Put ka sebi kroz “Strah od letenja” Erike Jong (BIGZ, 1985.)
Postoji trenutak prije leta kada tijelo zadrhti, razum traži opravdanje, a duša šapuće o slobodi. U tom procijepu između sigurnog tla i neizvjesnog neba, smještena je Isadora Ving, glavni lik Straha od letenja autorice Erike Jong.
Objavljen 1973. godine, roman se mora posmatrati kroz prizmu tadašnjih društvenih prilika, jer nije bio samo emocionalni šamar tradicionalnim očekivanjima, već i hrabra himna nove ženske perspektive. Zbog toga se smatra prekretnicom u feminističkoj književnosti, koja se, de fortuna, na savremenim studijima komparativne književnosti tretira kao samostalna disciplina.
Sam naslov sugeriše doslovni strah od letenja avionom, a roman počinje Isadorinim paničnim napadom tokom leta. Ali, taj let je u stvari ženska metafora: strah od slobode, autentičnost, napuštanja društvenih normi, ukratko “strah od toga da se bude žena”. Isadora, književnica u nesretnom braku koji je suprotan od njenih ličnih uvjerenja, kreće na put sa suprugom, ali ga napušta kako bi krenula s ljubavnikom na vlastito putovanje samootkrivanja i pokušaja da životu da ikakav smisao.
Fabula romana je istovremeno putovanje i unutrašnja drama, isprepletena mreža fizičkih i emocionalnih pejzaža. Sa jedne strane, tu je putovanje Evropom, koje se naizgled čini običnom avanturom, ali se ubrzo pretvara u simboličan let ka unutrašnjoj slobodi i samoosvajanju. Sa druge strane, njena priča je slojevita, bolna ispovijest o raskidu sa nametnutim ulogama, društvenim očekivanjima, neuspjelim pokušajima da pronađe smisao u ljubavi, braku i sopstvenom identitetu. Isadorin put je bolna potreba da porodi stvarnu sebe (“Željela sam, u stvari, da rodim sebe samu”), a njena potraga za autentičnošću oblikovana je nizom previranja, sumnji i odlučnih koraka. To fabulu čini vrlo dinamičnom, emotivno nabijenom i univerzalnom u težnji za sopstvenim ja.
Roman se bavi temama ženske seksualnosti i oslobađanja od tabua, braka i nevjere u konvencionalnom smislu, teških psiholoških barijera koje žene imaju, identiteta, slobode i umjetnosti. Posebno je poznat po izrazu “zipless fuck”, odnosno ideji o prostom seksualnom odnosu bez komplikacija, očekivanja ili emocija; to je tada iz ženske perspektive bio radikalan koncept, stoga žestoko kritikovan, okarakterisan kao lascivna, pornografska literatura.
Menstruacija, kao simbol početka ženske polne zrelosti, u romanu je gotovo proslavljena. Jong naglašava da se radi o prirodnom i nezaobilaznom procesu, ne o nečemu što treba sakrivati ili smatrati nepristojnim, jer je ključni dio ženskog identiteta. Kroz prizmu Isadorinog putovanja, menstruacija postaje metafora za prihvatanje sopstvenog tijela sa svim njegovim promjenama — često haotičnim, nepredvidivim, ali, ipak, neizostavnim. Pitanje koje autorica akcentom na menstruaciju postavlja jeste kako žena može da se oslobodi stida vezanog za svoje tijelo, te da uspostavi sklad između razuma i nagona. Također, ni u ovom segmentu ne zaboravlja napomenuti patrijarhalnu dominaciju, jer su “… kroz čitavu historiju knjige pisane spermom, a ne krvlju menstruacije.”
Nije riječ o pukom pomaku, već o sedammiljskom prodoru u književni prostor u kojem su ženski glasovi prečesto bivali utišani. Ova knjiga nije otvorila samo vrata, već i nebo. Ako otvorimo ručni prtljag kojim je Jong poletjela u književnu orbitu, pronaći ćemo sljedeće:
Feministička prekretnica
Dao je glas mnogim ženama koje su se osjećale zarobljeno u tradicionalnim ulogama – kao supruge, majke, “dobre djevojke”. Isadora ne teži lažnom savršenstvu, već autentičnosti, Selfu, i upravo zbog toga postaje simbol ženskog oslobađanja. “Žena se tretira kao izgnanik iz društva…” i stoga odlučuje da “… sluša sebe samu.” Posebno je upečatljiv dio u kojem upravo ona koja treba da bude najveća podrška, Isadorina majka, sputava vlastitu kćer, zato što “Žene jednostavno ne mogu da se bave i jednim i drugim, moraju da odluče. Ili će biti umjetnice, ili će imati djecu.”
Otvoren govor o ženskoj seksualnosti
Jong piše o žudnji, fantazijama i frustracijama, iskreno i bez stida. U doba kada je seksualnost žena bila tabu ili viđena isključivo kroz mušku prizmu, ovaj roman je normalizirao žensko zadovoljstvo i seksualnu autonomiju. Seks više nije plemeniti majčinski poriv niti bračna obaveza, nego otkrovenje, zadovoljstvo per se, pravo jednako muškarčevom.
