ISTI BROJEVI
Milan je na lotu uvijek igrao iste brojeve. Osam. Sedamnaest. Osamnaest. Dvadeset šest. Dvadeset osam. Trideset pet. Trideset osam. Smatrao je da mu osmica donosi sreću i uvijek je za pogodne događaje mogao pronaći neku vezu s tim brojem.
„Tebe sam, krafnice, upozna dvi i osme. I to u osmi misec. Ti si dupla srića. I dupla nevolja“, znao mi je reći, a ja bih se isti čas počela uvijati, umiljavati, presti.
Iz Milana je prštala sigurnost maženog dečka i premda se bavio svim i svačim uvijek je izgledao kao da je baš tu, gdje se zatekao, želio dospjeti. Takav je bio i kad je govorio. Sve je iz njegovih usta bila nepobitna istina.
I ja sam vjerovala u sreću, ali moja nije imala veze ni s novcem ni s brojevima. One noći kad sam ga upoznala nosila sam kratku suknju od tamnog trapera, bijeli top i svoje vabiteljice sreće – sandale s crvenim trakicama. Vraćala sam se iz večernjeg izlaska i naletjela na njega u Svačićevoj gdje je parkirao motor.
„Djevojko“, zazvao me. Baš tako – djevojko. Nikad to prije nisam čula. „Triba li te bacit doma?“ Naravno da je trebalo, sve i da nije. Toliko je jaka bila ta njegova sigurnost.
Imao je samo jednu kacigu koju je prepustio meni. „Moramo čuvat tu lipu glavicu“, rekao je. Sjela sam iza njega i obujmila ga nogama. Unutarnja strana mojih golih bedara očešavala se o njegove isprane traperice. Nije me pitao gdje živim i vozikali smo se po gradu. Stali smo na benzinsku kupiti nešto za piti kad je pitao: „Želi li djevojka možda do mene doma?“
Naravno da je željela. Poljubio me u stubištu, a gore u stanu vodili smo ljubav, on još u majici, ja u sandalama.
Više sam vremena provela bez njega nego s njim. Naša ljubav za njega je završila onoga dana kad me ostavio, a za mene godinama nakon toga. Nekoliko sam puta, nakon što me ostavio, odigrala njegove loto brojeve. Opsjedala me nasilna nada da ću dobiti, da ćemo oboje dobiti i da će nas to ponovo spojiti. Iz tjedna u tjedan, nakon izvlačenja, trčala sam k njemu uplakana, vrišteći ili preklinjući, a on je čak i tada bio nježan. „Nije Milan za lutkicu“, tješio me. Često bi mi, u tim prilikama, skuhao čaj, dao kekse, posjeo me na kauč i milovao po glavi kao dijete koje je raskrvarilo koljeno.
„Lutkica ne smi tek tako dolazit kod Milana. Jesmo se dogovorili, a?“
Ostavio me jednako nježno kako se i ponašao. Uvijek je tepao, govorio umanjenice, obraćao mi se u trećem licu jednine ili prvom množine što je inače, kad se nije radilo o njemu, izazivalo svrab u ušima. Znao je sve lijepe i šašave riječi sudarene u nekoj blesavoj rimi. Bila sam lutkica i krafnica i djevojčica, ali i sve u vidokrugu što mu je zauzimalo pažnju. Tako sam postajala cipelica, obrvica, prstić, sličica. Kad bih silazila s motora i pružala mu kacigu, bilo bi: „Ajde, kacigice, požuri.“ Kad smo jeli vani, pitao je: „Šta će žličica naručit?“ Sa sladoledom sam postajala kornetić, u zimskoj odjeći kaputić, za kišnih dana kišobrančić. Tijekom seksa postajala sam mačkica, zvjerčica, beštijica. Od vođenja ljubavi stvarao je spektakl. Kao da sam čin po sebi nije bio dovoljan, kao da ga izvodi za još nekoga osim nas dvoje. Obično je prvo ljubio zrak pored mojih usta, vrata, grudi i uzmicao dok bih ja jedva izdržavala to bezdodirno ljubljenje i svlačenje. Često bih mu morala narediti da krene, a on bi upitao: „Odakle zvjerčica želi počet?“ pa bih ja, po naredbi, naslanjala tijelo na njegove usne.
Jednako kako su Milanu bile važne umanjenice, tako je mom novom dečku Damiru bila bitna fraza – moramo razgovarati. Množila se brojnim sinonimima: „Moran ti nešto reć“, „Bi li mogli popričat nasamo“, „Oš doć do mene, iman ti nešto pričat“ i tako dalje.
Nisam ga voljela kao Milana i da ovaj na koncu nije odselio, sumnjam da bi Damir uopće došao na red. Bio je nekako znojan i neprestano povlačio rub majice ili rukava prema dolje, kolutao ramenima, namještao se satima. No ipak, trebao mi je netko. Svi su imali nekoga, pa sam i ja imala Damira. Objasnila sam to sebi prilično jednostavno. Omiljeni proizvod povukli su s tržišta, no i dalje mi je potreban, pa koristim neku uređenu, bezličnu robnu marku.
