji ne pripadaju ljudskom rodu.”
Bjekstvo, identitet i anonimnost
Bjekstvo je tema, ne samo kao fizički bijeg od zakona, već i od sopstvenog identiteta i prošlosti. Mengele mijenja imena, mjesta boravka, strategije ponašanja, ali unutar njega nikada ne uspijeva pobjeći od onoga što je bio i šta je učinio. Promjena identiteta postaje ritual izgnanstva, traganja za “novim ja”, koje je uvijek osuđeno na neuspjeh. Njegovo stalno premještanje, skrivanje i paranoja pokazuju da zločin, jednom počinjen, ostaje kao bauk; fizički bijeg možda uspijeva, ali unutrašnji mir je nemoguć. “Spava loše i malo, iznuruju ga noćne more, vizije koje više ne uspijeva da potisne, plamenovi iz peći za kremiranje, umiruća odojčad čije su oči, poput leptirova, čiodama prikačene za zidove njegove laboratorije…” Roman tako postavlja pitanje: može li iko ikada zaista izaći iz svoje prošlosti?
Zaborav, sjećanje i historijska pravda
Autor također istražuje kako se društvo odnosi prema Holokaustu i nacističkim zločincima u poslijeratnom svijetu: “…obustavljaju se sudska gonjenja za ratne zločine i puštaju nekadašnji nacisti da zauzmu važna mjesta u vlasti i industriji Savezne Republike…”, i “…Pa šta? Ljude boli uho, gdje si bio i šta si radio za vrijeme rata. Vršio si svoju dužnost, to je sve.”
Roman kritikuje kolektivni zaborav, neadekvatne napore da se zločinci kazne, i moralnu amneziju koja omogućava da isti obrasci zla budu ponovo aktivni. Postavlja se pitanje koliko društva mogu ili žele da se suoče sa sopstvenom zloćom i koliko je važno ne zaboraviti kako bi se spriječile nove tragedije: “Svake dvije ili tri generacije, kad sjećanje izblijedi i nestanu posljednji svjedoci pokolja, razum se izgubi i ljudi ponovo šire zlo.”
Moralna i egzistencijalna izolacija
Mengele je prikazan kao čovjek koji je, usprkos svim materijalnim uspjesima bjekstva, duboko izolovan, jer ni fizički, ni moralno, ni emocionalno ne može ostvariti normalan život. Njegove veze su lažne, humanost izgubljena, unutrašnji život ispunjen strahom i prazninom. Roman prikazuje kako moralna izolacija ponekad može biti dugoročnija i strašnija od svake fizičke kazne: “Ponekad čuje glasove i tumara noću po bungalovu, poput mjesečara koji traži svoje utvare.”
Etika sjećanja i književna funkcija
Opasnost od mitologizacije zla: jedna od glavnih poruka romana je upozorenje na to kako se historija, zločini i zločinci mogu mitologizovati, pretvaranjem u figure iz stripova ili horor mitova, umjesto suočavanja. Gez pokazuje da je važno razotkriti banalnost zla, umjesto pristupati sa strahopoštovanjem ili senzacionalizmom, jer samo na taj način možemo razumjeti kako je zlo uopšte moglo da izbije i opstane.
Sjećanje i moralna odgovornost: kolektivno pamćenje, kao i sposobnost društva da traži pravdu (bilo pravnu, bilo moralnu) igra ključnu ulogu u održavanju historijske svjesti i sprječavanju ponavljanja zločina. Bjekstvo Mengelea nije samo individualna drama, već simbol šireg društvenog neuspjeha da se suoči sa prošlošću. Gez time postavlja pitanje: ako pravda ne stigne, da li se zločin ponavlja kroz generacije?
Odgovornost pojedinca naspram ideologije: Gez istražuje odnos pojedinca i velikih ideologija. Mengele je djelovao u okviru nacističke mašinerije i “patriotske dužnosti”, ali roman ukazuje na to da je on pojedinac koji je, ipak, donosio sopstvene odluke. U kojoj mjeri je, onda, Mengele bio proizvod sistema, a u kojoj sam kreator zla? Ako su ideološki sistemi bili moćni, koliko je lična moralna odluka bila presudna u tome da neko postane zločinac ili da nastavi zločine? “Hitler je predvodio, nije ga Mengele jedini slijedio, svi Nijemci pustili su da ih opčine firer i divovska, zanosna misija… On je bio na visini zadataka, da li su mogli zbog toga da mu zamjere? Sistem ga je podsticao na to, zakoni su mu to dozvoljavali, ubistvo je bilo državni projekat…”. Ovaj aspekt romana otvara diskusiju o moralnoj odgovornosti i autonomiji u uslovima ekstremnih okolnosti, mada će Mengele do kraja ostati pritome da je bio samo “jedan zupčanik od mnogih.”
Kritičko-interpretativni horizont
Gez uspješno stvara napet, gotovo trilerovski narativ iz historijskog materijala, čineći roman čitljivim, angažovanim, ali i moralno složenim. Njegov pristup demistifikacije Mengelea i pažnja na unutrašnji život bjegunca pružaju svježu perspektivu na jednu dobro poznatu i istraženu figuru. Autor uspijeva izbjeći senzacionalizam i melodramu, usmjeravajući se na suptilne psihološke dinamike i moralne tenzije.
S druge strane, kao historijski roman sa fikcijom, djelo ne ulazi duboko u perspektivu žrtava Holokausta, pa se može prigovoriti tome što više istražuje zločinca nego što daje glas ili prostor samim žrtvama. Ovakav pristup može biti diskutabilan, jer ostavlja marginalizovanu perspektivu žrtava u drugom planu. Postoji rizik da kroz fokus na Mengelea čitalac (posebno ako nije dobro upoznat sa historijskim kontekstom) može izgubiti iz vida širinu logora, sistema i institucija koje su omogućile Holokaust. Dakle, roman se ne bavi detaljno sistematskom i holističkom analizom Aušvica i nacističkog genocida, već je fokusiran na poslijeratnu atmosferu. Unutrašnji monolozi i introspekcije Mengelea ponekad mogu biti izazovni za kredibilnost, jer nisu dokumentovani već fikcionalni, te stoga roman balansira na ivici između historijske rekonstrukcije i psihološke fikcije, što može biti i vrlina, ali i slabost.
Zaključna razmatranja o književnoj reprezentaciji zla
Nestanak Jozefa Mengelea Olivijea Geza pruža snažan, meditativan i literarno bogat prikaz bjekstva jednog od najozloglašenijih nacističkih zločinaca, ali ne samo kao priču o fizičkom bjekstvu, već kao priču o unutrašnjoj, moralnoj i egzistencijalnoj trci sa prošlošću i savješću. Gez koristi književnost da istraži kako zločin ostaje živ dugo nakon što je počinjen, kako se zločinci mogu sakriti od jurisdikcije, ali ne od sopstvene prošlosti, i kako društva možda zaboravljaju, ali historija i posljedice – ne.
Ovaj roman je važan podsjetnik da suočavanje sa zločinima prošlosti, kroz pravdu, sjećanje i literaturu, nije samo pitanje historije, već moralne odgovornosti, etike i kolektivnog pamćenja. Djelo ne daje jednostavne odgovore, ali postavlja ključna pitanja: šta znači kazniti zločin, može li se zločin izbrisati zaboravom, i kako živjeti sa prošlošću koja ne prestaje da proganja? Minorna, ali ipak utjeha, jeste u onome što je znao i sam Mengele: nema bjekstva iz zatvora na otvorenom.