Kritika braka i društvenih normi
Kroz Isadorino nezadovoljstvo u braku i njen bijeg, roman kritikuje ideju da brak i društveno prihvatljiv život automatski donose sreću. Pitanje slobode se postavlja kao dublje – šta znači biti slobodna žena u svijetu punom očekivanja? Kako će u životu proći žena koja odluči reći NE stereotipu, otrgnuti se od patrijarhata i poletjeti, sama, preplašena, u neizvjesnost? Ona izričito govori o tome da žena nikada neće, s emocionalne strane, biti ostavljena na miru ukoliko nema muža i djecu, jer je takav životni izbor – sebičan, dok uporedo preispituje svoju normalnost jer “… jednostavno nije imala onaj normalni ženski poriv da dozvoli da je napumpaju, pa da rodi.” Ona je, na neki način, gotovo sestra blizanka Platine Ester Grinvud; na cinično pitanje da li zaista namjerava da provede ostatak života pišući poeziju, odgovara pitanjem “Zbog čega je to gore nego izroditi devetoro djece?”.
Uticaj na književnost i kulturu
Uticaj romana osjetio se i u psihološkom, te širem kulturnom prostoru, jer nudi dubok i često neugodan pogled u unutrašnje previranje savremene žene, zbog čega bi, bez sumnje, mogao biti vrijedan uvid za psihijatre, posebno muškarce, jer osvjetljava složene mehanizme ženskog nezadovoljstva, tjeskobe i potisnutog bijesa, često tumačenih kroz frojdovski okvir. Roman je prodat u milionima primjeraka i preveden na desetine jezika, čime je jasno dokazana snagu ženskog glasa u kulturi koja ga je dugo držala na marginama.
Roman pred žestokim sudom kritičara
Problematiziran je domet ovog feminizma, jer se bavi ženom iz obrazovane, više klase sa fokusom pretežno na seksualno oslobađanje, zanemarujući druge aspekte ženske borbe, poput ekonomske nezavisnosti, rase i klase, što je nekako ostalo u sjeni. Šta će biti sa milionima žena koje nisu bile Isadorine ‘sreće’?
Mnogi kritičari su Isadoru doživljavali kao lik čija egocentričnost i neurotičnost izazivaju antipatije kod čitalaca, jer se stiče se dojam kako se roman bavi više ličnim nezadovoljstvom jedne žene nego univerzalnim ženskim pitanjima, jer izostaju mnoga.
Prisutan je snažan utisak da Isadora samo luta tražeći bilo kakav oslonac (a svaki, naposljetku, pogrešan) dok končno ne shvati da je ona ta koja sama sebi treba da bude sve ono što je uporno tražila u bezbrojnim muškarcima.
Roman je često komentarisan kao previše eksplicitan, vulgaran i povremeno banalizovan, što je dodatno izazivalo podijeljena mišljenja o njegovoj umjetničkoj vrijednosti.
Iako je roman nesumnjivo pomjerio granice u prikazu ženske seksualnosti i dao glas ženama koje su se osjećale sputano u tradicionalnim ulogama, njegov domet ostaje ograničen – prvenstveno jer se fokusira na iskustvo privilegovane, obrazovane žene iz srednje klase. Feministička kritika kasnijih decenija, posebno kroz radove autorki poput Audre Lorde i bell hooks, ukazivala je na problem tzv. „bijelog buržujskog feminizma“, koji zanemaruje realnosti žena koje su potlačene ne samo zbog pola, već i zbog rase, klase, seksualnosti ili drugih faktora. Isadorina borba za autentičnost i seksualnu slobodu, iako važna, ne odražava univerzalno žensko iskustvo, već prije specifičnu unutrašnju krizu jedne privilegovane individue. U tom smislu, roman otvara vrata važnim temama, ali ih posmatra kroz uzak, individualistički okvir.
Let se nastavlja, turbulencije ostaju
Uprkos kritikama, Strah od letenja je knjiga koju je nemoguće zaobići u historiji književnosti. Ona je, htjeli to ili ne, otvorila prozor kroz koji je ušla nova ženska iskrenost — sirova i buntovna, bez izvinjenja. Glas o ženskoj slobodi odjekuje kroz decenije kao snažan poziv na buđenje. Put ka sopstvenom ja često je krivudav i bolan, ali upravo je taj nemir – turbulencije koje prate svaki let – znak života, pokreta i neugasle želje za slobodom. Isadora je na kraju romana shvatila da je bilo potrebno da joj “izrastu vlastita krila” i da “jedino sama sebe može upotpuniti”.
Ono što je važno jeste da se let nastavlja, nepredvidiv i hrabar, jer istinska sloboda nije odredište, već neprestano kretanje kroz nepoznato, uprkos strahu i otporima. I dok se nebo mijenja, a vjetrovi često postaju olujni, žene se još uvijek usuđuju da lete, rizikuju, padaju i podižu se, traže svoje pravo mjesto u svijetu u kojem je ekonomska klasa još uvijek rezervisana uglavnom za muškarce.
