Linija za samoubojice
Toliko sam duboko među brdima da ovdje sunčeva svjetlost stiže prije samog sunca. Obično provjerim kad će izaći pa sjednem na napuštene ljuljačke i čekam. Čim ugledam da šuma mijenja boju, osjetim olakšanje.
Noću ovdje gotovo nitko ne prolazi. Ponekad tjednima ne vidim ljude, pogotovo zimi. A crpka svejedno svijetli što me dovodi do ludila. Taj neon odavno nije samo vanjski, uvukao se u mene, svrbi, osjećam ga i kad nisam tu.
Zovem ponovo. Nula-osam-nula-nula. Spletem se kad začujem glas s druge strane i smjesta poklopim. Otrčim po cigarete, sjedam na ljuljačku i opet biram isti broj.
„Dobra večer, Danijel ovdje. Kako vam mogu pomoći?“
„Zva sam prije dva dana, niko mi se nije javlja“, kažem.
„Oprostite, subotom i nedjeljom ne radimo. Mogu li vam sad pomoći? Kako se zovete?“
„Mhm! Znači, ne moš se ubit vikendom?“
„Ne znam što bih vam rekao. Nema nas još dovoljno da pokrivamo sve smjene. Ne kažem da je to opravdanje…“
„Nešto bi ti tija pročitat“, prekidam ga.
„Super. Slušam …“
Glas mu je umjetan. Nitko u stvarnosti ne govori tim strpljivim, otegnutim tonom.
Ono što mu čitam je na engleskom i u početku se osjećam neprirodno, odvojeno od sebe. Prvi put u mobitel govorim stranim jezikom.
„Jesi čuja već za ovo?“ pitam kad sam završio.
„Hm, ne. Ne, nisam.“
„Oproštajno pismo Virginije Woolf.“
„Aha“
„Malo bezvezno, a? Mislin, previše govori o sreći.“
„Dobro, nije samo o sreći. Možemo to pokušati drugačije protumačiti …“ jednostavno mu čujem u glasu da nema volje za ovo.
„Šta bi ti napisa?“
„Pa ne znam. Mislim da bih prvo učinio sve da do toga ne dođe. Jesi li ti razmišljao o tome?“ prešao je na ti.
„O čemu?“
„Pa o …“, rasteže to o, udahne, pa opet krene. Čini mi se da je i zamucao. Tek mi se sad počinje sviđati. Tek sad čujem pravog njega.
„O pismu.“
„Ne, al’ pročita sam neka stvarno dobra. Ne znan ih napamet.“ Virginijino sam prepisao. „Mogu nazvat neki drugi put pa ti pročitat“, ponudim.
„Možete nazvati kad god želite.“ Opet vi. Sad me stvarno raspizdio.
„Osim vikendon“, odgovorim i poklopim.
*
Čitao sam o tipu koji je zvao liniju za samoubojice i operaterima čitao kratke priče da im smanji stres. Strašno sam tada poželio biti taj tip. Zavidio sam mu na ideji, ali još više na načinu kako doživljava život. Zamišljao sam ga, želio sam ga poznavati. Noć je, pojeo je pizzu, popio sok, upalio perilicu, pogledao seriju, odgegao se do police s knjigama, uzeo Hemingwaya, okrenuo broj, pitao je li gužva, čitao, čitao, čitao. Poklopio, otišao spavati. Bez misli da će sve to jednoga dana značiti nešto više, da će se sve povezati, da će za šest godina upoznati nekoga kome je tada čitao, da će se ispostaviti da je sudbina nedokučiva i stvarna. Ne, kad sam pročitao to o njemu odmah sam osjetio da taj tip zna živjeti. Zna živjeti sadašnjost.
Zvoni. Nakon drugog zvona čujem ženski glas.
„Hej, Viki je“, kaže vedro.
Ponovo se zbunim.
„Je l’ možda Danijel tu?“
„Da, to jest, ne“, čini se da ni ona nije mene očekivala. „Oprostite“, kratko izdahne kao u smiješku, „Danijel je na pauzi.“
„Zvat ću onda poslije“, kažem.