Tako smo Damir i ja razgovarali satima, slali si tisuće poruka s poljupcima, odlazili izvan grada na kupanje i, gotovo odjednom, počeli živjeti skupa. S vremenom mi je postao mio, ali uvijek je u tu dragost bio usađen grumenčić odbojnosti.
Moje su se crvene sandale izlizale, sreća se s njih istrošila i ležale su umotane u plastičnu kesu na dnu ormarića s cipelama. Sjećam se da sam ih jednom nosila usred zime. Milan je odigrao brojeve i zajedno smo pratili izvlačenje. „Mrvice, obuj sretne sandale, tribat će nam“, rekao mi je i ja sam ih odmah navukla. Lak na mojim noktima ljuštio se od još od rujna.
Nismo dobili. Milan je ljutito zgužvao listić lutrije, opsovao par svetaca, pa nježno dodao: „Lutkica triba malo sredit noktiće.“
Jedanput je ipak dobio, doduše ne na lotu, nego na kladionici. Tada me odveo dva dana na otok („Tiketiću, pakuj se!“). Imali smo malu sobu s čajnom kuhinjom u kojoj sam oba dana spremala manistru. Željeli smo ostati još, pa smo treću noć prespavali u nečijem masliniku, a on mi je pokazivao grmove vilinske planike što su rasli po rubovima. Cijelu su noć oko nas krckale bube i grizli nas komarci, no to su bili samo obični komarčići, samo nevažne bubice.
Naravno da mi Milan nije bio vjeran. Nalazila sam tuđe rublje u njegovom stanu, na telefon su zvale brojne žene, drugi su tvrdili da su ga vidjeli s ovom ili onom. Ni tada se nismo svađali. Sve je iz njegovih usta, kako sam rekla, bila istina.
„Krafnice, Milan je malo ljut. Ti kažeš da me voliš, al ja to sad ne mogu virovat. Tebi više znači to šta ti drugi pričaju od ovoga šta ti ja kažen.“
„Al šta je s ovim mudantama, Milane?“ pitala bih premda već slomljena i spremna ušuškati mu se u zagrljaj.
„Ma koje mudante? Kako ću ja znat? Nisu moje, to sigurno! Možda su i tebi ostale, kuriožice jedna.“
Onda bi počeo režati, pištati, proizvoditi najrazličitije zvukove da me nasmije, ganjati me po stanu, hvatati me u zagrljaj i pitati: „Šta će mačkica sad napravit da joj Milan oprosti?“
Damir je bio na poslu, a ja sam se, kako sam obećala, zadala u skupljanje smeća po stanu.
„Ajde, samo nas je dvoje, a kuća je krcata nekim sranjima. Tribalo bi bacit sve šta nam ne triba. Ja san ionako donija samo par stvari“, rekao je Damir.
Natrpala sam punu vreću odjeće, povadila stare poklopce tupperwearea iz kredenca, skupila prospekte i kataloge raznih trgovina, probrala otkrhnute šalice, čaše i tanjure te na sam vrh ugurala svoje crvene, sretne sandale. Reklame s televizije odzvanjale su stanom i kad sam došla smanjiti zvuk, vidjela sam da kreće loto izvlačenje.
Sinula mi je luda misao. Još jednom, zadnji put, kao da je Milan tu, pomislila sam. Izvukla sam sandale iz smeća i navukla ih na noge. Plavojka s TV-a već je čitala.
Trideset pet.
Osam.
Dvadeset šest.
Sedamnaest.
Osamnaest.
Dvadeset osam.
Trideset osam.
„Milaneeeee! Milaneeee!“ vrištala sam. Znala sam da bi sad uzbuđeno režao i govorio: „Poljubi Milanića. Poljubi listić. Poljubi te-ve. Poljubi sandalice,“ pa sam sve redom ljubila. I zrak gdje je trebao biti Milan i tv i sandale.
Euforiju je prekinulo drndanje mobitela.
„Ej“, rekao je Damir uobičajeno zadihano. „Jesi doma? Iman ti nešto važno reć.“
„Aha“, sve je još nalikovalo snu. Milan je dobio na lotu.
„Super, praktički san isprid vrata.“
Damir je ušao u stan noseći bocu vina.
„Slavimo“, rekao mi je podižući bocu i povukao donji rub košulje.
„Dobija san okladu s kolegon. Produžili su mi ugovor.“
Proslavili smo pijući, a Damir je nekoliko puta prepričao okladu i sve kako se odvijalo. „Reka sam ti“, ponavljao je pun neke prekaljene sigurnosti.
Te sam se noći nakon slavljeničkog seksa izvukla iz kreveta i otišla na teletekstu vidjeti Milanove brojeve. Stajali su tamo, svih sedam sretnih osmica. Iznad njih pisalo je da dobitak nije izvučen.