„Ok!“ poklopila je prije mene.
*
Hladnoću planine osjećam u nosu i po prstima. Očekivani izlazak sunca pomaknuo se dvadeset minuta u smjeru ljeta. Izvlačim kosilicu iz ostave i kosim ono malo trave što je jedva krenulo uvis na travnjaku. Imao sam dosadnu noć. Danijel je noćas bio slobodan, a s Viki ne želim razgovarati. Provjerio sam rok trajanja sendvičima u frižideru, čokoladicama kraj blagajne, bocama whiskeya iza pulta. Sve je, izgleda, na ovoj benzinskoj vječno.
Danijel mi je počeo govoriti ti. Sunce je bilo osam minuta u ljetu kad sam mu odao svoje ime. Pričali smo o svačemu, zvao sam svaku noć. Kad Viki nije radila, tražio sam da mi je opiše. Lijepo se smije, često nosi dugu pletenicu, stalno žvače žvake, ima duge, tamno obojane nokte, pije bijelu kavu, nosi uske hlače, čizme sa zakovicama, ima male sise.
Na petnaest minuta u ljetu, učinilo mi se da sam mu dosadio. Stalno je ponavljao „da“ i „ok“ i „Dario“, što je moje ime, da bi mi na kraju rekao da mora ići. Gdje on mora ići? Gdje će on s proklete linije za samoubojice? Ta, ja sam taj koji prekida razgovor! Ja sam zvao!
„Šta da ti sad poklopiš i ja se ubijen?“
„Molim?“ rekao je svojim glasom, onim koji bi isplivao kad bi se iznenadio ili baš raspričao.
„Želiš li reći da o tome razmišljaš?“ nastavio je.
„Kad mi je bilo sedamnajst, odusta san od samoubilačkog pakta“, rekao sam.
„Pakta? S kim?“ opet me slušao.
„S najboljon prijon“, odvratim.
„Želiš li pričati o tome? Zašto si odustao?“
„Bija je dogovor da popijemo tablete za novu godinu. Bili smo ih već nabavili i sve. Jer nismo ono neka američka šema da to imamo doma. Najjače šta je doma postojalo bija je voltaren. Ona je nabavila priko nekog lika šta je dila sve i svašta u našoj školi.“
Danijel je šutio.
„Je l’ Viki tu?“ upitam.
„Je“, odvrati svojim glasom. „Nastavi.“
„Ništa, ona se ubila, ja nisam.“
„Znaš li zašto ti nisi?“
„Popija sam i ja tablete. Ali manje, zapravo puno manje. Skoro me nisu tribali spašavat.“
Danijel čeka.
„Šta ja znan. Kad je došlo vrime za to skužija sam da nisam tip koji će se ubit tabletama.“
„Misliš li nekako drugačije pokušati?“ pita Danijel zato što to mora pitati.
Poklopim.
Nikada nije bilo ni pakta ni prijateljice. Morao sam mu malo lagati da ga ne izgubim.
*
Danijel je totalno lud za Viki. Shvatio sam to po njegovom glasu. Prije nego ju je spomenuo imao je dva glasa, svoj i onaj službeni, nategnuti. Kad je počeo pričati o njoj, mogao sam čuti i treći, dubok i privatan.
„Jesi jeba Viki?“ pitao sam ga tada.
„Što? Kakvo je to pitanje?“ nervirao se.
Kasnije mi je priznao da nije, ali da zbilja želi. Problem s Viki, između ostalog, bio je i taj što se ona palila na tipa koji ih je zvao. Kad nije bila s njim na liniji, cijelo je vrijeme pričala Danijelu o njemu. Izrađivala im je usporedne horoskope. Ona je vaga, on riba. Rekao sam Danijelu da sam pročitao neku statistiku i da su ribe znakovi koji najčešće počine samoubojstvo. Rekao mi je da je isto to našla i Viki. Izračunala im je životni broj, sebi i tom tipu. Nikad nisam čuo za životni broj, pa mi je Danijel pojasnio da se radi o zbroju znamenki u datumu rođenja. Održavala se klikćući na virtualne kolačiće sudbine i zapadala u strahovit nemir kad bi joj ispalo nešto dvosmisleno. Predlagala mu je da se nađu. Dala mu je svoj privatni broj. Zapadala je u histeričan plač kad bi on iznenada nestao s linije.
„Sranje“, rekao sam.
Jedna strana benzinske zaudara po ulju, gorivu i mazivu. Teška je i puna svjetla. Druga strana manje sjaji, miriše na zahrđalo željezo i, kad pokosim, na travu. Na drugoj strani čekam zrake. Danas je red da podmažem ljuljačke i klackalicu. Ha- haaa, ispuštam sam sa sobom. Dijete se u ovakvom krajoliku pojavljuje samo na filmu.
A možda se svi pojavljuju samo na filmu. Na svijetu je navodno više od sedam milijardi ljudi. Pa gdje su? Gdje su ti ljudi?
„Danijele“, zazovem ga čim se javio. „Di su ljudi? Ne samo kad sam na poslu, nego inače? Di su kad san u dućanu? Kad uđen u neki bar? Kad čekan zeleno na semaforu? Di sakriješ sedan jebenih milijardi ljudi?“
Prije nego sam našao Danijela bio sam tako sam. Zvao sam pizzerije i tele-operatere. Izmišljao sam probleme s mobitelom, odslušao tisuće ponuda za novi uređaj. Kad su mi dosadili operateri, zvao sam hotele, raspitivao se o ponudi, izmišljao da ću putovati poslovno. Nekada sam pretjerivao i siguran sam da su me skužili. Sada to više nije ni važno. Imam Danijela.
Prije nego je odgovorio, poklopim. Crni renault upravo se došuljao pod svjetlo. Izlazim na zamazanu stranu odakle mi čovjek daje znak palcem da je sve u redu. Čekam ga za pultom. Na kasi uzima još žvake, snickers, jedan unučić pelinkovca. Naplaćujem mu, on me pozdravlja s „Pomalo“ i odlazi. Odmah zovem Danijela i pričam mu o njemu. Dodajem da mislim da me želio opljačkati.
*
„Znaš li ko je Christine Chubbuck?“, prezime joj zasigurno krivo izgovaram.
„Ne.“
„Voditeljica Kanala 40 koja si je prosvirala glavu na javnom teveu.“
„Odakle ti uopće to?“ osjećam da ga nerviram.
„Stvarno. Čak je to najavila i sve. Nešto kao ‘sad ćete u sklopu najnovijih vijesti vidjeti uživo pokušaj samoubojstva’ i pucala.“
„Zvao sam Viki jednom“, ispalio je Danijel. Je li on uopće slušao o Christine?
„Kakve to veze ima?“
„Jednom kad sam znao da ona radi, zvao sam je i glumio da sam netko drugi. Nikome to nisam rekao.“
„Mhm“, nisam više siguran što se događa.
„Pričao sam da imam mračne misli i da mi se sviđa jedna djevojka i sve neke trivijalne budalaštine. Ona me se jedva čekala riješiti da može nazvati onaj njen“, glas kojim je ovo pričao bio je onaj duboki. Glas za Viki.
„Ne kužim kako je to mogla napravit na teveu. Ne kužim ni one šta skaču. Skakanje i tablete definitivno nikad ne. Umiranje je intiman trenutak.“
„Daj stari“, rastegao je nervozno i prekinuo vezu.
No nije li umiranje tako skrovito i osobno da ga ne možeš i ne želiš podijeliti s nekim? Pogotovo ne s nekim nepoznatim, publikom iza televizora, prolaznikom pored mosta. Nekako sam to uvijek smatrao vrhuncem bliskosti između sebe i sebe.
*
Prespavao sam izlazak sunca. Izvlačim se iz kreveta, ljut što moram do kioska. Imao sam slobodnu noć, zaboravio sam kupiti cigarete. Na ulici je opet netko sakrio ljude. Sakrio je čak i onu tetu što mi je prodala duhan. Zazvoni mi mobitel.
„Stari“, reče Danijel, „onaj Vikin tip sinoć se objesio.“
„Statistika“, kažem.
Fotografija: Emma Majić
